Sv. Ante Padovanski rodio se 1195. godine u Lisabonu, glavnom gradu Portugala. Krsno mu je ime bilo Ferdinand. Ostavivši svijet i stupivši u red sv. Franje, dobio je ime Ante, a jer je umro u talijanskom gradu Padovi i tu pocivaju njegovi ostaci, dobio je naslov Padovanski.
Njegovi roditelji, otac Martin i majka Marija, bili su plemickog koljena, no kako su bili pravi bogobojazni kršcani, više su cijenili krjepost nego plemstvo. Krjepost, to pravo duševno plemstvo, koja nas sve više cini slicnima Bogu, nastojali su da svome sinu ucijepe u srce revnije nego išta drugo. Mladi Ferdinand u ranoj svojoj mladosti ucio se znanju i nabožnom životu u svecenika stolne lisabonske crkve. Vec u petnaestoj godini odlucio je posvetiti se bogu, pa stupi u samostan Augustinaca kraj Lisabona. Buduci da radi cestih posjeta rodbine nije moga naci pravi mir i u miru Boga svoga, kako je želio, premjeste ga na njegovu molbu u Koimbru u samostan sv. Križa istih redovnika. Koliko je god nastojao svim marom, da što više znanja stece iz knjiga sv. Pisma i crkvenih Otaca, toliko je opet svom dušom bio prionuo uz usrdnu molitvu i samozataju. Nakon osam godina svoga boravka u Koimbri zarediše ga za svecenika.
Sv. Anto franjevac i vjerovjesnikU to se nešto dogodi, što je okrenulo smjer njegova života. Don Pedro, infant portugalski, donese u Koimbru ostatke petorice misionara iz reda sv. Franje, sv. Bernarda i njegovih drugova, koji su pocetkom godine 1220. uz grozne u Maroku poginuli mucenickom smrcu. Ugledavši naš svetac ove sv. ostatke usplamti željom, da postane redovnkom sv. Franje te da i on prolije svoju krv i podnese mucenicku smrt za sv. vjeru. Zaludu ga odvracala braca njegovog samostana. Vec u ljetu 1220. god. stupi u samostan Manje brace u Olivares kod Koimbre. Iz poštovanja spram sv. Ante pustinjaka, komu je tamošnja kapelica bila posvecena, uze si sada on, redovnik franjevac, ime Ante. U poniznosti i jednostavnosti srca otpoce sv. Ante svoj novicijat, a uz to je brižljivo krio svoju ucenost. Kako si je uzeo za uzor sv. Antu pustinjaka, obavljao je uz svoje molitve i pokornicka djela.
U to opet usplamti željom, da ode k nevjernicima i da im naviješta sv. vjeru. Za tebe je - govorio si je - tvoj Spasitelj prolio svoju krv i dao život svoj, a što si ti do sada ucinio za njega! O da bih postao žrtvom ljubavi i bio mucenik! Klececi molio je svoje glavare, neka ga puste k Maurima u Afriku, da im pripovijeda. U prosincu 1220. god. dobije dozvolu od svoga provincijala. Odmah se ukrca na brod sa nekoliko svojih drugova. Nu istom što je stao na obalu africku i poceo propovijedati, oboli tako, te je mora natrag u Španjolsku.
Sv. Ante u ItalijiLadu, na kojoj je htio natrag, odnesoše vjetrovi drugim putem; lada stade na sicilijanskoj obali kod grada Mesine. Groznica kroz cetiri mjeseca i silni napori na uzburkanom moru posvema oslabiše sv. Antu, ali po malo se oporavljao kod svoje brace; osobito ga veselila nada, da ce oko Duhova 1221. god. vidjeti svog duhovnog oca sv. Franju u Asisu, kamo je ovaj svetac sazvao skupštinu svojih sinova franjevaca. Iza Uskrsa krene sv. Ante na put iz Mesine u Asis.
Tom zgodom puno je razgovarao sa sv. Franjom. Ovi razgovori napuniše ga utjehom i pouzdanjem; osobito ga se dojmila jednostavnost i usrdna ljubav spram Boga u sv. Franje. S toga odluci ostati posvema u Italiji i ne vracati se u Španjolsku.
Ali u kojem samostanu da ostane? Radi dugotrajne bolesti i naporna puta izgledao je veoma slabo; na skupštini nicim nije pokazao svoje naobrazbe; tako ga držali i boležljivim i neukim. Zaludu je molio razne glavare samostana, neka ga prime makar na najniže poslove. Napokon se sažali bratu Gracijanu, provincijalu u Romagni, pristupi sv. Anti i zapita ga, je li svecenik. Svetac odvrati da jest; na to ga uze sebi k sebi i stavi u mali samostan Montepaolo, neka ondje šestorici brace laika cita sv. misu. Tu je ostao devet mjeseci u strogoj pokori, a vazda je krio i svoje znanje i vanredna Božja nadahnuca.
Sv. Anto izlazi na glasU to se sastadoše franjevci sa slicnim mladim redovnicima dominikancima u samostanu Forli blizu Montepaolo. Gvardijan naredi sv. Anti, neka otvori govorom skupštinu. On ponizno posluša nalog, uspe se i govori tako rjecito i uceno, da se svi zadiviše. Bio je tu i provincijal, pa kad upozna u svecu divne sposobnosti, ucenost i poniznost, imenuje ga propovjednikom u Romagni. Docuo to i sv. Franjo radovao se i poceo cijeniti sv. Antu tako, te mu dao punomoc, da po citavoj Italiji propovijeda. A i bio je sv. Ante stvoren za propovjednika. Uz dostojanstvenu i ugodnu vanjštinu, uz jak i mio glas dao mu Bog izvrsnu pamet; naukom i molitvom tako je bio prodro u sv. Pismo, da je pravi smisao sv. knjiga lako i snažno razvijao. Samim svojim životom živio je Evandelje.
U ono doba širila se krivovjera manihejska pod raznim imenima Valdenza, Albigenza, Patarena, Katara. Svetu i oduševljenu rijec sv. Ante pratio je Gospodin vanrednim znakovima, rijetkim cudesima. Sjeverna Italija i južna Francuska bile su polje djalovanja sveceva. Na tisuce bi se zgrnulo oko njegove propovjedaonice, tako te je cesto pod vedrim nebom naviještao rijec Božju. Bezbroj ih je obratio što u propovijedi, što u ispovjedaonici, što u razgovoru.
Koncem 1222. god. posla ga sv. Franjo u Verceli, da tamo kod slavnog opata Tome uci misticno bogoslovlje. Iza pet mjeseci pozva ga isti svetac u Bolognu kao ucitelja bogoslovije; tako je prvi ucitelj bogoslovije iz reda sv. Franje baš sv. Ante. U istoj službi bi poslan 1224. god. u Montpelier. Tu napisa svoje govore o poslanicima 278 na broju. Kasnije je djelovao protiv krivovjeraca u Tulusi, u Puy-u kao gvardijan, u Limogeru kao cuvar provincije za južnu Francusku, svuda predavajuci bogosloviju i propovijedajuci s. Evandelje.
U to umre 1226. god. 4. listopada sv. Franjo. Na Duhove slijedece godine bi sazvana opca skupština franjevaca, da izaberu vrhovnoga glavara. Na njoj je bio i sv. Ante. Red dobi vrsnoga glavara u osobi Ivana Parenti, a sv. Ante u svojoj 32. godini postade provincijalom proširene bolognske provincije u sjevernoj Italiji; povjerene krajeve revno je obilazio, u njima žarko propovijedao, cudesa tvorio i red proširio.
God. 1230 bi opet sazvana opca skupština svih franjevaca, da se posavjetuju o obavezi nekih pravila reda sv. Franje. Bi odluceno, da se pošalje izaslanstvo papi Grguru IX, neka on o tome svoje izrekne. Papa Grgur IX odredi 3 mjeseca do odluke. Kako je i sv. Ante bio odabran za to izaslanstvo, ostade u Rimu cetri mjeseca.
Smrt sv. Ante u PadoviMjeseca studenog 1230. god., kad se stvar riješila, vrati se sv. Ante iz Rima sa blagoslovom sv. Oca u svoj omiljeni grad Padovu, da nastavi svoj apostolski rad.
Ali vec 13. lipnja 1231. svrši on svoj blagoslovni rad. Umre u Arcelli kod Padove u svojoj 36. godini. Braca njegova pokopaše ga na njegovu želju u padovanskoj crkvi svete Marije Vece. Vec u svibnju 1232. godine uvrsti ga papa Grgur IX u Svece. Redovnici sv. Franje odmah poceše pripreme oko gradnje crkve u Padovi na cast sv. Anti Padovanskom. Crkva se dogradi 1263. godine; u travnju iste godine bude posvecena i u nju moci sv. Ante prenesene. Ovu je svecanost uzvelicao svojom prisutnošcu tadanji general reda sv. Bonaventura. Ovaj dade otvoriti lijes sv. Ante i svi se zadiviše, kad vidješe istrulo tijelo samo jezik cio i rumen, kako je ostao sve do dana današnjega.
Sv. Ante cudotvorac za života
Razna cudesaMalo je svetaca u katolickoj Crkvi, po kojima je Bog tvorio tolika i tako vanredna cudesa kao što je tvorio po sv. Anti i na njegov zagovor.
Sv. Ante proživio je svoju mladost u Portugalu i nije se bavio ucenjem jezika. Ipak je u svojim propovijedima tako lijepo govorio talijanski i francuski te se cinilo, da je te jezike ucio od mladosti.
Jedna gospoda je jednom željela slušati propovijedi sv. Ante, a to joj nije dozvolio njezin opaki muž. Ona ode na gornji kat na prozor i tu je cula propovijed posve jasno, iako je sv. Ante propovijedao cio sat daleko. Kad je to kazala svome mužu i on se svojim ušima o tome osvjedocio, obrati se i rado je slušao rijec Božju.
Druga jedna gospoda htjede na svaki nacin slušati propovijed sv. Ante i ostavi svoje dijete samo kod kuce. Dijete k"o dijete upade u kotao pun vrele vode. Kad se vratila kuci nade dijete u vreloj vodi, gdje se igra. Ocito je sam Bog po svome ugodniku ocuvao dijete o sigurne smrti.
Opet druga gospoda vrativši se sa propovijedi sveceve nade u bešici mrtvo dijete. Odmah otrci k svecu i zavapi za pomoc. Sv. Ante rece joj gospodinove rijeci iz sv. Evandelja: Idi, sin tvoj živi. I doista nade kod kuce dijete, kako se sa svojim drugovima igra.
Iza jedne propovijedi sv. Ante tako se raskaja jedan grješnik, te je stao glasno plakati. Ode sv. Anti, da se ispovijedi, ali ne može od suza. Kad to vidje svetac, rece mu, neka ode, napiše svoje grijehe i njemu ih donese. Cim svetac pogleda napisane grijehe, isceznuše sva slova. Po tom su i on i grješnik upoznali, da su grijesi oprošteni.
Radi silnog svijeta propovijedao jednom sv. Ante pod vedrim nebom, kad se u cas pojave crni oblaci uz grmljavinu i gromove. Slušatelji su gledali kako da izmaknu oluji, a svetac ih sve zaustavi i rece im, neka se ništa ne boje, jer oni nece pokisnuti. I doista cijela okolina bi natopljena jakom kišom, a na slušatelje ne padne ni kap.
Sv. Anto propovijeda ribamaKako je bilo receno u doba sv. Ante haralo je manihejsko krivovjerje pod raznim imenima, koje je vec sv. Augustin sjajno pobijao. U toj nevolji podiže Bog u Crkvi svojoj sv. Franju i sv. Dominika i njihovim redovima jake stupove; oni su krivovjerce snažno pobijali ucenošcu, propovijedanjem i molitvom. Tu se osobito isticao sv. Ante. Osobito je od toga krivovjerja bio zaražen grad Rimini. Revni biskupi ovoga grada molili su u pape revnih misionara. Kad je u tom poslu tamo prispio sv. Ante, pobojaše se krivovjerci i nagovoriše puk, neka ga ne slušaju. I doista kod propovijedi sv. Ante nije bilo drugih do nekoliko žena i staraca. Uza sve to svom revnošcu je propovijedao naš svetac, tako te kad to zacuše odmetnici, odluce da ga pogube. Cuvši za to sv. Ante povuce se u samocu, molio je i postio, ne bi li Bog omekšao srce zavedenog puka. Okrijepljen molitvom i postom ode na obalu, te vikne ribama iz sveg glasa: Dodite, nerazumne ribe, da cujete rijec Gospodina, koji vas je stvorio, na sramotu ljudima, koji zatvaraju uši i srce glasu Božjem i ostaju u bludnji. Mnogo se bilo sabralo i ljudi, što iz radoznalosti, što da se narugaju. A gle! Istom što je svetac progovorio, uzbiba se more i silan broj riba svake vrsti i velicine dopliva k obali i uzdiže po koji put glavu, poreda se mirno u polukrugu sve dalje i dalje, pa pozorno i mirno slušaše rijec sv. Ante. Svijet je bio kao zapanjen i gledao, što ce se sada zbiti. Na to prozbori svetac: Hvalite, ribe, Gospodina, slavite svoga stvoritelja, zahvaljujte mu, što vam je za stan dao neizmjernu vodu sa mnogim zakloništima protiv nepogoda, što vam je dao jasnu i prozirnu vodu, da vidite svoje putove te izbjegnete neprijateljima svojim. Taj Bog blagoslovio vas je kod stvorenja i pripravio vam izobilja hrane, nadario vas plodonošcu za umnožavanje vašega potomstva. Hvalite Bogu nad tolikim izvrsnostima i slobodi, koju vam je poklonio. Vas je stvoritelj od svakog gospodstva živih, u opcem potopu vas je uzdržao na životu. Vašom pomocu je Bog svome proroku Joni dao trodnevni boravak i iscijelio slijepoga Tobiju. Vi ste dale Gospodinu porez za njega i njegove ucenike. Vi ste hrana pokornicima, koji se uzdržavaju od mesa. Vašeg mesa htjede Gospodin jesti, da tako neoborivo dokaže istinitost svoje ljudske naravi i svoga uskrsnuca. Da, sam je Gospodin hodao po vašoj vodi povrh vaših glava; on je od ribara ucinio svoje apostole i ribare ljudi; s toga vas je toliko ugnao u njihove mreže.
Cudoviti putovi sv. AntunaAnte Cesto puta pojavio se sv. Ante na dalekim mjestima tako, te nije ostavio mjesta, na kojem je bio. Mnoge su osobe izjavile, da im je se svetac u snu pojavio i opomenuo ih, neka ispovjede grijehe, za koje je samo Bog znao. Jednom je propovijedao u glavnoj crkvi u Montpelieru i sjeto se, da nije nikoga bio odredio mjesto sebe kod brace, da pjeva svecani gradual. Žalostan radi toga nasloni se glavom na propovjedaonicu i u isti cas bio je medu bracom svojom i pjevao. Tako je Bog na sv. Anti obnovio cudo što se zbilo i sa sv. Ambrozijem. O ovom svecu pripovijeda se, da je jednom kod mise na oltaru u Milanu kao usnuo i u isto doba bio kod sprovoda sv. Martina u Tursu.
Dok je sv. Ante bio u Padovi, okriviše njegova oca Martina radi umorstva, te bi on sa cijelom obitelji odveden u tamnicu i stavljen pred sud, a to s toga, jer se u njegovom vrtu našlo jedno mrtvo tijelo, koje su razbojnici tamo bacili. Svetac po objavi Božjoj saznade za pogibelj, u kojoj mu se otac nalazio, te zamoli glavare svoje, da ga puste iz samostana, a andeo ga odnese u Lisabon. Odmah sutradan ode pred suca i zamoli ga, neka mu oca oslobode, jer nije nipošto kriv za umorstvo. Kad ga sudac ne htjede poslušati, zatraži lješinu ubijenoga. Sluga Božji zapovjedi mrtvome u ime Isusa, neka ustane i pred svima kaže, da nije njegovoj smrti kriv ni otac ni itko iz obitelji oceve. U taj cas ustade mrtvac i izjavi, da Martin i njegova družina nije ni u cemu skrivila njegovoj smrti. Iza ovih rijeci mrtvac opet usne. Tako je sv. Ante povratio dobar glas ocu i obitelji. Na to je sv. Ante ostao jedan dan u Lisabonu i onda ga u noci andeo opet odnese u Padovu.
Još jednom je naš svetac ovako cudno putovao u Lisabon poradi svoga oca. Kako je ovaj bio poštenjak, vjerovao je svijetu i kroz više godina upravljajuci kraljevskim novcem nije tražio svake namire. S toga bi protiv njega podignuta istraga. Buduci da nije mogao o svemu položiti tocnih racuna, bio je u pogibelji, da plati silne svote. Svetac je i ovo saznao po objavljenju Božjem i opet je po andelu preko noci otišao u Lisabon te kazao, kuda je sve rabio kraljevski novac otac njegov tako tocno jasno, te je ovaj bio riješen optužbe. Svetac se opet vrati u istim nacinom u svoj samostan.
Sv. Anto sa malim IsusomSvoju snagu pri obracanju grješnika crpio je sv. Ante od Boga vanrednim nacinom. Jednoga dana propovijedaše u nekom gradicu. Onda ga k sebi pozove jedan gradanin i dade mu sobicu na sami, da može mirno razmatrati i znanosti se baviti. Svetac je svu noc probdio u molitvi. Kad je taj gradanin obilazio kucu, da razvidi, da li je sve u redu, pogleda iz radoznalosti u sobicu sv. Ante kroz prozor i vidje ga, kako u rukama drži i grli krasno djetešce. Tu pojavu ne mogaše gradanin sebi objasniti. Djetešce se javi sv. Anti i rece, da je Isus. Iza molitve opazi sv. Ante onog gradanina i zabrani mu govoriti o tome, što je vidio i cuo, dokle god on živi. Taj dobri gradanin održa svoju rijec i istom iza smrti sveceve razglasi to videnje maloga Isusa, kako se sad obicno islika sv. Ante.
Sv. Anto proriceKao gvardijan u samostanu u Puy-u susretne sv. Ante nekog bilježnika, poznata kao raskalašenog grješnika. Sv. Ante skine kapicu pred njim i pokloni mu se sa velikim poštovanjem. Bilježnik misleci, da mu se svetac ruga, zaprijeti mu se macem radi uvrede. Svetac odvrati, da mu nije ni na kraj pameti bilo, da ga naruži, nego da ga iskreno poštiva, jer ce on jednom biti mucenik za vjeru Isusovu; ujedno ga zamoli, ne bi li se i njega sjetio u svojim mukama. Bilježnik se hladno osmjehnu, ali uskoro se ispuni prorocanstvo sv. Ante. Jedan biskup zaputi se u Palestinu, da propovijeda saracenima, a onaj bilježnik u pratnji biskupa tako se oduševi u revnosti, da je i sam poceo propovijedati našu sv. vjeru. Radi toga raspale se tvrdoglavi saraceni, uhvate ga i tri dana grozno muciše, dok u mukama ne svrši život. Na samrti ispripovjedi što mu je sv. Ante prorekao i izjavi, da ga moraju držati za velikog proroka.
Jednom zamole sv. Antu da rece nadgrobno slovo na sprovodu nekog lihvara, koji je krivicnim nacinom bio stekao silno bogatstvo. Svoj govor otpoce rijecima iz sv. Evandelja; Gdje je vaše blago tamo ce biti i vaše srce. Na koncu govora rece pokojnikovoj rodbini, neka otvore sanduke pokojnika i tamo ce naci njegovo srce. I doista otišavši kuci i otvorivši sanduke nadu medu novcima još vruce srce pokojnog lihvara.
Sv. Anto strah necistih duhovaJednoga dana propovijedaše sv. Ante u Puy-u. Za propovijedi pristupi sotona u liku glasonoše k jednoj gospodi i rece joj, neka odmah ode sa propovijedi, jer da su joj sins dušmani napali i ubili. Ali svetac odmah opazi varku sotone, dovikne gospodi, neka se ne uznemiruje, jer joj je sin potpuno zdrav i taj glasonoša da je necisti duh. Tako je i bilo, ter ovaj išcezne kao dim.
Kako je naš vanredni ugodnik Božji svakom rijeci neumorno kršio vlast necistoga duha na zemlji, upotrijebio je necisti duh svako sredstvo, da sv. Antu uništi. Jednom ga prihvati za vrat i htjede ga udaviti. Ali svetac ga otjera rijecima pjesme bl. Gospi. O slavna djevice, uzvišena na sve zvijezde.
Drugi put slomi sotona propovjedaonicu, na kojoj je govorio sv. Ante. Tim je mislio utjerati strah i sveca i slušatelje te prekinuti propovijed. Ali svecu, koga su andeli štitili, ništa se ne dogodi i puk, koga je on vec prije sjetio na sotoninu zlobu, ostade posve miran. Narod donese drugi stol za propovijed, a sv. Ante nastavi oduševljeno rijec Božju.