Boće

Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.
Boće

Samo jedno je Boće

Navigation

Prijatelji

Sve vijesti

svevijesti

Boće iz zraka

Boce iz zraka

    Svijeća u kulturnoj baštini hrvata

    Boce-Team
    Boce-Team
    Admin


    Broj postova : 1432
    Points : 3095
    Reputation : 4
    Join date : 15.05.2008
    Age : 58

    Svijeća u kulturnoj baštini hrvata Empty Svijeća u kulturnoj baštini hrvata

    Postaj  Boce-Team 12.10.12 23:41

    Svijeća u kulturnoj baštini hrvata Candel10
    Svijeća prati kršćane od rođenja pa do smrti, od samih početaka kršćanstva. Višestruka je uporaba i simbolika svijeće.

    Oskudna je znanstvena literatura o svijeći u sakralnoj baštini Hrvata. I zbog toga, među ostalim, cilj je ovoga rada od zaborava sačuvati starinske obrede i običaje vezane uz svijeću. Vrela za to jesu suvremeni terenski zapisi koji su nastajali u Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

    Na krštenju se svijeća daje kršteniku; prvopričesnik nosi svijeću; zaručnike svijeća prati kod vjenčanja; uz upaljenu svijeću bolesnik napušta ovaj svijet. U kulturnoj baštini Hrvata uz svijeću se vežu mnogi običaji i obredi. Svjetlo svijeća uresom je u Badnjem bdijenju i simbolizira pobjedu svjetla nad tamom, dobra nad zlom.

    Božićnim svijećama pridaje se čudotvorna moć, pa ih domaćice nedogorene često čuvaju za iduću godinu. U hrvatskoj se duhovnosti iznimno štuje kult pokojnika. Tako se i u najradosnije vrijeme, u Badnjoj noći i na Božićni ručak, pale svijeće i za pokojnike. Svijeće blagoslovljene na Svijećnicu čuvaju se u svakom hrvatskomu katoličkom domu kao svetinja. U tradicijskoj baštini Hrvata svijeća se koristi protiv bolesti, uroka i nevremena. Ključne riječi: blagoslov, kult pokojnika, molitva, svijeća, Svijećnica.

    Višestruka je uloga svijeće u kršćanskoj tradiciji. Prvi
    kršćani koristili su svijeću kako bi pred zoru u katakombama za vrijeme bogoslužja imali svjetlost. Njihovom uporabom, izgledom i brojem tumači se Crkveno učenje. Jedna svijeća je simbol vjere u jednoga Boga i Spasitelja, dvije svijeće predstavljaju Boga i čovjeka, tri simboliziraju vjeru u Presveto Trojstvo. Šest svijeća na oltaru predstavlja neprekidnu molitvu Crkve i vječno svjetlo u svetištu. Sedam svijeća znakom su sedam sakramenata. Svijeće kod euharistijskog obreda predočuju Kristov dolazak u pričesti.

    Uskrsna je svijeća znak uskrsnuloga Krista. Biskupova svijeća vjernicima, daje na znanje da biskup predvodi euharistijsko slavlje. U Bibliji se svijeća i svijećnjak spominju sedamdesetak puta.

    1. Adventski vijenac

    U adventskom vijencu četiri svijeće simboliziraju: četiri
    adventske nedjelje; četiri godišnja doba; odnosno: stvaranje,
    utjelovljenje, otkupljenje i svršetak. Tradicionalno su tri svijeće
    ljubičaste, a jedna ružičaste boje.1 Prve adventske nedjelje pali se
    jedna svijeća i svake iduće nedjelje po jedna. Adventski se vijenci
    nalaze u crkvama, stanovima i domovima i predstavljaju poziv na
    molitvu. Adventski vijenac plete se od zimzelenoga lišća ili grančica
    tako da nema ni početka ni kraja, što simbolizira vječnoga Boga.2 U
    novije vrijeme simbolična funkcija adventskih svijeća transformira
    se u estetsku funkciju.

    2. Božićne svijeće

    Od davnina sve do bliske prošlosti stočarstvo je bilo glavni
    način privređivanja i ne iznenađuje raznovrsnost običaja vezanih
    uz stoku. Duž Dinarida u sumrak Badnjega dana pastiri su hvatali
    prvu ovcu koja bi ušla u štalu, nad njom bi zapalili svijeću i sa svim
    ukućanima koji bi došli u štalu molili bi Boga.3
    U hrvatskoj duhovnoj baštini posebno mjesto zauzima božićna
    svijeća, koja se smatra svetinjom u kući. U Slavoniji se u prvoj
    polovici 19. st. palila jedna debela svijeća, zamotana u krpu,
    jedinstvo, i tri tanke voštane svijeće, trojstvo. Svijeće su stajale u
    čašama u kojima je bila pšenica. Jedna je svijeća gorjela cijelu noć.


    Prije stotinu pedeset godina u Srijemu i Slavoniji domaćin je
    pripravljao pritopak čista voska, od kojega je domaćica na Badnji
    dan pravila tri voštane božićne svijeće: “prvu štipanu, druga s dva,
    a treću s tri voštana obručka, koje će svijeće privezat se na grančicu
    borovu, jelovu ili smrekovu i zadjenuti pod gredu ili tetivo u sobi
    nad stolom (…)”. Djevojke bi ubrale i pripravile raznovrsno cvijeće:
    bosiljak, ružmarin, rutvicu, bršljan, smilje i kovilje, te mlado žito
    koje su oko svete Lucije u lonce posijale kako bi do Božića za kićenje
    naraslo. Time su kitile idući na polnoćku. Na Badnju večer umjesto
    meča i baklji palila se svijeća lojanica i gorjela bi cijelu noć. Nakon
    unošenja slame svi bi ukućani kleknuli na slamu, pozdravili Gospu
    i u mnogim kućama ispjevali pjesmu “Porodio se kralj nebeski”.

    Prije sjedanja za večeru domaćin uzme badnji kolač i njime pokrije
    čanak, u kojem je prvo kuhano jelo doneseno, maši se pod gredu ili
    tetivo i odsiječe sa grane voštanu svijeću sa dva obručka, upali je,
    prekriži se i govori: “Isus se rodi!” Ukućani mu odgovaraju “U istinu
    se rodi!” Potom svakom manjem djetetu po redu daje tu goruću
    svijeću, koju dijete uzme u ručice i stojeći na klupi okreće se svim
    ukućanima i tri puta govori: “Hvaljen Isus! – Bogo se rodi!” Ukućani
    uglas odgovaraju: “Uvijek Isus hvaljen budi, i ti bio (odnosno bila
    ako se radi o djevojčici) živ i zdrav (živa i zdrava).” Potom bi uslijedila
    kratka molitva i večera. Svijeća bi gorjela cijelu noć.5
    Na Božić, poslije treće božićne mise, prije objeda domaćin
    bi upalio drugu svijeću s tri obručića. Nakon objeda domaćin je
    svijeću gasio brzo je okrenuvši i stavivši je u posudu sa raznovrsnim
    žitaricama. Kad bi izvadio svijeću gledalo se koje se vrsti žita najviše
    zalijepilo na svijeću i po tome se proricalo da će u nastupajućoj
    godini biti najbolji urod te žitarice. Na Mladi Božić ili Novo ljeto
    domaćin je palio treću voštanu svijeću.

    Koncem 19. stoljeća u poljičkome kraju domaćin bi nakon
    paljenja badnjaka na stol stavljao jedan iznad drugoga tri velika
    kolača – nastojna, a u sredinu je stavljan gobin.7 Uz kolače na stol
    se postavljao varićak pšenice u koju se stavljala svijeća. U Gatima
    su stavljana tri kolača, trojica (tri svijeće) i sir križevnjak, koji se
    na Križe8 usirio, pa se sve to prekriži blagoslovljenom maslinom. U
    Dubravi su se stavljala tri kolača i okretala bi se tri puta na oposum,
    u varićak bi se nasula pšenica i u nju stavile tri glavice luka i jedan
    sir, a poželjno je bilo da je bio blagoslovljen na Uskrs. Domaćin bi
    varićak najprije nosio badnjacima te gobinu,9 iz varićaka uzimao
    pšenicu u šaku i govorio: “Obilato, gobinato!” te je sijao po kući,
    nastavljajući riječima: “Rodila, plodila po drvetu i kamenu.” Potom
    bi molio Boga držeći tri upaljene svijeće. Kad bi dovršio molitvu, svi
    ukućani bi mu pristupali i ljubeći ga u obraze, čestitali mu: „Sada
    i dogodine, do sto lita i godina bili zdravi i ljubili se na ovaj dan.“

    U Gornjim Poljicima nakon molitve domaćin bi namjestio tri nastojna
    kolača jedan na drugi i na njih u zdjelici usuto žito u koje bi stavio
    tri voštane svijeće koje su u dnu bile sastavljene, a na vrhu jednako
    rastavljene kako bi mogle nesmetano gorjeti. Kad počne večera,
    svijeće se pale, najprije jedna, a onda njome preostale dvije. Svijeće
    bi bile upaljene do kraja večere, a tada bi ih gospodar kuće gasio
    kruhom umočenim u vino. Taj se kruh ostavljao među svijećama i
    njime su se ponovno gasile svijeće za vrijeme božićnih blagdana.10
    Hrvati su u prošlosti najčešće palili po jednu svijeću. Svijeće
    su paljene za vrijeme badnje večere te za vrijeme ručka na Božić
    i Novu Godinu, a ponegdje i na Staru godinu i Sveta Tri kralja.
    Rijetko su paljene dvije svijeće, od kojih je jedna bila za pokojne, a
    druga za žive.

    U Slavoniji, Srijemu, Vojvodini, Bosni i Hercegovini,
    te ponegdje u Dalmaciji palile su se tri svijeće, odnosno trostruko
    starobugarskom gobino znači obilje, izobilje, pretek. U starocrkvenoslavenskom
    gobino je naziv za poljske plodove, prinose. U hrvatskom i srpskom jeziku
    gobino je sinonim i za pljevu. Petar Skok smatra da je ta riječ posuđenica od
    gotske riječi gabei, a ta riječ baštini svoj naziv od latinske riječi habeo 2. (imati,
    posjedovati). (Radmila Kajmaković, nav. dj., 223.).
    8 U zašašće je blagdan koji se slavi četrdeset dana nakon Uskrsa, uvijek četvrtkom,
    a slavi Kristov uzlazak u nebo. Zato se taj blagdan zove i Spasovo. Taj blagdan
    narod u Slavoniji naziva Spasovo, Spasovdan, Križevo. U dalmatinskoj Zagori
    pučki je naziv Križi ili Spasovo. U jadranskom području poznat je naziv Sensa,

    Sensovo. O tome više: Marko Dragić, Spasovo u hrvatskoj tradicijskoj baštini,
    izrađena voštana svijeća. Svijeće se povezuju hrvatskom trobojnicom
    ili je svaka od njih po jedne boje trobojke.

    Na Badnjak bi poslije podne domaćin napravio „božićnu
    svijeću“. U oku ili neki drugi sud stavio bi žito, u koje bi stavio veliku
    svijeću od voska i ukrasio je grančicama bršljana, bora ili masline.
    Na vrh tih grančica stavljao bi jabuku. Nitko, osim starješine, nije
    smio dirati u svijeću: nije smjela pasti, nakriviti se, puknuti, jer se
    u tom slučaju vjerovalo da će u nastupajućoj godini starješina kuće
    umrijeti. Svijeća bi se palila kroz sve božićne dane za vrijeme ručka
    i večere. Nakon paljenja svijeće starješina je molio za žive, mrtve,
    za rodnu godinu, plodnu kišu itd. Po završetku objeda domaćin bi
    s velikom pomnjom gasio svijeće tako što bi komadić kruha umočio
    u vino i to bi držao iznad svijeće da kaplje vino na plamen svijeće.
    Ako bi se svijeća ugasila nakon prve kaplje – to je značilo da će
    starješina kuće brzo umrijeti. Ako bi trebalo kapnuti više kapi vina,
    nastupilo bi veliko veselje, jer je to značilo da će domaćin dugo
    živjeti.

    Prvi dan Božića u Đakovštini je bio obilježen paljenjem svijeće
    i okretanjem djece. To je bio simbol Isusovoga rođenja. Obred
    paljenja tri svjećice i okretanja djece oko osi ponavlja se i na Božić,
    Svetoga Stjepana i Svetoga Ivana, tj. sva tri dana prije svakog jela:
    ručka,13 užine14 i večere.15
    U Hercegovini se prije božićnoga ručka moli “uobičajena
    molitva. Zatim se pale tri svijeće vatrom od badnjaka u znak svetoga
    križa: ‘U ime Oca (1), i Sina (2) i Duha Svetoga (3).’ Kako se ove sviće
    upalile tako nami Bog svaku sriću udili”.

    U duvanjskom kraju posebna pozornost tijekom Božićnog
    ručka posvećena je upaljenim svijećama. Naime, ako bi se, ne daj
    Bože, koja svijeća sama od sebe ugasila tijekom ručka, značilo bi da
    će u toj obitelji u idućoj godini netko umrijeti. U takvim prilikama
    obično bi se stariji javili kako je to njihova svijeća, hrabreći ostale
    da se ne trebaju bojati toga znaka.

    Božićni ručak bi potrajao dosta duže u odnosu na obične dane,
    a završavao bi kao i večera na Badnjak. Gledalo se kako se kali
    pojedina od svijeća i nagađalo bi se kako će koja vrsta ljetine roditi.

    U livanjskom kraju domaćin najprije upali svijeće govoreći:
    “Kako se ove sviće upalile, tako svako dobro došlo u ovu kuću“ i
    počinje molitvu: Vjerovanje, Oče naš, Zdravo Marijo i Slava Ocu. Po
    završetku večere moli se zahvalna molitva, a domaćin gasi svijeće
    komadom kruha umočenim u vino, s popratnim riječima: “Kako se
    ove sviće ugasile, tako se svako zlo u ovoj kući ugasilo.”18 Svijeće
    zabodene u žito u livanjskom kraju zajedno se nazivaju gobin, a
    za vrijeme božićnih blagdana stoje na stolu za blagovanje ispred
    domaćina.

    Na Božićnoj večeri u Grudama ponovno se okuplja obitelj i
    rodbina. Obično najstariji član obitelji pali svijeće u žitu koje je
    posijano o Svetoj Luciji. Kad se pale svijeće, moli se: U ime Oca i
    Sina i Duha Svetoga, užegla se, ne užegla se, nego spasila naše
    duše u Kraljevstvu Nebeskom! Nakon večere svijeće se gase kruhom
    umočenim u vino, praveći znak križa, te uz molitvu: Kad se udanula,
    ne udanula se, nego obveselila naše duše u Kraljevstvu Nebeskom!
    U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.19

    Običaji se razlikuju od mjesta do mjesta, pa makar ta mjesta
    i nisu udaljena. Tako se u Gornjem Gradcu kod Širokoga Brijega
    po povratku s mise postavlja ručak. Najprije se stavlja božićna
    pogača, a na nju sud sa žitom gdje su tri svijeće. Svijeća bi se palila
    na vatri od badnjaka govoreći: U dobar čas, u ime Isusovo, ka se
    užegla, užegla, ka se utrnula, utrnula. Sve nek bilo u ime Isusovo,
    u dobar čas. Običaj je da božićne svijeće što dulje gore, da duše
    u čistilištu počivaju i da nemaju čistilišnih muka. Nakon objeda
    svijeće se gase komadom pogače umočene u vino, govoreći: Kako
    se ova svića utrnula tako se zloća i opačina ugasila. Taj komad bi se
    davao djeci da ih ne boli grlo, kokošima da bolje nesu ili ovcama.
    Vjerovalo se da će prvi umrijeti onaj koji stoji spram svijeće koja se
    prva utrne.

    U trećem širokobriješkom selu, Ljutom Docu, svijeća
    se palila uz riječi: Kad se ova svića užegla, / užegla se u dobar čas,
    / u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Potom se izmoli Očenaš, Zdravo
    Marijo i Slava Ocu. Svijeće bi gorjele cijeli dan, i uvečer, na kraju bi
    se ugasile komadom kruha, koji bi se umočio u crno vino i govorilo
    bi se: Kad se ova svića ugasila, / ugasila se sva zločina i opačina.21
    U Gradcu Donjem svijeća se gasi korom kruga kruha umočenim u
    crno vino, govoreći: Svićo moja ja te krstim kruhom i vinom, a ti mene
    blagoslovom i mirom. / U ime Oca i Sina i Duha Svetoga Amen.
    U čapljinskom kraju nakon ručka domaćin otkida komadić
    sredine pogače koju je domaćica pripravila “ispod sača” na Badnji
    dan i na kojoj je utisnut križ, natopi taj komadić vinom i njime
    gasi svijeće, govoreći: Svijećo moja, ja tebe gasim kruhom i vinom, ti
    mene blagoslovom i mirom. Od tog dijela pogače kojim je ugašena
    svijeća svatko otkida po komadić i pojede, jer se vjeruje da to čuva
    od bolesti svake vrste.

    U Grabovici kod Mostara pogača bi se kitila bršljanom, a
    svijeće se stave u pšenicu ili u kukuruz, koji bi se poslije bacao
    kokošima da bolje nesu.23 U Knešpolju bi se izjutra palile svijeće,
    dok su ih drugi palili uvečer.24 Visočki su Hrvati gobinom nazivali
    božićne svijeće i žito u rešetu oko kruha, a gasili su ih zasipanjem
    plamena pšenicom.25

    U Dugopolju je za vrijeme ručka gorjela svijeća s ukrašenim
    kruhom. Pred kraj ručka domaćin bi umočio komadić kruha u vino
    i po tri kapi vina kapnuo na svaku svijeću, a ukućani govorili: Drž’
    se, moj putniče, ne daj se, moj putniče! Ako se svijeće ne bi odmah
    ugasile, to se ponavljalo, a kad se uspije, ukućani su govorili:
    Zbogom odi, moj putniče, da te i dogodine u zdravlju dočekamo. O
    urodu polja i vinograda u idućoj godini proricali su prema stijenju
    i jačini plamena, pa gdje se okrene veći plamen i stijenj, na toj
    će strani urod biti bogatiji. Po završetku blagdana žito u kojem su
    stajale božićne svijeće domaćica bi bacila kokošima, a njive su se
    zastirale božićnom slamom.

    U Danilu Gornjem kod Šibenika gledalo se kako bi ostao
    stinj27 i po tome se predviđalo kakva će biti sljedeća godina: ako bi
    ostao uspravan, vjerovalo se da će godina biti dobra.28 Prije se u
    kaštelanskom kraju na Božić palila jedna svijeća koja bi se stavila
    u čašu napunjenu pšenicom ili kukuruzom. U čaši jema kap vina i
    onda bi se prolilo po šteriki29 i šterika bi se ugasila.30
    Na Božić se u trogirskom kraju nije smjelo mesti kuću,
    pastirima se davalo pogače i vina, a na stol se stavljala božićna
    svijeća. Iz načina na koji se dim okrene kad se svijeća ugasi,
    proricalo se hoće li domaćin imati muških potomaka i hoće li neki
    član obitelji umrijeti u novoj godini. 31
    Škabrnjske su domaćice za Božić pripravljale kruh kojemu bi
    na sredini probušili rupu u koju bi stavljali svijeću koja je gorjela
    za Božić. Svijeća se ne bi smjela gasiti puhanjem, nego se gasila
    kruhom umočenim u cijelo vino. Kruh se nije bacao, nego bi se
    obvezno morao pojesti.

    U Ceri kod Unešića svijeće se stavljaju u posudu punu žita,
    a oko njih se u posudu stavljaju grančice bršljana. Svijeće se
    pale na Božić i ostale božićne blagdane za ručkom. Uz svijeće se
    moli. Svijeće se gase tek nakon što je objed gotov. Jedna svijeća
    predstavlja baku, a druga djeda. Oni te svijeće gase tako da koricu
    kruha umoče u čašu vina i kapaju po kap vina na svaku svijeću.
    Kaže se da će onaj čija se svijeća kasnije ugasi živjeti dulje.33
    U Širitovcima, ugarak od muškog ili desnog badnjaka po
    završetku božićnog doba odnio bi se u jaru,34 kako bi se iduće godine
    s njim zapalila božićna svijeća trojica, koja bi se stavljala u varićak
    napunjen pšenicom i drugim žitaricama. U svijeću bi se stavljalo
    onoliko vretena koliko djece ima u kući, a na svako vreteno bi se
    stavio suhi kolač, jabuka i sve bi se ovilo bršljanom.35
    Stari su Neorićani vjerovali da će, ako od gorućih svijeća najprije
    dogori srednja, najprije umrijeti glava kuće. Ako prva izgori desna,
    umrijet će muški član obitelji, a ako prva izgori lijeva svijeća, onda
    će umrijeti ženski član obitelji. Po dimu božićne svijeće pretkazivala
    se smrt ukućana tako što bi se kod gašenja svijeće gledalo kamo
    dim odlazi: ona osoba prema kojoj je dim otišao, određena je za
    smrt u idućoj godini.

    U zeničkome kraju katolici su uz paljenje svijeća govorili: U
    čas dobar, u ime Isusovo, kad se užegla, užegla, kad se obeselila,
    obeselila. Sve nek bilo u ime Isusovo, u čas dobar. Nakon objeda
    komad kruha umoči se u čašu rakije i s njim se gase svijeće i moli
    se. Pri gašenju svijeća izgovara se: Kako se ova svića utrnula, tako
    se sva zloća i opačina ugasila. Kad se ugase svijeće i kad završi
    molitva, svi popiju po malo rakije. Komad kruha kojim je ugašena
    svijeća jede se da ne bi boljelo grlo. Također se daje kokošima da
    bolje nesu, pijevcu da bolje pjeva ili ovcama.37 U busovačkom kraju
    na Badnjicu se posti barem do večere, do šest sati navečer i tad se
    mrsi večerom u kojoj se sprema tradicionalna hrana: sarma, keške,
    pečena kokoš, potkriža, i kuha se postan grah. Pale se četiri svijeće.38

    U Donjem Banjevcu kod Kaknja kada ukućani sjednu za stol
    večerati, prije molitve pale se tri svijeće i od kojih svaka nešto
    obilježava; redoslijed pri paljenju je: domaćin, čoban i težak. Po
    završetku večere opet se izmole Očenaš, Zdravo Marijo i Slava Ocu
    i onda se uzme komad pogače i ugase se te tri svijeće. Najčešće bi
    ih palio i gasio domaćin, koji bi na kraju pojeo komad pogače kojom
    je ugasio svijeću. Govorilo se da je to jako zdravo.39
    Poseban kruh koji se pravi u kreševskom kraju, zove se
    krsnica. To je pogača ukrašena viticama, pletenicama i pticama.
    Krsnica stoji na sofri svih božićnih blagdana kod svakog obroka. U
    sredini krsnice gori svijeća, a u žitu kraj nje tri svijeće. Svijeća se
    gasi komadićem kruha koji je namočen u vinu.

    2.1. Kult pokojnika

    U Badnjoj noći mnoge se suze prolijevaju zbog sjećanja na
    preminule članove obitelji. U hrvatskoj tradicijskoj kulturi pale se
    dvije svijeće, od kojih je jedna bila za pokojne, a druga za žive.41 U
    Brijestu u Istri bi se nakon molitve dvije svijeće stavile u kruh i
    zapalile. Jedna je svijeća gorjela za žive, a druga za mrtve. Pri tome
    bi se pazilo kako svijeće dogorijevaju: ako bi prije dogorjela svijeća
    za mrtve, to je značilo da više treba moliti za mrtve, i obrnuto.42
    U novotravničkome kraju na Badnju večer pale se svijeće za
    mrtve članove obitelji i moli se za njihove duše. Kad bi svi stariji
    posjeli za stol, djeca bi izlazila van i u kuću ulazila sa zapaljenim
    voštanim svijećama u pšenici. Prvo bi pozdravili Hvaljen Isus, a
    onda čestitali Sretna vam Badnja večer.

    U daljoj prošlosti, u Potoku kod Livna pšenica se nije sijala nego
    bi se u posudu, najčešće drvenu bukaru, nasula najljepša pšenica i
    u nju bi se zabole svijeće. S prvim mrakom palila se svijeća lojanica
    koja je gorjela cijele noći na svim prozorima kuća. Njihov plamen
    treperio je u spomen i za pokoj vični dušama koje su otišle u nebo.44
    Paljenje svijeća na Božić za večerom u posuškom kraju uvijek
    je vrhunac božićnog slavlja. Sva kućna čeljad se okupi za stolom, a
    na stolu se postavi sve najbolje što ima za jelo i pilo. Početak večere
    uvijek je počinjao molitvom u čast Porođenja, a zatim se molilo
    za pokojnike i one koji nisu sa nama. Po narodnom vjerovanju za
    božićnom večerom i paljenju svijeća prisustvuju i pokojnici iz jedne
    obitelji. Zato stol mora biti raskošno postavljen, kako bi pored živih
    bili zadovoljni i mrtvi. Za večerom pale se tri svijeće u znak Svetog
    trojstva.

    Svijeće se stavljaju u posudu sa zelenim žitom, a ta posuda
    uvijek je bila omotana hrvatskom trobojnicom. Kada domaćin kuće
    upali svijeće, to je znak da večera može početi. Tijekom večere
    obično se spominju oni koji nisu među ukućanima, koji su umrli
    ili su negdje u tuđini. U čast njima obično se spominju zajednička
    slavlja za Božić. Večera završava gašenjem svijeća, domaćin kuće
    uzme koru kruha utopljenu u crno vino i, praveći znak križa, gasi
    svijeće, a zatim se prekriži i izmoli Očenaš. Narod je smatrao da
    svaka ugašena svijeća predstavlja jednog ukućanina i da se iz njih
    može čitati sudbina. Tako se gledalo koja je svijeća najviše izgorjela
    i kamo je okrenut plamen prilikom gašenja svijeće. Ako je neka
    svijeća više izgorjela i okrenuta je prema nekom od prisutnih, to je
    značilo da će ta osoba uskoro umrijeti.

    Nekoć su se u Grudama tri svijeće obično stavljale u čašu sa
    zrnjem kukuruza. Nakon objedovanja molilo se pet Očenaša, pet
    Zdravo Marijo, pet Slava Ocu i Vjerovanje, za mir i Božji blagoslov
    u obitelji. Obavezno se u molitvi prisjećalo i pokojnih iz obitelji čije
    se “trude uživalo”. Dok se molilo, klečalo se po kući sklopljenih
    ruku. Nakon molitve gašene su svijeće. Obično ih je gasio najmlađi
    muški član obitelji. Djed bi mu umočio komad kruha u vino i uvijek
    pokazao s koje će strane početi gasiti. Gaseći svijeće, govorio je U
    ime Oca i Sina i Duva Svetoga, Amen. Dok je on to izgovarao, svi
    članovi obitelji bi se križali i svatko je trebao popiti po malo vina iz
    one čaše u koju se umakao kruh za gašenje svijeća. Komentiralo
    se čija je svijeća najviše izgorjela, jer bi stariji obično odredili čija je
    koja svijeća. Vjerovalo se da će brzo ovaj svijet napustiti onaj čija
    je svijeća najviše izgorjela, a ako su svijeće lijepo gorjele, te nisu
    treperile, govorilo se da će biti mira u kući. Zdjela sa svijećama
    ostavljala se do Nove godine. Ponovno su se palile svijeće i gasile
    s istim komadićem kruha. Nakon blagdana taj komadić kruha bio
    je kao neki blagoslov. Davao se u napoj domaćim životinjama, da
    i one budu zdrave, a kokošima se obično prosipao onaj kukuruz u
    kojem su bile svijeće.

    Hrvati su, primjerice u Livnu, Banjoj Luci, Šuici, Travniku,
    Busovači, Novom Travniku, Gučjoj Gori, Bihaću, Varešu, Zenici,
    jednu svijeću palili za mrtve, stavljali je u prozor gdje bi cijelu noć
    gorjela.47 U mnogim mjestima u Bosni taj se običaj sačuvao do
    naših dana.

    3. Svijećnica

    Svijećnica ili Prikazanje Gospodinovo kršćanski je blagdan
    koji se slavi 2. veljače. Tog dana blagoslivljaju se svijeće i održava
    procesija u znak svjetla božanske objave koju donosi Isus Krist.48
    Prema jednom propisu Mojsijeva zakona, na uspomenu
    spašavanja od smrti izraelskih prvorođenaca za pomora prvijenaca
    u Egiptu, prije izlaska Izraelaca iz Egipta, svaki prvijenac morao je
    u Hramu biti posvećen Bogu na službu. Osim Levijeva plemena,
    svi prvorođenci drugih plemena morali su se u Hramu otkupljivati
    posebnim prinosom od pet šekerla, za uzdržavanje svećenika i
    levita. Svećenik bi tada uzeo dijete i blagoslovio ga.
    Prema drugom propisu, svaka je žena četrdeseti dan nakon
    rođenja muškoga djeteta morala doći u Hram i prinijeti žrtvu
    za očišćenje. Ako je žena bila imućna, morala je darovati janje i
    grlicu, a ako je bila siromašna, morala je darovati dvije grlice ili dva
    golubića. Blažena Djevica Marija, kao prečista majka Sina Božjega,
    nije imala tu obvezu, ali je, dajući uzoran primjer izvršavanja Božjeg
    zakona, dragovoljno izvršila i taj Mojsijev propis. “(22) Kad se zatim
    po Mojsijevu Zakonu navršiše dani njihova čišćenja, poniješe ga u
    Jeruzalem da ga prikažu Gospodinu - (23) kao što piše u Zakonu
    Gospodnjem: Svako muško prvorođenče neka se posveti Gospodinu!

    - (24) i da prinesu žrtvu kako je rečeno u Zakonu Gospodnjem:
    dvije grlice ili dva golubića.” Četrdeset dana nakon Isusova rođenja
    Blažena Djevica Marija i sveti Josip donijeli su dijete Isusa u
    Jeruzalem, da ga ondje prikažu u Hramu. Za otkupnu žrtvu prinijeli
    su dvije grlice ili dva golubića. U Hramu ih je dočekao starac Šimun
    kojemu je Duh Sveti objavio da neće umrijeti prije nego što vidi
    Spasitelja. Šimun je uzeo Isusa i zapjevao hvalospjev: “(29) Sad
    otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj, u miru! (30) Tà
    vidješe oči moje spasenje tvoje, (31) koje si pripravio pred licem svih
    naroda: (32) svjetlost na prosvjetljenje naroda, slavu puka svoga
    izraelskoga.”

    Blažena Djevica Marija i sveti Josip iznenadili su se Šimunovim
    riječima i kako je on znao tajnu. Šimun ih je blagoslovio i rekao
    Mariji: “(34) Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima
    u Izraelu i za znak osporavan - (35) a i tebi će samoj mač probosti
    dušu - da se razotkriju namisli mnogih srdaca!”49 Tada je u Hramu
    bila i proročica Ana, “(36) (…) kći Penuelova, iz plemena Ašerova,
    žena veoma odmakla u godinama. Nakon djevojaštva živjela je s
    mužem sedam godina, (37) a sama kao udovica do osamdeset i
    četvrte. Nije napuštala Hrama, nego je postovima i molitvama
    danju i noću služila Bogu. (38) Upravo u taj čas nadođe. Hvalila je
    Boga i svima koji iščekivahu otkupljenje Jeruzalema pripovijedala
    o djetetu.”

    Narod taj blagdan naziva: Gospa Kandalora (u poljičkome
    kraju), Kandalora (u priobalju, Dalmatinskoj zagori i dr.), Kalandora
    (u Hercegovini i Rami), Svićnica (primjerice u Sinju), Svjetlo Marinje
    (u Srijemu i Slavoniji), Sveta Marina (u Usori i okolici Busovače) itd.
    Na Murteru, poslijepodne bi crkovinar i sakristan crkve
    Blažene Djevice Marije dijelili svijeće svim mještanima, jednu veliku
    za dom i po jednu malenu za svakoga člana obitelji. Crkovinarima i
    pjevačima bila bi udijeljena posebno ukrašena svijeća.50
    Kandalorska svijeća svagdje je sretna, i u kući i u polju. O
    Kandalori zapušu velike bure, a pjeva se: Kandalora, zimi ‘ora, /
    koja muti do dna mora; / za njon iđe Blaž, / koji govori da je laž, /
    a glistina / kaže da je istina. Pripovijeda se, ako Kandalora osvane
    vedra i hladna, da će do Jurjeva dvanaest puta pasti snijeg i da će
    jedan drugoga zateći.

    Vareški katolici na Svijećnicu u crkvu nose svijeće i mukete,52
    koje se prave topljenjem voska u jednoj posudi, te se kroz vosak
    provlači nit svijeće. Debljina svijeća i muketa obično je tri milimetra.
    To se nekoć posvećivalo i na svaku Mladu nedjelju, a palilo se na
    misama za pokojne i na obrede na Veliku subotu.

    Narod u iločkome kraju blagdan Svijećnice naziva Svjetlo
    Marinje. U crkvi se prije glavne svete mise blagoslivljaju svijeće, a
    potom je procesija kroz crkveni park. Blagoslovljene svijeće čuvaju
    se u kući, te se koriste kada je netko na umoru ili kad je veliko
    nevrijeme. Na Svijećnicu je kalendarska polovica zime, a narod
    kaže da taj dan izlazi medvjed iz svoga loga da vidi svoju sjenu, te
    ako sja sunce, onda se još dublje uvlači u zimski san, jer će zima
    potrajati još četrdeset dana. Slovaci 2. veljače imaju tradicionalno
    okupljanje, na kojem se izvodi kazališna predstava Đivadlo. Potom
    se pleše i igra do ranih jutarnjih sati tanjec do rana.54
    U Usori se na Svijećnicu (Svetu Marinu) u crkvu nose svijeće
    na posvećenje i brižno se čuvaju u kući. Na Badnjicu su paljene uz
    večeru, a paljene su i u smrtnim slučajevima u kući, za spokoj duše
    pokojnika.55 U selu Ravan kod Busovače Svijećnica (Sveta Marina)
    nakon mise i posvećenja svijeća ide se na groblje i zapale se svijeće
    za pokojne.

    U Donjem Selu na Šolti tradicija je da se molitva koja je posebno
    namijenjena za nekoga ili nešto moli pred upaljenom kandalorskom
    svijećom i pred raspelom. Vjerovalo se da će tako biti prije uslišana.57

    U sinjskome kraju vjerovalo se: ako je na Svićnicu lijepo
    vrijeme, vedro i sunce, da jazavac gradi kuću jer će kiša, i cijelo
    proljeće bit će kišno, a ako je kiša na Svijećnicu, onda se kaže da
    jazavac ruši svoju kuću jer mu ne treba, jer će cijelo proljeće biti
    lijepo vrijeme.58

    4. Grličanje

    Sveti Blaž bio je biskupom Sebaste u Armeniji u 4. stoljeću.
    Po zanimanju je bio liječnikom. Nadaren božanskim nadahnućem
    povukao se u pećinu i ondje živio među divljim životinjama, koje
    ga nisu napadale, već su ga mirno susretale i mazile se uz njega,
    te mu ranjene i bolesne dolazile. Otkrili su ga kraljevi lovci te su
    ga, pomislivši da je vrač, zarobili. Kad je doveden pred Licinija,
    on je naredio da ga raskidaju željeznim grebenima i bace u
    jezero. Božjom pomoću zacijelile su mu rane te je hodao po vodi
    propovijedajući mnoštvu. Na koncu mu je odrubljena glava. Kao
    zaštitnik Dubrovnika u ruci drži model grada. Zaštitnikom je
    divljih životinja.59 Zavjetuje mu se za ozdravljenje grla, jer je prema
    legendi spasio dijete koje se gušilo progutavši riblju kost.60 Na
    blagdan svetoga Blaža (3. veljače) na misi se obavlja obred grličanja
    – svećenik tijekom mise postavi ispod grla dvije svijeće u obliku
    slova “V” i moli se svetom Blažu za očuvanje glasa, glasnica i grla.

    5. Svijeće u Velikom tjednu

    U Velikom tjednu, najčešće na Veliki četvrtak, Božji grob
    uređuju mještani i/ili časne sestre i crkveni službenici. Grob se
    uređuje cvijećem, proklijalom pšenicom,61 proklijalim bijelim
    grahom, svijećama.

    U Starom Vitezu se nakon pučke mise na Cvjetnicu odlazilo na
    groblje i palilo svijeće.63 U crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije
    u župi Katunima – Kreševu svećenik na Veliki petak predvodi
    procesiju. Stražari se poredaju u kolonu po dva noseći svijeće, a
    dva stražara su određena za nošenje ferala,64 dok bi dva stražara
    ostala na smjeni u crkvi. U naše vrijeme, dok prva smjena ide na
    dužnost, druga je u pripravnosti, a ostali stražari idu u procesiji
    noseći ferale i svijeće i prateći svećenika sa Presvetim Oltarskim
    Sakramentom, a narod ide iza njih.

    U Mravincima su mladići u Velikom tjednu u crkvu nosili
    kotulače,66 natječući se koji će svojoj djevojci kupiti i pokloniti veći
    i ljepši kotulač.67

    - Uskrsna svijeća

    Uskrsna svijeća blagoslivlja se na Veliku subotu. Pet zrna
    tamjana u toj svijeći predstavlja pet Isusovih rana. Na upaljenoj
    vatri pripali se uskrsna svijeća koju đakon unosi u nerasvijetljenu
    crkvu i svečano se zaustavlja tri puta prije nego što dođe do oltara,
    te pritom svaki put pjeva Svjetlo Kristovo. Narod mu odgovara Bogu
    hvala. Pripaljuje se manji broj svijeća. Kad dođe na sredinu, nakon
    poklika pripaljuje se veći broj svijeća. Pred oltarom je treći poklik,
    nakon kojega se upale sve svijeće u crkvi i u rukama vjernika.
    Đakon pred oltarom uskrsnu svijeću okadi te pjeva Vazmeni
    hvalospjev Isusu Kristu. Potom se koristi slavitelj kada blagoslivlja
    krsnu vodu. Svijeća za vrijeme Uskrsa ostaje u svetištu i pali se
    u liturgijskim slavljima. Ta svijeća se koristi za krštenja i ostavlja
    pokraj krstionice.

    Čin krštenja nije se bitno promijenio, svećenik moli, poškropi
    dijete svetom vodom po čelu, a kum drži svijeću te odgovara
    umjesto kumčeta.

    7. Pokojnička svijeća

    Stara je hrvatska katolička tradicija da se umirućima dovodi
    svećenik kako bi ih ispovjedio i obavio posljednju pomast. Dok
    svećenik ne dođe, ukućani i ostali mole Gospine litanije ili neku
    drugu prigodnu molitvu. Kad svećenik stigne, ostali iziđu van i
    pričekaju da se bolesnik ispovjedi, a potom nastave sa svećenikom
    moliti propisane molitve. Nakon odlaska svećenika potiho se moli
    kod bolesnika ili ako je zgodno u nekoj drugoj prostoriji. Moli se
    za Božje proviđenje. Primijeti li se da bolesnik umire, a muči se sa
    smrću, stavi mu se križ u ruke, poškropi ga se i dadne mu se da
    popije malo posvećene vode. Upale se dvije svijeće i svi ukućani
    kleknu i mole Isusovu krunicu i litanije.

    Ako je netko dugo i teško umirao, u trogirskom kraju,
    vjerovalo se da je to zato što se nekome u životu zamjerio. Zbog
    toga bi članovi njegove obitelji zamolili tu osobu da dođe i oprosti
    bolesniku. Ako ovaj nije bio pri svijesti, onda bi ta osoba rekla:
    “Neka i tebi i meni Bog oprosti.“ U posljednjim trenutcima bi se
    umirućem u ruke stavila upaljena svijeća, da mu duši osvijetli put
    na drugi svijet.70 U kliškom kraju kod glave pokojnika svijetlila su
    dva lumina i voštanice.71 U kaštelanskom kraju bi se kad bi tko
    umro na šemizet, kantunal u jednoj prostoriji užgali lumini koji
    bi gorjeli osam dana da se duša ne izgubi. Pokojnik bi jednu noć
    proveo u kući, a sutradan bi bio pogreb. U prostoriji gdje je bio
    pokojnik osam dana bi se i Boga molilo, a u kuću pokojnikovih
    dolazila je rodbina. Uvijek bi se netko od rodbine našao koji bi
    predvodio molitvu. Lumini bi gorjeli dok se ne svrši molitva.72

    8. Svi Sveti, Dušni dan

    Blagdan Svih svetih (1. studenoga) slavi se kao spomen na sve
    poznate i nepoznate kršćanske svece i svetice, a počeo se slaviti
    kada je papa Bonifacije IV . (608.-615.) rimski panteon posvetio
    Bogorodici i mučenicima (oko godine 610.). Blagdan se najprije
    svetkovao 13. svibnja, a u Irskoj se slavio 1. studenoga. Papa Grgur
    III . (731.-741.) uveo je svetkovanje 1. studenoga (nepoznate godine),
    kada je kapelu u rimskoj bazilici posvetio Svim svetima. 73
    Dušni dan (spomen svih vjernih mrtvih) spomen je kada se
    Crkva sjeća svih vjernih mrtvih. Slavi se 2. studenoga, a ako je
    tog datuma nedjelja, onda se slavi 3. studenog. Tradicija sjećanja
    na pokojne seže u 7. stoljeće. Papa Benedikt XV. (1914.-1922.)
    ozakonio je godine 1915. da svi svećenici tog dana prikažu tri mise:
    jednu za vjerne mrtve, drugu na papinu nakanu i treću na nakanu
    dotičnog svećenika.

    U hrvatskoj je tradicijskoj kulturi iznimno štovan kult groblja.
    O tome svjedoči i izreka “Pokaži mi kakvo je groblje, odmah ću ti
    reći kakvo je selo.” Svi sveti i Dušni dan povezani su blagdani i
    podrazumijevaju odlazak cijele obitelji na groblja, paljenje svijeća,
    kićenje grobova cvijećem. Pritom je nekoć cvijeće moralo biti iz
    vlastitoga vrta, a svijeće su bile voštane. U Srijanima svijeće lumine
    nazivane su dušice.75 U Kaštelima su se palili maoleti,76 koje su
    djevojke nosile u rupcima, a bilo je i manjih za djecu.
    U hrvatskoj baštini Dušni dan se još naziva Mrtvi dan, Mrtvo
    spomenuće (u središnjoj Bosni). Tog dana se u mnogim krajevima,
    primjerice u dugopoljskom kraju u Dalmaciji,77 Badljevini kod
    Pakraca78 i drugdje pale svijeće i na groblju i u kući za pokoj duše
    preminulih članova obitelji. Svijeće su, nekoć, u kućama gorjele
    duboko u noć.

    9. S vijeća protiv uroka, bolesti i nevremena

    Dok je u kući bilo nekršteno dijete, stalno je gorio lumin da
    ga štiti od zlih duhova. Djeca su po pučkom vjerovanju posebice
    podložna urocima, kojima se pripisivala dječja bolest, pa i smrt.
    Da bi se dijete očuvalo od uroka, trebalo mu je staviti u kolijevku
    pod glavu neke moći. To je mogao biti komadić kandelorske svijeće,
    malo blagoslovljene soli ili maslinove grančice blagoslovljene na
    Cvjetnicu koja bi se zataknula na kolijevku.

    Micina je bila bolest koja se javljala ispod ruke ili na preponama.
    Jako je boljela i iscrpljivala osobu. Bili su to neki čvorići. Ponekad
    su znali biti i veličine jaja ili oraha. Neke žene znale su to vrlo
    uspješno liječiti. Uzimale su po dvije blagoslovljene voštane svijeće,
    stavljale ih u križ na oboljelo mjesto i molile: / Prije se Isus rodija
    / nego se ova bolest dogodila. / Vrati se bolesti natrag / ne znalo ti
    se za trag! / Gospa se sinu umoli / da ovu bolest umori. / Gospa se
    sinom diči / da ovu bolest liči. / Vrati se bolesti natrag / ne znalo ti
    se za trag! / U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.

    Vjerovalo se da je mladenka podložna utjecaju zlih sila i
    urocima, a da bi se onemogućilo njihovo djelovanje, majka bi joj u
    odjeću ušila malo blagoslovljene soli, komadić kandelorske svijeće,
    kruha ili zrno pšenice.

    Kad bi bilo nevrijeme, križalo bi se i molilo. Izbacio bi se
    sadžak na dvor i izvrnuo se, te bi se krštenom vodom škropilo i
    govorilo: Odbi Bože ovo nevrijeme, gorom i planinom. / Nemoj poljem
    ni dolinom. Onda se prekriži opet, moli Očenaš i upali svijeća.82
    Nekoć su Runovićani svijećama blagoslovljenim na Kandaloru
    punili pušku kojom su pucali protiv krupe.

    11. Svijeća u drugim životnim prigodama

    U nekim mjestima u Poljičkoj republici svaki gost dobije
    svijeću, i prije plesa s mladom, sva se svjetla ugase, a gosti, jedan
    po jedan, dolaze do plesnog podija i slažu svijeće u obliku srca. To je
    simbol ljubavi i početka života nove obitelji. U nekim se primorskim
    krajevima svakom svatu u džep stavi tri zrna blagoslovljene soli,
    dva lista masline i komadić blagoslovljene svijeće da ih zaštiti od
    uroka.

    Nedjelju dana nakon svadbe bio je izvod. To je vrijeme kada bi
    mladenka prvi put kao udana žena došla u crkvu na misu. Tom bi
    je prilikom dočekao župnik na vratima crkve, te bi je uveo u crkvu,
    uz pratnju dvojice ministranata koji su nosili zapaljene svijeće.85
    Žitelji Runovića i Zmijavaca na blagdan svetoga Luke (18.
    listopada) išli su na zavjet, sa svojim župnikom i crkvenim barjakom
    u procesiji. Svetom Luki zavjetovali su se za zdravlje goveda i svatko
    mu je nosio svijeću na dar.

    12. Legenda o svijeći

    Naši su stari pripovijedali da je sunce jedna velika svijeća koju
    dragi Bog po danu upali da ljudi vide što rade, i da ih on može
    vidjeti. A kazivali su da po noći Bog zaogrne zemlju ogrtačem, i
    zato je noć i ne vidi se. Ali da ne bi bilo skroz mrklo, da se ništa ne
    vidi, provrtio je dragi Bog rupe na tom zemljinom ogrtaču, i to su
    zvijezde. Kroz njih se vidi kako sunce tamo iza sjaje dragom Bogu,
    i kroz njih Bog ćiri jude po noći.

    Tako su govorili djeci da ni po noći ne smiju biti zločesta, jer
    dragi Bog sve vidi.

    Zaključak

    Svijeća kršćane prati od rođenja pa do smrti. Na krštenju
    se svijeća daje kršteniku; prvopričesnik nosi svijeću; zaručnike
    svijeća prati kod vjenčanja; uz upaljenu svijeću bolesnik napušta
    ovaj svijet. U Badnje predvečerje uz svijeću se obavljao blagoslov
    blaga. U najčarobnijoj kršćanskoj noći, Badnjoj noći, i na
    najradosniji blagdan, Božić, pale se svijeće i za pokojnike. Svjetlo
    svijeća u badnjem bdijenju uresom je i simbolizira pobjedu svjetla
    nad tamom, dobra nad zlim. Božićne svijeće pale se i gase po
    tradicijskim običajima i obredima, a pritom se iskazuju najveće
    želje, koje su po svojoj strukturi minijaturne pučke molitve. Tim
    svijećama pridaje se čudotvorna moć, uz njih se do naših dana
    vezuju narodna vjerovanja, a domaćice ih nedogorene često čuvaju
    za iduću godinu. U tradicijskoj kulturnoj baštini Hrvata svijeća
    se koristi i protiv bolesti, uroka i nevremena. U tim obredima i
    običajima opažaju se elementi pretkršćanske kulture.

    Svijeće se blagoslivljaju na Svijećnicu i u domovima čuvaju
    kao svetinja. Na Uskrs se blagoslivlja svijeća koja se koristi kod
    krštenja. Starinske ručno izrađivane i ukrašavane voštane svijeće
    zamijenile su industrijske svijeće. Negdanji obredi i običaji vezani
    uz svijeću modificirani su, a neke je, zauvijek, prekrila koprena
    zaborava. I zbog toga, civilizacijski je čin od zaborava otrgnuti
    duhovnu baštinu naših, davno upokojenih, praotaca i pramajki.

    Marko Dragić, Split
    Filozofski fakultet u Splitu
    e-mail: mdragic@ffst.hr
    S tručni članak
    Primljeno 8/2010.


    Zadnja promjena: Boce-Team; 13.10.12 20:03; ukupno mijenjano 1 put.
    Boce-Team
    Boce-Team
    Admin


    Broj postova : 1432
    Points : 3095
    Reputation : 4
    Join date : 15.05.2008
    Age : 58

    Svijeća u kulturnoj baštini hrvata Empty Re: Svijeća u kulturnoj baštini hrvata

    Postaj  Boce-Team 13.10.12 19:53

    Svijeća u kulturnoj baštini hrvata 11080910

      Similar topics

      -

      Sada je: 28.03.24 9:22.