Svijeća prati kršćane od rođenja pa do smrti, od samih početaka kršćanstva. Višestruka je uporaba i simbolika svijeće.
Oskudna je znanstvena literatura o svijeći u sakralnoj baštini Hrvata. I zbog toga, među ostalim, cilj je ovoga rada od zaborava sačuvati starinske obrede i običaje vezane uz svijeću. Vrela za to jesu suvremeni terenski zapisi koji su nastajali u Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
Na krštenju se svijeća daje kršteniku; prvopričesnik nosi svijeću; zaručnike svijeća prati kod vjenčanja; uz upaljenu svijeću bolesnik napušta ovaj svijet. U kulturnoj baštini Hrvata uz svijeću se vežu mnogi običaji i obredi. Svjetlo svijeća uresom je u Badnjem bdijenju i simbolizira pobjedu svjetla nad tamom, dobra nad zlom.
Božićnim svijećama pridaje se čudotvorna moć, pa ih domaćice nedogorene često čuvaju za iduću godinu. U hrvatskoj se duhovnosti iznimno štuje kult pokojnika. Tako se i u najradosnije vrijeme, u Badnjoj noći i na Božićni ručak, pale svijeće i za pokojnike. Svijeće blagoslovljene na Svijećnicu čuvaju se u svakom hrvatskomu katoličkom domu kao svetinja. U tradicijskoj baštini Hrvata svijeća se koristi protiv bolesti, uroka i nevremena. Ključne riječi: blagoslov, kult pokojnika, molitva, svijeća, Svijećnica.
Višestruka je uloga svijeće u kršćanskoj tradiciji. Prvi
kršćani koristili su svijeću kako bi pred zoru u katakombama za vrijeme bogoslužja imali svjetlost. Njihovom uporabom, izgledom i brojem tumači se Crkveno učenje. Jedna svijeća je simbol vjere u jednoga Boga i Spasitelja, dvije svijeće predstavljaju Boga i čovjeka, tri simboliziraju vjeru u Presveto Trojstvo. Šest svijeća na oltaru predstavlja neprekidnu molitvu Crkve i vječno svjetlo u svetištu. Sedam svijeća znakom su sedam sakramenata. Svijeće kod euharistijskog obreda predočuju Kristov dolazak u pričesti.
Uskrsna je svijeća znak uskrsnuloga Krista. Biskupova svijeća vjernicima, daje na znanje da biskup predvodi euharistijsko slavlje. U Bibliji se svijeća i svijećnjak spominju sedamdesetak puta.
1. Adventski vijenac
U adventskom vijencu četiri svijeće simboliziraju: četiri
adventske nedjelje; četiri godišnja doba; odnosno: stvaranje,
utjelovljenje, otkupljenje i svršetak. Tradicionalno su tri svijeće
ljubičaste, a jedna ružičaste boje.1 Prve adventske nedjelje pali se
jedna svijeća i svake iduće nedjelje po jedna. Adventski se vijenci
nalaze u crkvama, stanovima i domovima i predstavljaju poziv na
molitvu. Adventski vijenac plete se od zimzelenoga lišća ili grančica
tako da nema ni početka ni kraja, što simbolizira vječnoga Boga.2 U
novije vrijeme simbolična funkcija adventskih svijeća transformira
se u estetsku funkciju.
2. Božićne svijeće
Od davnina sve do bliske prošlosti stočarstvo je bilo glavni
način privređivanja i ne iznenađuje raznovrsnost običaja vezanih
uz stoku. Duž Dinarida u sumrak Badnjega dana pastiri su hvatali
prvu ovcu koja bi ušla u štalu, nad njom bi zapalili svijeću i sa svim
ukućanima koji bi došli u štalu molili bi Boga.3
U hrvatskoj duhovnoj baštini posebno mjesto zauzima božićna
svijeća, koja se smatra svetinjom u kući. U Slavoniji se u prvoj
polovici 19. st. palila jedna debela svijeća, zamotana u krpu,
jedinstvo, i tri tanke voštane svijeće, trojstvo. Svijeće su stajale u
čašama u kojima je bila pšenica. Jedna je svijeća gorjela cijelu noć.
Prije stotinu pedeset godina u Srijemu i Slavoniji domaćin je
pripravljao pritopak čista voska, od kojega je domaćica na Badnji
dan pravila tri voštane božićne svijeće: “prvu štipanu, druga s dva,
a treću s tri voštana obručka, koje će svijeće privezat se na grančicu
borovu, jelovu ili smrekovu i zadjenuti pod gredu ili tetivo u sobi
nad stolom (…)”. Djevojke bi ubrale i pripravile raznovrsno cvijeće:
bosiljak, ružmarin, rutvicu, bršljan, smilje i kovilje, te mlado žito
koje su oko svete Lucije u lonce posijale kako bi do Božića za kićenje
naraslo. Time su kitile idući na polnoćku. Na Badnju večer umjesto
meča i baklji palila se svijeća lojanica i gorjela bi cijelu noć. Nakon
unošenja slame svi bi ukućani kleknuli na slamu, pozdravili Gospu
i u mnogim kućama ispjevali pjesmu “Porodio se kralj nebeski”.
Prije sjedanja za večeru domaćin uzme badnji kolač i njime pokrije
čanak, u kojem je prvo kuhano jelo doneseno, maši se pod gredu ili
tetivo i odsiječe sa grane voštanu svijeću sa dva obručka, upali je,
prekriži se i govori: “Isus se rodi!” Ukućani mu odgovaraju “U istinu
se rodi!” Potom svakom manjem djetetu po redu daje tu goruću
svijeću, koju dijete uzme u ručice i stojeći na klupi okreće se svim
ukućanima i tri puta govori: “Hvaljen Isus! – Bogo se rodi!” Ukućani
uglas odgovaraju: “Uvijek Isus hvaljen budi, i ti bio (odnosno bila
ako se radi o djevojčici) živ i zdrav (živa i zdrava).” Potom bi uslijedila
kratka molitva i večera. Svijeća bi gorjela cijelu noć.5
Na Božić, poslije treće božićne mise, prije objeda domaćin
bi upalio drugu svijeću s tri obručića. Nakon objeda domaćin je
svijeću gasio brzo je okrenuvši i stavivši je u posudu sa raznovrsnim
žitaricama. Kad bi izvadio svijeću gledalo se koje se vrsti žita najviše
zalijepilo na svijeću i po tome se proricalo da će u nastupajućoj
godini biti najbolji urod te žitarice. Na Mladi Božić ili Novo ljeto
domaćin je palio treću voštanu svijeću.
Koncem 19. stoljeća u poljičkome kraju domaćin bi nakon
paljenja badnjaka na stol stavljao jedan iznad drugoga tri velika
kolača – nastojna, a u sredinu je stavljan gobin.7 Uz kolače na stol
se postavljao varićak pšenice u koju se stavljala svijeća. U Gatima
su stavljana tri kolača, trojica (tri svijeće) i sir križevnjak, koji se
na Križe8 usirio, pa se sve to prekriži blagoslovljenom maslinom. U
Dubravi su se stavljala tri kolača i okretala bi se tri puta na oposum,
u varićak bi se nasula pšenica i u nju stavile tri glavice luka i jedan
sir, a poželjno je bilo da je bio blagoslovljen na Uskrs. Domaćin bi
varićak najprije nosio badnjacima te gobinu,9 iz varićaka uzimao
pšenicu u šaku i govorio: “Obilato, gobinato!” te je sijao po kući,
nastavljajući riječima: “Rodila, plodila po drvetu i kamenu.” Potom
bi molio Boga držeći tri upaljene svijeće. Kad bi dovršio molitvu, svi
ukućani bi mu pristupali i ljubeći ga u obraze, čestitali mu: „Sada
i dogodine, do sto lita i godina bili zdravi i ljubili se na ovaj dan.“
U Gornjim Poljicima nakon molitve domaćin bi namjestio tri nastojna
kolača jedan na drugi i na njih u zdjelici usuto žito u koje bi stavio
tri voštane svijeće koje su u dnu bile sastavljene, a na vrhu jednako
rastavljene kako bi mogle nesmetano gorjeti. Kad počne večera,
svijeće se pale, najprije jedna, a onda njome preostale dvije. Svijeće
bi bile upaljene do kraja večere, a tada bi ih gospodar kuće gasio
kruhom umočenim u vino. Taj se kruh ostavljao među svijećama i
njime su se ponovno gasile svijeće za vrijeme božićnih blagdana.10
Hrvati su u prošlosti najčešće palili po jednu svijeću. Svijeće
su paljene za vrijeme badnje večere te za vrijeme ručka na Božić
i Novu Godinu, a ponegdje i na Staru godinu i Sveta Tri kralja.
Rijetko su paljene dvije svijeće, od kojih je jedna bila za pokojne, a
druga za žive.
U Slavoniji, Srijemu, Vojvodini, Bosni i Hercegovini,
te ponegdje u Dalmaciji palile su se tri svijeće, odnosno trostruko
starobugarskom gobino znači obilje, izobilje, pretek. U starocrkvenoslavenskom
gobino je naziv za poljske plodove, prinose. U hrvatskom i srpskom jeziku
gobino je sinonim i za pljevu. Petar Skok smatra da je ta riječ posuđenica od
gotske riječi gabei, a ta riječ baštini svoj naziv od latinske riječi habeo 2. (imati,
posjedovati). (Radmila Kajmaković, nav. dj., 223.).
8 U zašašće je blagdan koji se slavi četrdeset dana nakon Uskrsa, uvijek četvrtkom,
a slavi Kristov uzlazak u nebo. Zato se taj blagdan zove i Spasovo. Taj blagdan
narod u Slavoniji naziva Spasovo, Spasovdan, Križevo. U dalmatinskoj Zagori
pučki je naziv Križi ili Spasovo. U jadranskom području poznat je naziv Sensa,
Sensovo. O tome više: Marko Dragić, Spasovo u hrvatskoj tradicijskoj baštini,
izrađena voštana svijeća. Svijeće se povezuju hrvatskom trobojnicom
ili je svaka od njih po jedne boje trobojke.
Na Badnjak bi poslije podne domaćin napravio „božićnu
svijeću“. U oku ili neki drugi sud stavio bi žito, u koje bi stavio veliku
svijeću od voska i ukrasio je grančicama bršljana, bora ili masline.
Na vrh tih grančica stavljao bi jabuku. Nitko, osim starješine, nije
smio dirati u svijeću: nije smjela pasti, nakriviti se, puknuti, jer se
u tom slučaju vjerovalo da će u nastupajućoj godini starješina kuće
umrijeti. Svijeća bi se palila kroz sve božićne dane za vrijeme ručka
i večere. Nakon paljenja svijeće starješina je molio za žive, mrtve,
za rodnu godinu, plodnu kišu itd. Po završetku objeda domaćin bi
s velikom pomnjom gasio svijeće tako što bi komadić kruha umočio
u vino i to bi držao iznad svijeće da kaplje vino na plamen svijeće.
Ako bi se svijeća ugasila nakon prve kaplje – to je značilo da će
starješina kuće brzo umrijeti. Ako bi trebalo kapnuti više kapi vina,
nastupilo bi veliko veselje, jer je to značilo da će domaćin dugo
živjeti.
Prvi dan Božića u Đakovštini je bio obilježen paljenjem svijeće
i okretanjem djece. To je bio simbol Isusovoga rođenja. Obred
paljenja tri svjećice i okretanja djece oko osi ponavlja se i na Božić,
Svetoga Stjepana i Svetoga Ivana, tj. sva tri dana prije svakog jela:
ručka,13 užine14 i večere.15
U Hercegovini se prije božićnoga ručka moli “uobičajena
molitva. Zatim se pale tri svijeće vatrom od badnjaka u znak svetoga
križa: ‘U ime Oca (1), i Sina (2) i Duha Svetoga (3).’ Kako se ove sviće
upalile tako nami Bog svaku sriću udili”.
U duvanjskom kraju posebna pozornost tijekom Božićnog
ručka posvećena je upaljenim svijećama. Naime, ako bi se, ne daj
Bože, koja svijeća sama od sebe ugasila tijekom ručka, značilo bi da
će u toj obitelji u idućoj godini netko umrijeti. U takvim prilikama
obično bi se stariji javili kako je to njihova svijeća, hrabreći ostale
da se ne trebaju bojati toga znaka.
Božićni ručak bi potrajao dosta duže u odnosu na obične dane,
a završavao bi kao i večera na Badnjak. Gledalo se kako se kali
pojedina od svijeća i nagađalo bi se kako će koja vrsta ljetine roditi.
U livanjskom kraju domaćin najprije upali svijeće govoreći:
“Kako se ove sviće upalile, tako svako dobro došlo u ovu kuću“ i
počinje molitvu: Vjerovanje, Oče naš, Zdravo Marijo i Slava Ocu. Po
završetku večere moli se zahvalna molitva, a domaćin gasi svijeće
komadom kruha umočenim u vino, s popratnim riječima: “Kako se
ove sviće ugasile, tako se svako zlo u ovoj kući ugasilo.”18 Svijeće
zabodene u žito u livanjskom kraju zajedno se nazivaju gobin, a
za vrijeme božićnih blagdana stoje na stolu za blagovanje ispred
domaćina.
Na Božićnoj večeri u Grudama ponovno se okuplja obitelj i
rodbina. Obično najstariji član obitelji pali svijeće u žitu koje je
posijano o Svetoj Luciji. Kad se pale svijeće, moli se: U ime Oca i
Sina i Duha Svetoga, užegla se, ne užegla se, nego spasila naše
duše u Kraljevstvu Nebeskom! Nakon večere svijeće se gase kruhom
umočenim u vino, praveći znak križa, te uz molitvu: Kad se udanula,
ne udanula se, nego obveselila naše duše u Kraljevstvu Nebeskom!
U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.19
Običaji se razlikuju od mjesta do mjesta, pa makar ta mjesta
i nisu udaljena. Tako se u Gornjem Gradcu kod Širokoga Brijega
po povratku s mise postavlja ručak. Najprije se stavlja božićna
pogača, a na nju sud sa žitom gdje su tri svijeće. Svijeća bi se palila
na vatri od badnjaka govoreći: U dobar čas, u ime Isusovo, ka se
užegla, užegla, ka se utrnula, utrnula. Sve nek bilo u ime Isusovo,
u dobar čas. Običaj je da božićne svijeće što dulje gore, da duše
u čistilištu počivaju i da nemaju čistilišnih muka. Nakon objeda
svijeće se gase komadom pogače umočene u vino, govoreći: Kako
se ova svića utrnula tako se zloća i opačina ugasila. Taj komad bi se
davao djeci da ih ne boli grlo, kokošima da bolje nesu ili ovcama.
Vjerovalo se da će prvi umrijeti onaj koji stoji spram svijeće koja se
prva utrne.
U trećem širokobriješkom selu, Ljutom Docu, svijeća
se palila uz riječi: Kad se ova svića užegla, / užegla se u dobar čas,
/ u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Potom se izmoli Očenaš, Zdravo
Marijo i Slava Ocu. Svijeće bi gorjele cijeli dan, i uvečer, na kraju bi
se ugasile komadom kruha, koji bi se umočio u crno vino i govorilo
bi se: Kad se ova svića ugasila, / ugasila se sva zločina i opačina.21
U Gradcu Donjem svijeća se gasi korom kruga kruha umočenim u
crno vino, govoreći: Svićo moja ja te krstim kruhom i vinom, a ti mene
blagoslovom i mirom. / U ime Oca i Sina i Duha Svetoga Amen.
U čapljinskom kraju nakon ručka domaćin otkida komadić
sredine pogače koju je domaćica pripravila “ispod sača” na Badnji
dan i na kojoj je utisnut križ, natopi taj komadić vinom i njime
gasi svijeće, govoreći: Svijećo moja, ja tebe gasim kruhom i vinom, ti
mene blagoslovom i mirom. Od tog dijela pogače kojim je ugašena
svijeća svatko otkida po komadić i pojede, jer se vjeruje da to čuva
od bolesti svake vrste.
U Grabovici kod Mostara pogača bi se kitila bršljanom, a
svijeće se stave u pšenicu ili u kukuruz, koji bi se poslije bacao
kokošima da bolje nesu.23 U Knešpolju bi se izjutra palile svijeće,
dok su ih drugi palili uvečer.24 Visočki su Hrvati gobinom nazivali
božićne svijeće i žito u rešetu oko kruha, a gasili su ih zasipanjem
plamena pšenicom.25
U Dugopolju je za vrijeme ručka gorjela svijeća s ukrašenim
kruhom. Pred kraj ručka domaćin bi umočio komadić kruha u vino
i po tri kapi vina kapnuo na svaku svijeću, a ukućani govorili: Drž’
se, moj putniče, ne daj se, moj putniče! Ako se svijeće ne bi odmah
ugasile, to se ponavljalo, a kad se uspije, ukućani su govorili:
Zbogom odi, moj putniče, da te i dogodine u zdravlju dočekamo. O
urodu polja i vinograda u idućoj godini proricali su prema stijenju
i jačini plamena, pa gdje se okrene veći plamen i stijenj, na toj
će strani urod biti bogatiji. Po završetku blagdana žito u kojem su
stajale božićne svijeće domaćica bi bacila kokošima, a njive su se
zastirale božićnom slamom.
U Danilu Gornjem kod Šibenika gledalo se kako bi ostao
stinj27 i po tome se predviđalo kakva će biti sljedeća godina: ako bi
ostao uspravan, vjerovalo se da će godina biti dobra.28 Prije se u
kaštelanskom kraju na Božić palila jedna svijeća koja bi se stavila
u čašu napunjenu pšenicom ili kukuruzom. U čaši jema kap vina i
onda bi se prolilo po šteriki29 i šterika bi se ugasila.30
Na Božić se u trogirskom kraju nije smjelo mesti kuću,
pastirima se davalo pogače i vina, a na stol se stavljala božićna
svijeća. Iz načina na koji se dim okrene kad se svijeća ugasi,
proricalo se hoće li domaćin imati muških potomaka i hoće li neki
član obitelji umrijeti u novoj godini. 31
Škabrnjske su domaćice za Božić pripravljale kruh kojemu bi
na sredini probušili rupu u koju bi stavljali svijeću koja je gorjela
za Božić. Svijeća se ne bi smjela gasiti puhanjem, nego se gasila
kruhom umočenim u cijelo vino. Kruh se nije bacao, nego bi se
obvezno morao pojesti.
U Ceri kod Unešića svijeće se stavljaju u posudu punu žita,
a oko njih se u posudu stavljaju grančice bršljana. Svijeće se
pale na Božić i ostale božićne blagdane za ručkom. Uz svijeće se
moli. Svijeće se gase tek nakon što je objed gotov. Jedna svijeća
predstavlja baku, a druga djeda. Oni te svijeće gase tako da koricu
kruha umoče u čašu vina i kapaju po kap vina na svaku svijeću.
Kaže se da će onaj čija se svijeća kasnije ugasi živjeti dulje.33
U Širitovcima, ugarak od muškog ili desnog badnjaka po
završetku božićnog doba odnio bi se u jaru,34 kako bi se iduće godine
s njim zapalila božićna svijeća trojica, koja bi se stavljala u varićak
napunjen pšenicom i drugim žitaricama. U svijeću bi se stavljalo
onoliko vretena koliko djece ima u kući, a na svako vreteno bi se
stavio suhi kolač, jabuka i sve bi se ovilo bršljanom.35
Stari su Neorićani vjerovali da će, ako od gorućih svijeća najprije
dogori srednja, najprije umrijeti glava kuće. Ako prva izgori desna,
umrijet će muški član obitelji, a ako prva izgori lijeva svijeća, onda
će umrijeti ženski član obitelji. Po dimu božićne svijeće pretkazivala
se smrt ukućana tako što bi se kod gašenja svijeće gledalo kamo
dim odlazi: ona osoba prema kojoj je dim otišao, određena je za
smrt u idućoj godini.
U zeničkome kraju katolici su uz paljenje svijeća govorili: U
čas dobar, u ime Isusovo, kad se užegla, užegla, kad se obeselila,
obeselila. Sve nek bilo u ime Isusovo, u čas dobar. Nakon objeda
komad kruha umoči se u čašu rakije i s njim se gase svijeće i moli
se. Pri gašenju svijeća izgovara se: Kako se ova svića utrnula, tako
se sva zloća i opačina ugasila. Kad se ugase svijeće i kad završi
molitva, svi popiju po malo rakije. Komad kruha kojim je ugašena
svijeća jede se da ne bi boljelo grlo. Također se daje kokošima da
bolje nesu, pijevcu da bolje pjeva ili ovcama.37 U busovačkom kraju
na Badnjicu se posti barem do večere, do šest sati navečer i tad se
mrsi večerom u kojoj se sprema tradicionalna hrana: sarma, keške,
pečena kokoš, potkriža, i kuha se postan grah. Pale se četiri svijeće.38
U Donjem Banjevcu kod Kaknja kada ukućani sjednu za stol
večerati, prije molitve pale se tri svijeće i od kojih svaka nešto
obilježava; redoslijed pri paljenju je: domaćin, čoban i težak. Po
završetku večere opet se izmole Očenaš, Zdravo Marijo i Slava Ocu
i onda se uzme komad pogače i ugase se te tri svijeće. Najčešće bi
ih palio i gasio domaćin, koji bi na kraju pojeo komad pogače kojom
je ugasio svijeću. Govorilo se da je to jako zdravo.39
Poseban kruh koji se pravi u kreševskom kraju, zove se
krsnica. To je pogača ukrašena viticama, pletenicama i pticama.
Krsnica stoji na sofri svih božićnih blagdana kod svakog obroka. U
sredini krsnice gori svijeća, a u žitu kraj nje tri svijeće. Svijeća se
gasi komadićem kruha koji je namočen u vinu.
2.1. Kult pokojnika
U Badnjoj noći mnoge se suze prolijevaju zbog sjećanja na
preminule članove obitelji. U hrvatskoj tradicijskoj kulturi pale se
dvije svijeće, od kojih je jedna bila za pokojne, a druga za žive.41 U
Brijestu u Istri bi se nakon molitve dvije svijeće stavile u kruh i
zapalile. Jedna je svijeća gorjela za žive, a druga za mrtve. Pri tome
bi se pazilo kako svijeće dogorijevaju: ako bi prije dogorjela svijeća
za mrtve, to je značilo da više treba moliti za mrtve, i obrnuto.42
U novotravničkome kraju na Badnju večer pale se svijeće za
mrtve članove obitelji i moli se za njihove duše. Kad bi svi stariji
posjeli za stol, djeca bi izlazila van i u kuću ulazila sa zapaljenim
voštanim svijećama u pšenici. Prvo bi pozdravili Hvaljen Isus, a
onda čestitali Sretna vam Badnja večer.
U daljoj prošlosti, u Potoku kod Livna pšenica se nije sijala nego
bi se u posudu, najčešće drvenu bukaru, nasula najljepša pšenica i
u nju bi se zabole svijeće. S prvim mrakom palila se svijeća lojanica
koja je gorjela cijele noći na svim prozorima kuća. Njihov plamen
treperio je u spomen i za pokoj vični dušama koje su otišle u nebo.44
Paljenje svijeća na Božić za večerom u posuškom kraju uvijek
je vrhunac božićnog slavlja. Sva kućna čeljad se okupi za stolom, a
na stolu se postavi sve najbolje što ima za jelo i pilo. Početak večere
uvijek je počinjao molitvom u čast Porođenja, a zatim se molilo
za pokojnike i one koji nisu sa nama. Po narodnom vjerovanju za
božićnom večerom i paljenju svijeća prisustvuju i pokojnici iz jedne
obitelji. Zato stol mora biti raskošno postavljen, kako bi pored živih
bili zadovoljni i mrtvi. Za večerom pale se tri svijeće u znak Svetog
trojstva.
Svijeće se stavljaju u posudu sa zelenim žitom, a ta posuda
uvijek je bila omotana hrvatskom trobojnicom. Kada domaćin kuće
upali svijeće, to je znak da večera može početi. Tijekom večere
obično se spominju oni koji nisu među ukućanima, koji su umrli
ili su negdje u tuđini. U čast njima obično se spominju zajednička
slavlja za Božić. Večera završava gašenjem svijeća, domaćin kuće
uzme koru kruha utopljenu u crno vino i, praveći znak križa, gasi
svijeće, a zatim se prekriži i izmoli Očenaš. Narod je smatrao da
svaka ugašena svijeća predstavlja jednog ukućanina i da se iz njih
može čitati sudbina. Tako se gledalo koja je svijeća najviše izgorjela
i kamo je okrenut plamen prilikom gašenja svijeće. Ako je neka
svijeća više izgorjela i okrenuta je prema nekom od prisutnih, to je
značilo da će ta osoba uskoro umrijeti.
Nekoć su se u Grudama tri svijeće obično stavljale u čašu sa
zrnjem kukuruza. Nakon objedovanja molilo se pet Očenaša, pet
Zdravo Marijo, pet Slava Ocu i Vjerovanje, za mir i Božji blagoslov
u obitelji. Obavezno se u molitvi prisjećalo i pokojnih iz obitelji čije
se “trude uživalo”. Dok se molilo, klečalo se po kući sklopljenih
ruku. Nakon molitve gašene su svijeće. Obično ih je gasio najmlađi
muški član obitelji. Djed bi mu umočio komad kruha u vino i uvijek
pokazao s koje će strane početi gasiti. Gaseći svijeće, govorio je U
ime Oca i Sina i Duva Svetoga, Amen. Dok je on to izgovarao, svi
članovi obitelji bi se križali i svatko je trebao popiti po malo vina iz
one čaše u koju se umakao kruh za gašenje svijeća. Komentiralo
se čija je svijeća najviše izgorjela, jer bi stariji obično odredili čija je
koja svijeća. Vjerovalo se da će brzo ovaj svijet napustiti onaj čija
je svijeća najviše izgorjela, a ako su svijeće lijepo gorjele, te nisu
treperile, govorilo se da će biti mira u kući. Zdjela sa svijećama
ostavljala se do Nove godine. Ponovno su se palile svijeće i gasile
s istim komadićem kruha. Nakon blagdana taj komadić kruha bio
je kao neki blagoslov. Davao se u napoj domaćim životinjama, da
i one budu zdrave, a kokošima se obično prosipao onaj kukuruz u
kojem su bile svijeće.
Hrvati su, primjerice u Livnu, Banjoj Luci, Šuici, Travniku,
Busovači, Novom Travniku, Gučjoj Gori, Bihaću, Varešu, Zenici,
jednu svijeću palili za mrtve, stavljali je u prozor gdje bi cijelu noć
gorjela.47 U mnogim mjestima u Bosni taj se običaj sačuvao do
naših dana.
3. Svijećnica
Svijećnica ili Prikazanje Gospodinovo kršćanski je blagdan
koji se slavi 2. veljače. Tog dana blagoslivljaju se svijeće i održava
procesija u znak svjetla božanske objave koju donosi Isus Krist.48
Prema jednom propisu Mojsijeva zakona, na uspomenu
spašavanja od smrti izraelskih prvorođenaca za pomora prvijenaca
u Egiptu, prije izlaska Izraelaca iz Egipta, svaki prvijenac morao je
u Hramu biti posvećen Bogu na službu. Osim Levijeva plemena,
svi prvorođenci drugih plemena morali su se u Hramu otkupljivati
posebnim prinosom od pet šekerla, za uzdržavanje svećenika i
levita. Svećenik bi tada uzeo dijete i blagoslovio ga.
Prema drugom propisu, svaka je žena četrdeseti dan nakon
rođenja muškoga djeteta morala doći u Hram i prinijeti žrtvu
za očišćenje. Ako je žena bila imućna, morala je darovati janje i
grlicu, a ako je bila siromašna, morala je darovati dvije grlice ili dva
golubića. Blažena Djevica Marija, kao prečista majka Sina Božjega,
nije imala tu obvezu, ali je, dajući uzoran primjer izvršavanja Božjeg
zakona, dragovoljno izvršila i taj Mojsijev propis. “(22) Kad se zatim
po Mojsijevu Zakonu navršiše dani njihova čišćenja, poniješe ga u
Jeruzalem da ga prikažu Gospodinu - (23) kao što piše u Zakonu
Gospodnjem: Svako muško prvorođenče neka se posveti Gospodinu!
- (24) i da prinesu žrtvu kako je rečeno u Zakonu Gospodnjem:
dvije grlice ili dva golubića.” Četrdeset dana nakon Isusova rođenja
Blažena Djevica Marija i sveti Josip donijeli su dijete Isusa u
Jeruzalem, da ga ondje prikažu u Hramu. Za otkupnu žrtvu prinijeli
su dvije grlice ili dva golubića. U Hramu ih je dočekao starac Šimun
kojemu je Duh Sveti objavio da neće umrijeti prije nego što vidi
Spasitelja. Šimun je uzeo Isusa i zapjevao hvalospjev: “(29) Sad
otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj, u miru! (30) Tà
vidješe oči moje spasenje tvoje, (31) koje si pripravio pred licem svih
naroda: (32) svjetlost na prosvjetljenje naroda, slavu puka svoga
izraelskoga.”
Blažena Djevica Marija i sveti Josip iznenadili su se Šimunovim
riječima i kako je on znao tajnu. Šimun ih je blagoslovio i rekao
Mariji: “(34) Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima
u Izraelu i za znak osporavan - (35) a i tebi će samoj mač probosti
dušu - da se razotkriju namisli mnogih srdaca!”49 Tada je u Hramu
bila i proročica Ana, “(36) (…) kći Penuelova, iz plemena Ašerova,
žena veoma odmakla u godinama. Nakon djevojaštva živjela je s
mužem sedam godina, (37) a sama kao udovica do osamdeset i
četvrte. Nije napuštala Hrama, nego je postovima i molitvama
danju i noću služila Bogu. (38) Upravo u taj čas nadođe. Hvalila je
Boga i svima koji iščekivahu otkupljenje Jeruzalema pripovijedala
o djetetu.”
Narod taj blagdan naziva: Gospa Kandalora (u poljičkome
kraju), Kandalora (u priobalju, Dalmatinskoj zagori i dr.), Kalandora
(u Hercegovini i Rami), Svićnica (primjerice u Sinju), Svjetlo Marinje
(u Srijemu i Slavoniji), Sveta Marina (u Usori i okolici Busovače) itd.
Na Murteru, poslijepodne bi crkovinar i sakristan crkve
Blažene Djevice Marije dijelili svijeće svim mještanima, jednu veliku
za dom i po jednu malenu za svakoga člana obitelji. Crkovinarima i
pjevačima bila bi udijeljena posebno ukrašena svijeća.50
Kandalorska svijeća svagdje je sretna, i u kući i u polju. O
Kandalori zapušu velike bure, a pjeva se: Kandalora, zimi ‘ora, /
koja muti do dna mora; / za njon iđe Blaž, / koji govori da je laž, /
a glistina / kaže da je istina. Pripovijeda se, ako Kandalora osvane
vedra i hladna, da će do Jurjeva dvanaest puta pasti snijeg i da će
jedan drugoga zateći.
Vareški katolici na Svijećnicu u crkvu nose svijeće i mukete,52
koje se prave topljenjem voska u jednoj posudi, te se kroz vosak
provlači nit svijeće. Debljina svijeća i muketa obično je tri milimetra.
To se nekoć posvećivalo i na svaku Mladu nedjelju, a palilo se na
misama za pokojne i na obrede na Veliku subotu.
Narod u iločkome kraju blagdan Svijećnice naziva Svjetlo
Marinje. U crkvi se prije glavne svete mise blagoslivljaju svijeće, a
potom je procesija kroz crkveni park. Blagoslovljene svijeće čuvaju
se u kući, te se koriste kada je netko na umoru ili kad je veliko
nevrijeme. Na Svijećnicu je kalendarska polovica zime, a narod
kaže da taj dan izlazi medvjed iz svoga loga da vidi svoju sjenu, te
ako sja sunce, onda se još dublje uvlači u zimski san, jer će zima
potrajati još četrdeset dana. Slovaci 2. veljače imaju tradicionalno
okupljanje, na kojem se izvodi kazališna predstava Đivadlo. Potom
se pleše i igra do ranih jutarnjih sati tanjec do rana.54
U Usori se na Svijećnicu (Svetu Marinu) u crkvu nose svijeće
na posvećenje i brižno se čuvaju u kući. Na Badnjicu su paljene uz
večeru, a paljene su i u smrtnim slučajevima u kući, za spokoj duše
pokojnika.55 U selu Ravan kod Busovače Svijećnica (Sveta Marina)
nakon mise i posvećenja svijeća ide se na groblje i zapale se svijeće
za pokojne.
U Donjem Selu na Šolti tradicija je da se molitva koja je posebno
namijenjena za nekoga ili nešto moli pred upaljenom kandalorskom
svijećom i pred raspelom. Vjerovalo se da će tako biti prije uslišana.57
U sinjskome kraju vjerovalo se: ako je na Svićnicu lijepo
vrijeme, vedro i sunce, da jazavac gradi kuću jer će kiša, i cijelo
proljeće bit će kišno, a ako je kiša na Svijećnicu, onda se kaže da
jazavac ruši svoju kuću jer mu ne treba, jer će cijelo proljeće biti
lijepo vrijeme.58
4. Grličanje
Sveti Blaž bio je biskupom Sebaste u Armeniji u 4. stoljeću.
Po zanimanju je bio liječnikom. Nadaren božanskim nadahnućem
povukao se u pećinu i ondje živio među divljim životinjama, koje
ga nisu napadale, već su ga mirno susretale i mazile se uz njega,
te mu ranjene i bolesne dolazile. Otkrili su ga kraljevi lovci te su
ga, pomislivši da je vrač, zarobili. Kad je doveden pred Licinija,
on je naredio da ga raskidaju željeznim grebenima i bace u
jezero. Božjom pomoću zacijelile su mu rane te je hodao po vodi
propovijedajući mnoštvu. Na koncu mu je odrubljena glava. Kao
zaštitnik Dubrovnika u ruci drži model grada. Zaštitnikom je
divljih životinja.59 Zavjetuje mu se za ozdravljenje grla, jer je prema
legendi spasio dijete koje se gušilo progutavši riblju kost.60 Na
blagdan svetoga Blaža (3. veljače) na misi se obavlja obred grličanja
– svećenik tijekom mise postavi ispod grla dvije svijeće u obliku
slova “V” i moli se svetom Blažu za očuvanje glasa, glasnica i grla.
5. Svijeće u Velikom tjednu
U Velikom tjednu, najčešće na Veliki četvrtak, Božji grob
uređuju mještani i/ili časne sestre i crkveni službenici. Grob se
uređuje cvijećem, proklijalom pšenicom,61 proklijalim bijelim
grahom, svijećama.
U Starom Vitezu se nakon pučke mise na Cvjetnicu odlazilo na
groblje i palilo svijeće.63 U crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije
u župi Katunima – Kreševu svećenik na Veliki petak predvodi
procesiju. Stražari se poredaju u kolonu po dva noseći svijeće, a
dva stražara su određena za nošenje ferala,64 dok bi dva stražara
ostala na smjeni u crkvi. U naše vrijeme, dok prva smjena ide na
dužnost, druga je u pripravnosti, a ostali stražari idu u procesiji
noseći ferale i svijeće i prateći svećenika sa Presvetim Oltarskim
Sakramentom, a narod ide iza njih.
U Mravincima su mladići u Velikom tjednu u crkvu nosili
kotulače,66 natječući se koji će svojoj djevojci kupiti i pokloniti veći
i ljepši kotulač.67
- Uskrsna svijeća
Uskrsna svijeća blagoslivlja se na Veliku subotu. Pet zrna
tamjana u toj svijeći predstavlja pet Isusovih rana. Na upaljenoj
vatri pripali se uskrsna svijeća koju đakon unosi u nerasvijetljenu
crkvu i svečano se zaustavlja tri puta prije nego što dođe do oltara,
te pritom svaki put pjeva Svjetlo Kristovo. Narod mu odgovara Bogu
hvala. Pripaljuje se manji broj svijeća. Kad dođe na sredinu, nakon
poklika pripaljuje se veći broj svijeća. Pred oltarom je treći poklik,
nakon kojega se upale sve svijeće u crkvi i u rukama vjernika.
Đakon pred oltarom uskrsnu svijeću okadi te pjeva Vazmeni
hvalospjev Isusu Kristu. Potom se koristi slavitelj kada blagoslivlja
krsnu vodu. Svijeća za vrijeme Uskrsa ostaje u svetištu i pali se
u liturgijskim slavljima. Ta svijeća se koristi za krštenja i ostavlja
pokraj krstionice.
Čin krštenja nije se bitno promijenio, svećenik moli, poškropi
dijete svetom vodom po čelu, a kum drži svijeću te odgovara
umjesto kumčeta.
7. Pokojnička svijeća
Stara je hrvatska katolička tradicija da se umirućima dovodi
svećenik kako bi ih ispovjedio i obavio posljednju pomast. Dok
svećenik ne dođe, ukućani i ostali mole Gospine litanije ili neku
drugu prigodnu molitvu. Kad svećenik stigne, ostali iziđu van i
pričekaju da se bolesnik ispovjedi, a potom nastave sa svećenikom
moliti propisane molitve. Nakon odlaska svećenika potiho se moli
kod bolesnika ili ako je zgodno u nekoj drugoj prostoriji. Moli se
za Božje proviđenje. Primijeti li se da bolesnik umire, a muči se sa
smrću, stavi mu se križ u ruke, poškropi ga se i dadne mu se da
popije malo posvećene vode. Upale se dvije svijeće i svi ukućani
kleknu i mole Isusovu krunicu i litanije.
Ako je netko dugo i teško umirao, u trogirskom kraju,
vjerovalo se da je to zato što se nekome u životu zamjerio. Zbog
toga bi članovi njegove obitelji zamolili tu osobu da dođe i oprosti
bolesniku. Ako ovaj nije bio pri svijesti, onda bi ta osoba rekla:
“Neka i tebi i meni Bog oprosti.“ U posljednjim trenutcima bi se
umirućem u ruke stavila upaljena svijeća, da mu duši osvijetli put
na drugi svijet.70 U kliškom kraju kod glave pokojnika svijetlila su
dva lumina i voštanice.71 U kaštelanskom kraju bi se kad bi tko
umro na šemizet, kantunal u jednoj prostoriji užgali lumini koji
bi gorjeli osam dana da se duša ne izgubi. Pokojnik bi jednu noć
proveo u kući, a sutradan bi bio pogreb. U prostoriji gdje je bio
pokojnik osam dana bi se i Boga molilo, a u kuću pokojnikovih
dolazila je rodbina. Uvijek bi se netko od rodbine našao koji bi
predvodio molitvu. Lumini bi gorjeli dok se ne svrši molitva.72
8. Svi Sveti, Dušni dan
Blagdan Svih svetih (1. studenoga) slavi se kao spomen na sve
poznate i nepoznate kršćanske svece i svetice, a počeo se slaviti
kada je papa Bonifacije IV . (608.-615.) rimski panteon posvetio
Bogorodici i mučenicima (oko godine 610.). Blagdan se najprije
svetkovao 13. svibnja, a u Irskoj se slavio 1. studenoga. Papa Grgur
III . (731.-741.) uveo je svetkovanje 1. studenoga (nepoznate godine),
kada je kapelu u rimskoj bazilici posvetio Svim svetima. 73
Dušni dan (spomen svih vjernih mrtvih) spomen je kada se
Crkva sjeća svih vjernih mrtvih. Slavi se 2. studenoga, a ako je
tog datuma nedjelja, onda se slavi 3. studenog. Tradicija sjećanja
na pokojne seže u 7. stoljeće. Papa Benedikt XV. (1914.-1922.)
ozakonio je godine 1915. da svi svećenici tog dana prikažu tri mise:
jednu za vjerne mrtve, drugu na papinu nakanu i treću na nakanu
dotičnog svećenika.
U hrvatskoj je tradicijskoj kulturi iznimno štovan kult groblja.
O tome svjedoči i izreka “Pokaži mi kakvo je groblje, odmah ću ti
reći kakvo je selo.” Svi sveti i Dušni dan povezani su blagdani i
podrazumijevaju odlazak cijele obitelji na groblja, paljenje svijeća,
kićenje grobova cvijećem. Pritom je nekoć cvijeće moralo biti iz
vlastitoga vrta, a svijeće su bile voštane. U Srijanima svijeće lumine
nazivane su dušice.75 U Kaštelima su se palili maoleti,76 koje su
djevojke nosile u rupcima, a bilo je i manjih za djecu.
U hrvatskoj baštini Dušni dan se još naziva Mrtvi dan, Mrtvo
spomenuće (u središnjoj Bosni). Tog dana se u mnogim krajevima,
primjerice u dugopoljskom kraju u Dalmaciji,77 Badljevini kod
Pakraca78 i drugdje pale svijeće i na groblju i u kući za pokoj duše
preminulih članova obitelji. Svijeće su, nekoć, u kućama gorjele
duboko u noć.
9. S vijeća protiv uroka, bolesti i nevremena
Dok je u kući bilo nekršteno dijete, stalno je gorio lumin da
ga štiti od zlih duhova. Djeca su po pučkom vjerovanju posebice
podložna urocima, kojima se pripisivala dječja bolest, pa i smrt.
Da bi se dijete očuvalo od uroka, trebalo mu je staviti u kolijevku
pod glavu neke moći. To je mogao biti komadić kandelorske svijeće,
malo blagoslovljene soli ili maslinove grančice blagoslovljene na
Cvjetnicu koja bi se zataknula na kolijevku.
Micina je bila bolest koja se javljala ispod ruke ili na preponama.
Jako je boljela i iscrpljivala osobu. Bili su to neki čvorići. Ponekad
su znali biti i veličine jaja ili oraha. Neke žene znale su to vrlo
uspješno liječiti. Uzimale su po dvije blagoslovljene voštane svijeće,
stavljale ih u križ na oboljelo mjesto i molile: / Prije se Isus rodija
/ nego se ova bolest dogodila. / Vrati se bolesti natrag / ne znalo ti
se za trag! / Gospa se sinu umoli / da ovu bolest umori. / Gospa se
sinom diči / da ovu bolest liči. / Vrati se bolesti natrag / ne znalo ti
se za trag! / U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.
Vjerovalo se da je mladenka podložna utjecaju zlih sila i
urocima, a da bi se onemogućilo njihovo djelovanje, majka bi joj u
odjeću ušila malo blagoslovljene soli, komadić kandelorske svijeće,
kruha ili zrno pšenice.
Kad bi bilo nevrijeme, križalo bi se i molilo. Izbacio bi se
sadžak na dvor i izvrnuo se, te bi se krštenom vodom škropilo i
govorilo: Odbi Bože ovo nevrijeme, gorom i planinom. / Nemoj poljem
ni dolinom. Onda se prekriži opet, moli Očenaš i upali svijeća.82
Nekoć su Runovićani svijećama blagoslovljenim na Kandaloru
punili pušku kojom su pucali protiv krupe.
11. Svijeća u drugim životnim prigodama
U nekim mjestima u Poljičkoj republici svaki gost dobije
svijeću, i prije plesa s mladom, sva se svjetla ugase, a gosti, jedan
po jedan, dolaze do plesnog podija i slažu svijeće u obliku srca. To je
simbol ljubavi i početka života nove obitelji. U nekim se primorskim
krajevima svakom svatu u džep stavi tri zrna blagoslovljene soli,
dva lista masline i komadić blagoslovljene svijeće da ih zaštiti od
uroka.
Nedjelju dana nakon svadbe bio je izvod. To je vrijeme kada bi
mladenka prvi put kao udana žena došla u crkvu na misu. Tom bi
je prilikom dočekao župnik na vratima crkve, te bi je uveo u crkvu,
uz pratnju dvojice ministranata koji su nosili zapaljene svijeće.85
Žitelji Runovića i Zmijavaca na blagdan svetoga Luke (18.
listopada) išli su na zavjet, sa svojim župnikom i crkvenim barjakom
u procesiji. Svetom Luki zavjetovali su se za zdravlje goveda i svatko
mu je nosio svijeću na dar.
12. Legenda o svijeći
Naši su stari pripovijedali da je sunce jedna velika svijeća koju
dragi Bog po danu upali da ljudi vide što rade, i da ih on može
vidjeti. A kazivali su da po noći Bog zaogrne zemlju ogrtačem, i
zato je noć i ne vidi se. Ali da ne bi bilo skroz mrklo, da se ništa ne
vidi, provrtio je dragi Bog rupe na tom zemljinom ogrtaču, i to su
zvijezde. Kroz njih se vidi kako sunce tamo iza sjaje dragom Bogu,
i kroz njih Bog ćiri jude po noći.
Tako su govorili djeci da ni po noći ne smiju biti zločesta, jer
dragi Bog sve vidi.
Zaključak
Svijeća kršćane prati od rođenja pa do smrti. Na krštenju
se svijeća daje kršteniku; prvopričesnik nosi svijeću; zaručnike
svijeća prati kod vjenčanja; uz upaljenu svijeću bolesnik napušta
ovaj svijet. U Badnje predvečerje uz svijeću se obavljao blagoslov
blaga. U najčarobnijoj kršćanskoj noći, Badnjoj noći, i na
najradosniji blagdan, Božić, pale se svijeće i za pokojnike. Svjetlo
svijeća u badnjem bdijenju uresom je i simbolizira pobjedu svjetla
nad tamom, dobra nad zlim. Božićne svijeće pale se i gase po
tradicijskim običajima i obredima, a pritom se iskazuju najveće
želje, koje su po svojoj strukturi minijaturne pučke molitve. Tim
svijećama pridaje se čudotvorna moć, uz njih se do naših dana
vezuju narodna vjerovanja, a domaćice ih nedogorene često čuvaju
za iduću godinu. U tradicijskoj kulturnoj baštini Hrvata svijeća
se koristi i protiv bolesti, uroka i nevremena. U tim obredima i
običajima opažaju se elementi pretkršćanske kulture.
Svijeće se blagoslivljaju na Svijećnicu i u domovima čuvaju
kao svetinja. Na Uskrs se blagoslivlja svijeća koja se koristi kod
krštenja. Starinske ručno izrađivane i ukrašavane voštane svijeće
zamijenile su industrijske svijeće. Negdanji obredi i običaji vezani
uz svijeću modificirani su, a neke je, zauvijek, prekrila koprena
zaborava. I zbog toga, civilizacijski je čin od zaborava otrgnuti
duhovnu baštinu naših, davno upokojenih, praotaca i pramajki.
Marko Dragić, Split
Filozofski fakultet u Splitu
e-mail: mdragic@ffst.hr
S tručni članak
Primljeno 8/2010.
Oskudna je znanstvena literatura o svijeći u sakralnoj baštini Hrvata. I zbog toga, među ostalim, cilj je ovoga rada od zaborava sačuvati starinske obrede i običaje vezane uz svijeću. Vrela za to jesu suvremeni terenski zapisi koji su nastajali u Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
Na krštenju se svijeća daje kršteniku; prvopričesnik nosi svijeću; zaručnike svijeća prati kod vjenčanja; uz upaljenu svijeću bolesnik napušta ovaj svijet. U kulturnoj baštini Hrvata uz svijeću se vežu mnogi običaji i obredi. Svjetlo svijeća uresom je u Badnjem bdijenju i simbolizira pobjedu svjetla nad tamom, dobra nad zlom.
Božićnim svijećama pridaje se čudotvorna moć, pa ih domaćice nedogorene često čuvaju za iduću godinu. U hrvatskoj se duhovnosti iznimno štuje kult pokojnika. Tako se i u najradosnije vrijeme, u Badnjoj noći i na Božićni ručak, pale svijeće i za pokojnike. Svijeće blagoslovljene na Svijećnicu čuvaju se u svakom hrvatskomu katoličkom domu kao svetinja. U tradicijskoj baštini Hrvata svijeća se koristi protiv bolesti, uroka i nevremena. Ključne riječi: blagoslov, kult pokojnika, molitva, svijeća, Svijećnica.
Višestruka je uloga svijeće u kršćanskoj tradiciji. Prvi
kršćani koristili su svijeću kako bi pred zoru u katakombama za vrijeme bogoslužja imali svjetlost. Njihovom uporabom, izgledom i brojem tumači se Crkveno učenje. Jedna svijeća je simbol vjere u jednoga Boga i Spasitelja, dvije svijeće predstavljaju Boga i čovjeka, tri simboliziraju vjeru u Presveto Trojstvo. Šest svijeća na oltaru predstavlja neprekidnu molitvu Crkve i vječno svjetlo u svetištu. Sedam svijeća znakom su sedam sakramenata. Svijeće kod euharistijskog obreda predočuju Kristov dolazak u pričesti.
Uskrsna je svijeća znak uskrsnuloga Krista. Biskupova svijeća vjernicima, daje na znanje da biskup predvodi euharistijsko slavlje. U Bibliji se svijeća i svijećnjak spominju sedamdesetak puta.
1. Adventski vijenac
U adventskom vijencu četiri svijeće simboliziraju: četiri
adventske nedjelje; četiri godišnja doba; odnosno: stvaranje,
utjelovljenje, otkupljenje i svršetak. Tradicionalno su tri svijeće
ljubičaste, a jedna ružičaste boje.1 Prve adventske nedjelje pali se
jedna svijeća i svake iduće nedjelje po jedna. Adventski se vijenci
nalaze u crkvama, stanovima i domovima i predstavljaju poziv na
molitvu. Adventski vijenac plete se od zimzelenoga lišća ili grančica
tako da nema ni početka ni kraja, što simbolizira vječnoga Boga.2 U
novije vrijeme simbolična funkcija adventskih svijeća transformira
se u estetsku funkciju.
2. Božićne svijeće
Od davnina sve do bliske prošlosti stočarstvo je bilo glavni
način privređivanja i ne iznenađuje raznovrsnost običaja vezanih
uz stoku. Duž Dinarida u sumrak Badnjega dana pastiri su hvatali
prvu ovcu koja bi ušla u štalu, nad njom bi zapalili svijeću i sa svim
ukućanima koji bi došli u štalu molili bi Boga.3
U hrvatskoj duhovnoj baštini posebno mjesto zauzima božićna
svijeća, koja se smatra svetinjom u kući. U Slavoniji se u prvoj
polovici 19. st. palila jedna debela svijeća, zamotana u krpu,
jedinstvo, i tri tanke voštane svijeće, trojstvo. Svijeće su stajale u
čašama u kojima je bila pšenica. Jedna je svijeća gorjela cijelu noć.
Prije stotinu pedeset godina u Srijemu i Slavoniji domaćin je
pripravljao pritopak čista voska, od kojega je domaćica na Badnji
dan pravila tri voštane božićne svijeće: “prvu štipanu, druga s dva,
a treću s tri voštana obručka, koje će svijeće privezat se na grančicu
borovu, jelovu ili smrekovu i zadjenuti pod gredu ili tetivo u sobi
nad stolom (…)”. Djevojke bi ubrale i pripravile raznovrsno cvijeće:
bosiljak, ružmarin, rutvicu, bršljan, smilje i kovilje, te mlado žito
koje su oko svete Lucije u lonce posijale kako bi do Božića za kićenje
naraslo. Time su kitile idući na polnoćku. Na Badnju večer umjesto
meča i baklji palila se svijeća lojanica i gorjela bi cijelu noć. Nakon
unošenja slame svi bi ukućani kleknuli na slamu, pozdravili Gospu
i u mnogim kućama ispjevali pjesmu “Porodio se kralj nebeski”.
Prije sjedanja za večeru domaćin uzme badnji kolač i njime pokrije
čanak, u kojem je prvo kuhano jelo doneseno, maši se pod gredu ili
tetivo i odsiječe sa grane voštanu svijeću sa dva obručka, upali je,
prekriži se i govori: “Isus se rodi!” Ukućani mu odgovaraju “U istinu
se rodi!” Potom svakom manjem djetetu po redu daje tu goruću
svijeću, koju dijete uzme u ručice i stojeći na klupi okreće se svim
ukućanima i tri puta govori: “Hvaljen Isus! – Bogo se rodi!” Ukućani
uglas odgovaraju: “Uvijek Isus hvaljen budi, i ti bio (odnosno bila
ako se radi o djevojčici) živ i zdrav (živa i zdrava).” Potom bi uslijedila
kratka molitva i večera. Svijeća bi gorjela cijelu noć.5
Na Božić, poslije treće božićne mise, prije objeda domaćin
bi upalio drugu svijeću s tri obručića. Nakon objeda domaćin je
svijeću gasio brzo je okrenuvši i stavivši je u posudu sa raznovrsnim
žitaricama. Kad bi izvadio svijeću gledalo se koje se vrsti žita najviše
zalijepilo na svijeću i po tome se proricalo da će u nastupajućoj
godini biti najbolji urod te žitarice. Na Mladi Božić ili Novo ljeto
domaćin je palio treću voštanu svijeću.
Koncem 19. stoljeća u poljičkome kraju domaćin bi nakon
paljenja badnjaka na stol stavljao jedan iznad drugoga tri velika
kolača – nastojna, a u sredinu je stavljan gobin.7 Uz kolače na stol
se postavljao varićak pšenice u koju se stavljala svijeća. U Gatima
su stavljana tri kolača, trojica (tri svijeće) i sir križevnjak, koji se
na Križe8 usirio, pa se sve to prekriži blagoslovljenom maslinom. U
Dubravi su se stavljala tri kolača i okretala bi se tri puta na oposum,
u varićak bi se nasula pšenica i u nju stavile tri glavice luka i jedan
sir, a poželjno je bilo da je bio blagoslovljen na Uskrs. Domaćin bi
varićak najprije nosio badnjacima te gobinu,9 iz varićaka uzimao
pšenicu u šaku i govorio: “Obilato, gobinato!” te je sijao po kući,
nastavljajući riječima: “Rodila, plodila po drvetu i kamenu.” Potom
bi molio Boga držeći tri upaljene svijeće. Kad bi dovršio molitvu, svi
ukućani bi mu pristupali i ljubeći ga u obraze, čestitali mu: „Sada
i dogodine, do sto lita i godina bili zdravi i ljubili se na ovaj dan.“
U Gornjim Poljicima nakon molitve domaćin bi namjestio tri nastojna
kolača jedan na drugi i na njih u zdjelici usuto žito u koje bi stavio
tri voštane svijeće koje su u dnu bile sastavljene, a na vrhu jednako
rastavljene kako bi mogle nesmetano gorjeti. Kad počne večera,
svijeće se pale, najprije jedna, a onda njome preostale dvije. Svijeće
bi bile upaljene do kraja večere, a tada bi ih gospodar kuće gasio
kruhom umočenim u vino. Taj se kruh ostavljao među svijećama i
njime su se ponovno gasile svijeće za vrijeme božićnih blagdana.10
Hrvati su u prošlosti najčešće palili po jednu svijeću. Svijeće
su paljene za vrijeme badnje večere te za vrijeme ručka na Božić
i Novu Godinu, a ponegdje i na Staru godinu i Sveta Tri kralja.
Rijetko su paljene dvije svijeće, od kojih je jedna bila za pokojne, a
druga za žive.
U Slavoniji, Srijemu, Vojvodini, Bosni i Hercegovini,
te ponegdje u Dalmaciji palile su se tri svijeće, odnosno trostruko
starobugarskom gobino znači obilje, izobilje, pretek. U starocrkvenoslavenskom
gobino je naziv za poljske plodove, prinose. U hrvatskom i srpskom jeziku
gobino je sinonim i za pljevu. Petar Skok smatra da je ta riječ posuđenica od
gotske riječi gabei, a ta riječ baštini svoj naziv od latinske riječi habeo 2. (imati,
posjedovati). (Radmila Kajmaković, nav. dj., 223.).
8 U zašašće je blagdan koji se slavi četrdeset dana nakon Uskrsa, uvijek četvrtkom,
a slavi Kristov uzlazak u nebo. Zato se taj blagdan zove i Spasovo. Taj blagdan
narod u Slavoniji naziva Spasovo, Spasovdan, Križevo. U dalmatinskoj Zagori
pučki je naziv Križi ili Spasovo. U jadranskom području poznat je naziv Sensa,
Sensovo. O tome više: Marko Dragić, Spasovo u hrvatskoj tradicijskoj baštini,
izrađena voštana svijeća. Svijeće se povezuju hrvatskom trobojnicom
ili je svaka od njih po jedne boje trobojke.
Na Badnjak bi poslije podne domaćin napravio „božićnu
svijeću“. U oku ili neki drugi sud stavio bi žito, u koje bi stavio veliku
svijeću od voska i ukrasio je grančicama bršljana, bora ili masline.
Na vrh tih grančica stavljao bi jabuku. Nitko, osim starješine, nije
smio dirati u svijeću: nije smjela pasti, nakriviti se, puknuti, jer se
u tom slučaju vjerovalo da će u nastupajućoj godini starješina kuće
umrijeti. Svijeća bi se palila kroz sve božićne dane za vrijeme ručka
i večere. Nakon paljenja svijeće starješina je molio za žive, mrtve,
za rodnu godinu, plodnu kišu itd. Po završetku objeda domaćin bi
s velikom pomnjom gasio svijeće tako što bi komadić kruha umočio
u vino i to bi držao iznad svijeće da kaplje vino na plamen svijeće.
Ako bi se svijeća ugasila nakon prve kaplje – to je značilo da će
starješina kuće brzo umrijeti. Ako bi trebalo kapnuti više kapi vina,
nastupilo bi veliko veselje, jer je to značilo da će domaćin dugo
živjeti.
Prvi dan Božića u Đakovštini je bio obilježen paljenjem svijeće
i okretanjem djece. To je bio simbol Isusovoga rođenja. Obred
paljenja tri svjećice i okretanja djece oko osi ponavlja se i na Božić,
Svetoga Stjepana i Svetoga Ivana, tj. sva tri dana prije svakog jela:
ručka,13 užine14 i večere.15
U Hercegovini se prije božićnoga ručka moli “uobičajena
molitva. Zatim se pale tri svijeće vatrom od badnjaka u znak svetoga
križa: ‘U ime Oca (1), i Sina (2) i Duha Svetoga (3).’ Kako se ove sviće
upalile tako nami Bog svaku sriću udili”.
U duvanjskom kraju posebna pozornost tijekom Božićnog
ručka posvećena je upaljenim svijećama. Naime, ako bi se, ne daj
Bože, koja svijeća sama od sebe ugasila tijekom ručka, značilo bi da
će u toj obitelji u idućoj godini netko umrijeti. U takvim prilikama
obično bi se stariji javili kako je to njihova svijeća, hrabreći ostale
da se ne trebaju bojati toga znaka.
Božićni ručak bi potrajao dosta duže u odnosu na obične dane,
a završavao bi kao i večera na Badnjak. Gledalo se kako se kali
pojedina od svijeća i nagađalo bi se kako će koja vrsta ljetine roditi.
U livanjskom kraju domaćin najprije upali svijeće govoreći:
“Kako se ove sviće upalile, tako svako dobro došlo u ovu kuću“ i
počinje molitvu: Vjerovanje, Oče naš, Zdravo Marijo i Slava Ocu. Po
završetku večere moli se zahvalna molitva, a domaćin gasi svijeće
komadom kruha umočenim u vino, s popratnim riječima: “Kako se
ove sviće ugasile, tako se svako zlo u ovoj kući ugasilo.”18 Svijeće
zabodene u žito u livanjskom kraju zajedno se nazivaju gobin, a
za vrijeme božićnih blagdana stoje na stolu za blagovanje ispred
domaćina.
Na Božićnoj večeri u Grudama ponovno se okuplja obitelj i
rodbina. Obično najstariji član obitelji pali svijeće u žitu koje je
posijano o Svetoj Luciji. Kad se pale svijeće, moli se: U ime Oca i
Sina i Duha Svetoga, užegla se, ne užegla se, nego spasila naše
duše u Kraljevstvu Nebeskom! Nakon večere svijeće se gase kruhom
umočenim u vino, praveći znak križa, te uz molitvu: Kad se udanula,
ne udanula se, nego obveselila naše duše u Kraljevstvu Nebeskom!
U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.19
Običaji se razlikuju od mjesta do mjesta, pa makar ta mjesta
i nisu udaljena. Tako se u Gornjem Gradcu kod Širokoga Brijega
po povratku s mise postavlja ručak. Najprije se stavlja božićna
pogača, a na nju sud sa žitom gdje su tri svijeće. Svijeća bi se palila
na vatri od badnjaka govoreći: U dobar čas, u ime Isusovo, ka se
užegla, užegla, ka se utrnula, utrnula. Sve nek bilo u ime Isusovo,
u dobar čas. Običaj je da božićne svijeće što dulje gore, da duše
u čistilištu počivaju i da nemaju čistilišnih muka. Nakon objeda
svijeće se gase komadom pogače umočene u vino, govoreći: Kako
se ova svića utrnula tako se zloća i opačina ugasila. Taj komad bi se
davao djeci da ih ne boli grlo, kokošima da bolje nesu ili ovcama.
Vjerovalo se da će prvi umrijeti onaj koji stoji spram svijeće koja se
prva utrne.
U trećem širokobriješkom selu, Ljutom Docu, svijeća
se palila uz riječi: Kad se ova svića užegla, / užegla se u dobar čas,
/ u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Potom se izmoli Očenaš, Zdravo
Marijo i Slava Ocu. Svijeće bi gorjele cijeli dan, i uvečer, na kraju bi
se ugasile komadom kruha, koji bi se umočio u crno vino i govorilo
bi se: Kad se ova svića ugasila, / ugasila se sva zločina i opačina.21
U Gradcu Donjem svijeća se gasi korom kruga kruha umočenim u
crno vino, govoreći: Svićo moja ja te krstim kruhom i vinom, a ti mene
blagoslovom i mirom. / U ime Oca i Sina i Duha Svetoga Amen.
U čapljinskom kraju nakon ručka domaćin otkida komadić
sredine pogače koju je domaćica pripravila “ispod sača” na Badnji
dan i na kojoj je utisnut križ, natopi taj komadić vinom i njime
gasi svijeće, govoreći: Svijećo moja, ja tebe gasim kruhom i vinom, ti
mene blagoslovom i mirom. Od tog dijela pogače kojim je ugašena
svijeća svatko otkida po komadić i pojede, jer se vjeruje da to čuva
od bolesti svake vrste.
U Grabovici kod Mostara pogača bi se kitila bršljanom, a
svijeće se stave u pšenicu ili u kukuruz, koji bi se poslije bacao
kokošima da bolje nesu.23 U Knešpolju bi se izjutra palile svijeće,
dok su ih drugi palili uvečer.24 Visočki su Hrvati gobinom nazivali
božićne svijeće i žito u rešetu oko kruha, a gasili su ih zasipanjem
plamena pšenicom.25
U Dugopolju je za vrijeme ručka gorjela svijeća s ukrašenim
kruhom. Pred kraj ručka domaćin bi umočio komadić kruha u vino
i po tri kapi vina kapnuo na svaku svijeću, a ukućani govorili: Drž’
se, moj putniče, ne daj se, moj putniče! Ako se svijeće ne bi odmah
ugasile, to se ponavljalo, a kad se uspije, ukućani su govorili:
Zbogom odi, moj putniče, da te i dogodine u zdravlju dočekamo. O
urodu polja i vinograda u idućoj godini proricali su prema stijenju
i jačini plamena, pa gdje se okrene veći plamen i stijenj, na toj
će strani urod biti bogatiji. Po završetku blagdana žito u kojem su
stajale božićne svijeće domaćica bi bacila kokošima, a njive su se
zastirale božićnom slamom.
U Danilu Gornjem kod Šibenika gledalo se kako bi ostao
stinj27 i po tome se predviđalo kakva će biti sljedeća godina: ako bi
ostao uspravan, vjerovalo se da će godina biti dobra.28 Prije se u
kaštelanskom kraju na Božić palila jedna svijeća koja bi se stavila
u čašu napunjenu pšenicom ili kukuruzom. U čaši jema kap vina i
onda bi se prolilo po šteriki29 i šterika bi se ugasila.30
Na Božić se u trogirskom kraju nije smjelo mesti kuću,
pastirima se davalo pogače i vina, a na stol se stavljala božićna
svijeća. Iz načina na koji se dim okrene kad se svijeća ugasi,
proricalo se hoće li domaćin imati muških potomaka i hoće li neki
član obitelji umrijeti u novoj godini. 31
Škabrnjske su domaćice za Božić pripravljale kruh kojemu bi
na sredini probušili rupu u koju bi stavljali svijeću koja je gorjela
za Božić. Svijeća se ne bi smjela gasiti puhanjem, nego se gasila
kruhom umočenim u cijelo vino. Kruh se nije bacao, nego bi se
obvezno morao pojesti.
U Ceri kod Unešića svijeće se stavljaju u posudu punu žita,
a oko njih se u posudu stavljaju grančice bršljana. Svijeće se
pale na Božić i ostale božićne blagdane za ručkom. Uz svijeće se
moli. Svijeće se gase tek nakon što je objed gotov. Jedna svijeća
predstavlja baku, a druga djeda. Oni te svijeće gase tako da koricu
kruha umoče u čašu vina i kapaju po kap vina na svaku svijeću.
Kaže se da će onaj čija se svijeća kasnije ugasi živjeti dulje.33
U Širitovcima, ugarak od muškog ili desnog badnjaka po
završetku božićnog doba odnio bi se u jaru,34 kako bi se iduće godine
s njim zapalila božićna svijeća trojica, koja bi se stavljala u varićak
napunjen pšenicom i drugim žitaricama. U svijeću bi se stavljalo
onoliko vretena koliko djece ima u kući, a na svako vreteno bi se
stavio suhi kolač, jabuka i sve bi se ovilo bršljanom.35
Stari su Neorićani vjerovali da će, ako od gorućih svijeća najprije
dogori srednja, najprije umrijeti glava kuće. Ako prva izgori desna,
umrijet će muški član obitelji, a ako prva izgori lijeva svijeća, onda
će umrijeti ženski član obitelji. Po dimu božićne svijeće pretkazivala
se smrt ukućana tako što bi se kod gašenja svijeće gledalo kamo
dim odlazi: ona osoba prema kojoj je dim otišao, određena je za
smrt u idućoj godini.
U zeničkome kraju katolici su uz paljenje svijeća govorili: U
čas dobar, u ime Isusovo, kad se užegla, užegla, kad se obeselila,
obeselila. Sve nek bilo u ime Isusovo, u čas dobar. Nakon objeda
komad kruha umoči se u čašu rakije i s njim se gase svijeće i moli
se. Pri gašenju svijeća izgovara se: Kako se ova svića utrnula, tako
se sva zloća i opačina ugasila. Kad se ugase svijeće i kad završi
molitva, svi popiju po malo rakije. Komad kruha kojim je ugašena
svijeća jede se da ne bi boljelo grlo. Također se daje kokošima da
bolje nesu, pijevcu da bolje pjeva ili ovcama.37 U busovačkom kraju
na Badnjicu se posti barem do večere, do šest sati navečer i tad se
mrsi večerom u kojoj se sprema tradicionalna hrana: sarma, keške,
pečena kokoš, potkriža, i kuha se postan grah. Pale se četiri svijeće.38
U Donjem Banjevcu kod Kaknja kada ukućani sjednu za stol
večerati, prije molitve pale se tri svijeće i od kojih svaka nešto
obilježava; redoslijed pri paljenju je: domaćin, čoban i težak. Po
završetku večere opet se izmole Očenaš, Zdravo Marijo i Slava Ocu
i onda se uzme komad pogače i ugase se te tri svijeće. Najčešće bi
ih palio i gasio domaćin, koji bi na kraju pojeo komad pogače kojom
je ugasio svijeću. Govorilo se da je to jako zdravo.39
Poseban kruh koji se pravi u kreševskom kraju, zove se
krsnica. To je pogača ukrašena viticama, pletenicama i pticama.
Krsnica stoji na sofri svih božićnih blagdana kod svakog obroka. U
sredini krsnice gori svijeća, a u žitu kraj nje tri svijeće. Svijeća se
gasi komadićem kruha koji je namočen u vinu.
2.1. Kult pokojnika
U Badnjoj noći mnoge se suze prolijevaju zbog sjećanja na
preminule članove obitelji. U hrvatskoj tradicijskoj kulturi pale se
dvije svijeće, od kojih je jedna bila za pokojne, a druga za žive.41 U
Brijestu u Istri bi se nakon molitve dvije svijeće stavile u kruh i
zapalile. Jedna je svijeća gorjela za žive, a druga za mrtve. Pri tome
bi se pazilo kako svijeće dogorijevaju: ako bi prije dogorjela svijeća
za mrtve, to je značilo da više treba moliti za mrtve, i obrnuto.42
U novotravničkome kraju na Badnju večer pale se svijeće za
mrtve članove obitelji i moli se za njihove duše. Kad bi svi stariji
posjeli za stol, djeca bi izlazila van i u kuću ulazila sa zapaljenim
voštanim svijećama u pšenici. Prvo bi pozdravili Hvaljen Isus, a
onda čestitali Sretna vam Badnja večer.
U daljoj prošlosti, u Potoku kod Livna pšenica se nije sijala nego
bi se u posudu, najčešće drvenu bukaru, nasula najljepša pšenica i
u nju bi se zabole svijeće. S prvim mrakom palila se svijeća lojanica
koja je gorjela cijele noći na svim prozorima kuća. Njihov plamen
treperio je u spomen i za pokoj vični dušama koje su otišle u nebo.44
Paljenje svijeća na Božić za večerom u posuškom kraju uvijek
je vrhunac božićnog slavlja. Sva kućna čeljad se okupi za stolom, a
na stolu se postavi sve najbolje što ima za jelo i pilo. Početak večere
uvijek je počinjao molitvom u čast Porođenja, a zatim se molilo
za pokojnike i one koji nisu sa nama. Po narodnom vjerovanju za
božićnom večerom i paljenju svijeća prisustvuju i pokojnici iz jedne
obitelji. Zato stol mora biti raskošno postavljen, kako bi pored živih
bili zadovoljni i mrtvi. Za večerom pale se tri svijeće u znak Svetog
trojstva.
Svijeće se stavljaju u posudu sa zelenim žitom, a ta posuda
uvijek je bila omotana hrvatskom trobojnicom. Kada domaćin kuće
upali svijeće, to je znak da večera može početi. Tijekom večere
obično se spominju oni koji nisu među ukućanima, koji su umrli
ili su negdje u tuđini. U čast njima obično se spominju zajednička
slavlja za Božić. Večera završava gašenjem svijeća, domaćin kuće
uzme koru kruha utopljenu u crno vino i, praveći znak križa, gasi
svijeće, a zatim se prekriži i izmoli Očenaš. Narod je smatrao da
svaka ugašena svijeća predstavlja jednog ukućanina i da se iz njih
može čitati sudbina. Tako se gledalo koja je svijeća najviše izgorjela
i kamo je okrenut plamen prilikom gašenja svijeće. Ako je neka
svijeća više izgorjela i okrenuta je prema nekom od prisutnih, to je
značilo da će ta osoba uskoro umrijeti.
Nekoć su se u Grudama tri svijeće obično stavljale u čašu sa
zrnjem kukuruza. Nakon objedovanja molilo se pet Očenaša, pet
Zdravo Marijo, pet Slava Ocu i Vjerovanje, za mir i Božji blagoslov
u obitelji. Obavezno se u molitvi prisjećalo i pokojnih iz obitelji čije
se “trude uživalo”. Dok se molilo, klečalo se po kući sklopljenih
ruku. Nakon molitve gašene su svijeće. Obično ih je gasio najmlađi
muški član obitelji. Djed bi mu umočio komad kruha u vino i uvijek
pokazao s koje će strane početi gasiti. Gaseći svijeće, govorio je U
ime Oca i Sina i Duva Svetoga, Amen. Dok je on to izgovarao, svi
članovi obitelji bi se križali i svatko je trebao popiti po malo vina iz
one čaše u koju se umakao kruh za gašenje svijeća. Komentiralo
se čija je svijeća najviše izgorjela, jer bi stariji obično odredili čija je
koja svijeća. Vjerovalo se da će brzo ovaj svijet napustiti onaj čija
je svijeća najviše izgorjela, a ako su svijeće lijepo gorjele, te nisu
treperile, govorilo se da će biti mira u kući. Zdjela sa svijećama
ostavljala se do Nove godine. Ponovno su se palile svijeće i gasile
s istim komadićem kruha. Nakon blagdana taj komadić kruha bio
je kao neki blagoslov. Davao se u napoj domaćim životinjama, da
i one budu zdrave, a kokošima se obično prosipao onaj kukuruz u
kojem su bile svijeće.
Hrvati su, primjerice u Livnu, Banjoj Luci, Šuici, Travniku,
Busovači, Novom Travniku, Gučjoj Gori, Bihaću, Varešu, Zenici,
jednu svijeću palili za mrtve, stavljali je u prozor gdje bi cijelu noć
gorjela.47 U mnogim mjestima u Bosni taj se običaj sačuvao do
naših dana.
3. Svijećnica
Svijećnica ili Prikazanje Gospodinovo kršćanski je blagdan
koji se slavi 2. veljače. Tog dana blagoslivljaju se svijeće i održava
procesija u znak svjetla božanske objave koju donosi Isus Krist.48
Prema jednom propisu Mojsijeva zakona, na uspomenu
spašavanja od smrti izraelskih prvorođenaca za pomora prvijenaca
u Egiptu, prije izlaska Izraelaca iz Egipta, svaki prvijenac morao je
u Hramu biti posvećen Bogu na službu. Osim Levijeva plemena,
svi prvorođenci drugih plemena morali su se u Hramu otkupljivati
posebnim prinosom od pet šekerla, za uzdržavanje svećenika i
levita. Svećenik bi tada uzeo dijete i blagoslovio ga.
Prema drugom propisu, svaka je žena četrdeseti dan nakon
rođenja muškoga djeteta morala doći u Hram i prinijeti žrtvu
za očišćenje. Ako je žena bila imućna, morala je darovati janje i
grlicu, a ako je bila siromašna, morala je darovati dvije grlice ili dva
golubića. Blažena Djevica Marija, kao prečista majka Sina Božjega,
nije imala tu obvezu, ali je, dajući uzoran primjer izvršavanja Božjeg
zakona, dragovoljno izvršila i taj Mojsijev propis. “(22) Kad se zatim
po Mojsijevu Zakonu navršiše dani njihova čišćenja, poniješe ga u
Jeruzalem da ga prikažu Gospodinu - (23) kao što piše u Zakonu
Gospodnjem: Svako muško prvorođenče neka se posveti Gospodinu!
- (24) i da prinesu žrtvu kako je rečeno u Zakonu Gospodnjem:
dvije grlice ili dva golubića.” Četrdeset dana nakon Isusova rođenja
Blažena Djevica Marija i sveti Josip donijeli su dijete Isusa u
Jeruzalem, da ga ondje prikažu u Hramu. Za otkupnu žrtvu prinijeli
su dvije grlice ili dva golubića. U Hramu ih je dočekao starac Šimun
kojemu je Duh Sveti objavio da neće umrijeti prije nego što vidi
Spasitelja. Šimun je uzeo Isusa i zapjevao hvalospjev: “(29) Sad
otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj, u miru! (30) Tà
vidješe oči moje spasenje tvoje, (31) koje si pripravio pred licem svih
naroda: (32) svjetlost na prosvjetljenje naroda, slavu puka svoga
izraelskoga.”
Blažena Djevica Marija i sveti Josip iznenadili su se Šimunovim
riječima i kako je on znao tajnu. Šimun ih je blagoslovio i rekao
Mariji: “(34) Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima
u Izraelu i za znak osporavan - (35) a i tebi će samoj mač probosti
dušu - da se razotkriju namisli mnogih srdaca!”49 Tada je u Hramu
bila i proročica Ana, “(36) (…) kći Penuelova, iz plemena Ašerova,
žena veoma odmakla u godinama. Nakon djevojaštva živjela je s
mužem sedam godina, (37) a sama kao udovica do osamdeset i
četvrte. Nije napuštala Hrama, nego je postovima i molitvama
danju i noću služila Bogu. (38) Upravo u taj čas nadođe. Hvalila je
Boga i svima koji iščekivahu otkupljenje Jeruzalema pripovijedala
o djetetu.”
Narod taj blagdan naziva: Gospa Kandalora (u poljičkome
kraju), Kandalora (u priobalju, Dalmatinskoj zagori i dr.), Kalandora
(u Hercegovini i Rami), Svićnica (primjerice u Sinju), Svjetlo Marinje
(u Srijemu i Slavoniji), Sveta Marina (u Usori i okolici Busovače) itd.
Na Murteru, poslijepodne bi crkovinar i sakristan crkve
Blažene Djevice Marije dijelili svijeće svim mještanima, jednu veliku
za dom i po jednu malenu za svakoga člana obitelji. Crkovinarima i
pjevačima bila bi udijeljena posebno ukrašena svijeća.50
Kandalorska svijeća svagdje je sretna, i u kući i u polju. O
Kandalori zapušu velike bure, a pjeva se: Kandalora, zimi ‘ora, /
koja muti do dna mora; / za njon iđe Blaž, / koji govori da je laž, /
a glistina / kaže da je istina. Pripovijeda se, ako Kandalora osvane
vedra i hladna, da će do Jurjeva dvanaest puta pasti snijeg i da će
jedan drugoga zateći.
Vareški katolici na Svijećnicu u crkvu nose svijeće i mukete,52
koje se prave topljenjem voska u jednoj posudi, te se kroz vosak
provlači nit svijeće. Debljina svijeća i muketa obično je tri milimetra.
To se nekoć posvećivalo i na svaku Mladu nedjelju, a palilo se na
misama za pokojne i na obrede na Veliku subotu.
Narod u iločkome kraju blagdan Svijećnice naziva Svjetlo
Marinje. U crkvi se prije glavne svete mise blagoslivljaju svijeće, a
potom je procesija kroz crkveni park. Blagoslovljene svijeće čuvaju
se u kući, te se koriste kada je netko na umoru ili kad je veliko
nevrijeme. Na Svijećnicu je kalendarska polovica zime, a narod
kaže da taj dan izlazi medvjed iz svoga loga da vidi svoju sjenu, te
ako sja sunce, onda se još dublje uvlači u zimski san, jer će zima
potrajati još četrdeset dana. Slovaci 2. veljače imaju tradicionalno
okupljanje, na kojem se izvodi kazališna predstava Đivadlo. Potom
se pleše i igra do ranih jutarnjih sati tanjec do rana.54
U Usori se na Svijećnicu (Svetu Marinu) u crkvu nose svijeće
na posvećenje i brižno se čuvaju u kući. Na Badnjicu su paljene uz
večeru, a paljene su i u smrtnim slučajevima u kući, za spokoj duše
pokojnika.55 U selu Ravan kod Busovače Svijećnica (Sveta Marina)
nakon mise i posvećenja svijeća ide se na groblje i zapale se svijeće
za pokojne.
U Donjem Selu na Šolti tradicija je da se molitva koja je posebno
namijenjena za nekoga ili nešto moli pred upaljenom kandalorskom
svijećom i pred raspelom. Vjerovalo se da će tako biti prije uslišana.57
U sinjskome kraju vjerovalo se: ako je na Svićnicu lijepo
vrijeme, vedro i sunce, da jazavac gradi kuću jer će kiša, i cijelo
proljeće bit će kišno, a ako je kiša na Svijećnicu, onda se kaže da
jazavac ruši svoju kuću jer mu ne treba, jer će cijelo proljeće biti
lijepo vrijeme.58
4. Grličanje
Sveti Blaž bio je biskupom Sebaste u Armeniji u 4. stoljeću.
Po zanimanju je bio liječnikom. Nadaren božanskim nadahnućem
povukao se u pećinu i ondje živio među divljim životinjama, koje
ga nisu napadale, već su ga mirno susretale i mazile se uz njega,
te mu ranjene i bolesne dolazile. Otkrili su ga kraljevi lovci te su
ga, pomislivši da je vrač, zarobili. Kad je doveden pred Licinija,
on je naredio da ga raskidaju željeznim grebenima i bace u
jezero. Božjom pomoću zacijelile su mu rane te je hodao po vodi
propovijedajući mnoštvu. Na koncu mu je odrubljena glava. Kao
zaštitnik Dubrovnika u ruci drži model grada. Zaštitnikom je
divljih životinja.59 Zavjetuje mu se za ozdravljenje grla, jer je prema
legendi spasio dijete koje se gušilo progutavši riblju kost.60 Na
blagdan svetoga Blaža (3. veljače) na misi se obavlja obred grličanja
– svećenik tijekom mise postavi ispod grla dvije svijeće u obliku
slova “V” i moli se svetom Blažu za očuvanje glasa, glasnica i grla.
5. Svijeće u Velikom tjednu
U Velikom tjednu, najčešće na Veliki četvrtak, Božji grob
uređuju mještani i/ili časne sestre i crkveni službenici. Grob se
uređuje cvijećem, proklijalom pšenicom,61 proklijalim bijelim
grahom, svijećama.
U Starom Vitezu se nakon pučke mise na Cvjetnicu odlazilo na
groblje i palilo svijeće.63 U crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije
u župi Katunima – Kreševu svećenik na Veliki petak predvodi
procesiju. Stražari se poredaju u kolonu po dva noseći svijeće, a
dva stražara su određena za nošenje ferala,64 dok bi dva stražara
ostala na smjeni u crkvi. U naše vrijeme, dok prva smjena ide na
dužnost, druga je u pripravnosti, a ostali stražari idu u procesiji
noseći ferale i svijeće i prateći svećenika sa Presvetim Oltarskim
Sakramentom, a narod ide iza njih.
U Mravincima su mladići u Velikom tjednu u crkvu nosili
kotulače,66 natječući se koji će svojoj djevojci kupiti i pokloniti veći
i ljepši kotulač.67
- Uskrsna svijeća
Uskrsna svijeća blagoslivlja se na Veliku subotu. Pet zrna
tamjana u toj svijeći predstavlja pet Isusovih rana. Na upaljenoj
vatri pripali se uskrsna svijeća koju đakon unosi u nerasvijetljenu
crkvu i svečano se zaustavlja tri puta prije nego što dođe do oltara,
te pritom svaki put pjeva Svjetlo Kristovo. Narod mu odgovara Bogu
hvala. Pripaljuje se manji broj svijeća. Kad dođe na sredinu, nakon
poklika pripaljuje se veći broj svijeća. Pred oltarom je treći poklik,
nakon kojega se upale sve svijeće u crkvi i u rukama vjernika.
Đakon pred oltarom uskrsnu svijeću okadi te pjeva Vazmeni
hvalospjev Isusu Kristu. Potom se koristi slavitelj kada blagoslivlja
krsnu vodu. Svijeća za vrijeme Uskrsa ostaje u svetištu i pali se
u liturgijskim slavljima. Ta svijeća se koristi za krštenja i ostavlja
pokraj krstionice.
Čin krštenja nije se bitno promijenio, svećenik moli, poškropi
dijete svetom vodom po čelu, a kum drži svijeću te odgovara
umjesto kumčeta.
7. Pokojnička svijeća
Stara je hrvatska katolička tradicija da se umirućima dovodi
svećenik kako bi ih ispovjedio i obavio posljednju pomast. Dok
svećenik ne dođe, ukućani i ostali mole Gospine litanije ili neku
drugu prigodnu molitvu. Kad svećenik stigne, ostali iziđu van i
pričekaju da se bolesnik ispovjedi, a potom nastave sa svećenikom
moliti propisane molitve. Nakon odlaska svećenika potiho se moli
kod bolesnika ili ako je zgodno u nekoj drugoj prostoriji. Moli se
za Božje proviđenje. Primijeti li se da bolesnik umire, a muči se sa
smrću, stavi mu se križ u ruke, poškropi ga se i dadne mu se da
popije malo posvećene vode. Upale se dvije svijeće i svi ukućani
kleknu i mole Isusovu krunicu i litanije.
Ako je netko dugo i teško umirao, u trogirskom kraju,
vjerovalo se da je to zato što se nekome u životu zamjerio. Zbog
toga bi članovi njegove obitelji zamolili tu osobu da dođe i oprosti
bolesniku. Ako ovaj nije bio pri svijesti, onda bi ta osoba rekla:
“Neka i tebi i meni Bog oprosti.“ U posljednjim trenutcima bi se
umirućem u ruke stavila upaljena svijeća, da mu duši osvijetli put
na drugi svijet.70 U kliškom kraju kod glave pokojnika svijetlila su
dva lumina i voštanice.71 U kaštelanskom kraju bi se kad bi tko
umro na šemizet, kantunal u jednoj prostoriji užgali lumini koji
bi gorjeli osam dana da se duša ne izgubi. Pokojnik bi jednu noć
proveo u kući, a sutradan bi bio pogreb. U prostoriji gdje je bio
pokojnik osam dana bi se i Boga molilo, a u kuću pokojnikovih
dolazila je rodbina. Uvijek bi se netko od rodbine našao koji bi
predvodio molitvu. Lumini bi gorjeli dok se ne svrši molitva.72
8. Svi Sveti, Dušni dan
Blagdan Svih svetih (1. studenoga) slavi se kao spomen na sve
poznate i nepoznate kršćanske svece i svetice, a počeo se slaviti
kada je papa Bonifacije IV . (608.-615.) rimski panteon posvetio
Bogorodici i mučenicima (oko godine 610.). Blagdan se najprije
svetkovao 13. svibnja, a u Irskoj se slavio 1. studenoga. Papa Grgur
III . (731.-741.) uveo je svetkovanje 1. studenoga (nepoznate godine),
kada je kapelu u rimskoj bazilici posvetio Svim svetima. 73
Dušni dan (spomen svih vjernih mrtvih) spomen je kada se
Crkva sjeća svih vjernih mrtvih. Slavi se 2. studenoga, a ako je
tog datuma nedjelja, onda se slavi 3. studenog. Tradicija sjećanja
na pokojne seže u 7. stoljeće. Papa Benedikt XV. (1914.-1922.)
ozakonio je godine 1915. da svi svećenici tog dana prikažu tri mise:
jednu za vjerne mrtve, drugu na papinu nakanu i treću na nakanu
dotičnog svećenika.
U hrvatskoj je tradicijskoj kulturi iznimno štovan kult groblja.
O tome svjedoči i izreka “Pokaži mi kakvo je groblje, odmah ću ti
reći kakvo je selo.” Svi sveti i Dušni dan povezani su blagdani i
podrazumijevaju odlazak cijele obitelji na groblja, paljenje svijeća,
kićenje grobova cvijećem. Pritom je nekoć cvijeće moralo biti iz
vlastitoga vrta, a svijeće su bile voštane. U Srijanima svijeće lumine
nazivane su dušice.75 U Kaštelima su se palili maoleti,76 koje su
djevojke nosile u rupcima, a bilo je i manjih za djecu.
U hrvatskoj baštini Dušni dan se još naziva Mrtvi dan, Mrtvo
spomenuće (u središnjoj Bosni). Tog dana se u mnogim krajevima,
primjerice u dugopoljskom kraju u Dalmaciji,77 Badljevini kod
Pakraca78 i drugdje pale svijeće i na groblju i u kući za pokoj duše
preminulih članova obitelji. Svijeće su, nekoć, u kućama gorjele
duboko u noć.
9. S vijeća protiv uroka, bolesti i nevremena
Dok je u kući bilo nekršteno dijete, stalno je gorio lumin da
ga štiti od zlih duhova. Djeca su po pučkom vjerovanju posebice
podložna urocima, kojima se pripisivala dječja bolest, pa i smrt.
Da bi se dijete očuvalo od uroka, trebalo mu je staviti u kolijevku
pod glavu neke moći. To je mogao biti komadić kandelorske svijeće,
malo blagoslovljene soli ili maslinove grančice blagoslovljene na
Cvjetnicu koja bi se zataknula na kolijevku.
Micina je bila bolest koja se javljala ispod ruke ili na preponama.
Jako je boljela i iscrpljivala osobu. Bili su to neki čvorići. Ponekad
su znali biti i veličine jaja ili oraha. Neke žene znale su to vrlo
uspješno liječiti. Uzimale su po dvije blagoslovljene voštane svijeće,
stavljale ih u križ na oboljelo mjesto i molile: / Prije se Isus rodija
/ nego se ova bolest dogodila. / Vrati se bolesti natrag / ne znalo ti
se za trag! / Gospa se sinu umoli / da ovu bolest umori. / Gospa se
sinom diči / da ovu bolest liči. / Vrati se bolesti natrag / ne znalo ti
se za trag! / U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.
Vjerovalo se da je mladenka podložna utjecaju zlih sila i
urocima, a da bi se onemogućilo njihovo djelovanje, majka bi joj u
odjeću ušila malo blagoslovljene soli, komadić kandelorske svijeće,
kruha ili zrno pšenice.
Kad bi bilo nevrijeme, križalo bi se i molilo. Izbacio bi se
sadžak na dvor i izvrnuo se, te bi se krštenom vodom škropilo i
govorilo: Odbi Bože ovo nevrijeme, gorom i planinom. / Nemoj poljem
ni dolinom. Onda se prekriži opet, moli Očenaš i upali svijeća.82
Nekoć su Runovićani svijećama blagoslovljenim na Kandaloru
punili pušku kojom su pucali protiv krupe.
11. Svijeća u drugim životnim prigodama
U nekim mjestima u Poljičkoj republici svaki gost dobije
svijeću, i prije plesa s mladom, sva se svjetla ugase, a gosti, jedan
po jedan, dolaze do plesnog podija i slažu svijeće u obliku srca. To je
simbol ljubavi i početka života nove obitelji. U nekim se primorskim
krajevima svakom svatu u džep stavi tri zrna blagoslovljene soli,
dva lista masline i komadić blagoslovljene svijeće da ih zaštiti od
uroka.
Nedjelju dana nakon svadbe bio je izvod. To je vrijeme kada bi
mladenka prvi put kao udana žena došla u crkvu na misu. Tom bi
je prilikom dočekao župnik na vratima crkve, te bi je uveo u crkvu,
uz pratnju dvojice ministranata koji su nosili zapaljene svijeće.85
Žitelji Runovića i Zmijavaca na blagdan svetoga Luke (18.
listopada) išli su na zavjet, sa svojim župnikom i crkvenim barjakom
u procesiji. Svetom Luki zavjetovali su se za zdravlje goveda i svatko
mu je nosio svijeću na dar.
12. Legenda o svijeći
Naši su stari pripovijedali da je sunce jedna velika svijeća koju
dragi Bog po danu upali da ljudi vide što rade, i da ih on može
vidjeti. A kazivali su da po noći Bog zaogrne zemlju ogrtačem, i
zato je noć i ne vidi se. Ali da ne bi bilo skroz mrklo, da se ništa ne
vidi, provrtio je dragi Bog rupe na tom zemljinom ogrtaču, i to su
zvijezde. Kroz njih se vidi kako sunce tamo iza sjaje dragom Bogu,
i kroz njih Bog ćiri jude po noći.
Tako su govorili djeci da ni po noći ne smiju biti zločesta, jer
dragi Bog sve vidi.
Zaključak
Svijeća kršćane prati od rođenja pa do smrti. Na krštenju
se svijeća daje kršteniku; prvopričesnik nosi svijeću; zaručnike
svijeća prati kod vjenčanja; uz upaljenu svijeću bolesnik napušta
ovaj svijet. U Badnje predvečerje uz svijeću se obavljao blagoslov
blaga. U najčarobnijoj kršćanskoj noći, Badnjoj noći, i na
najradosniji blagdan, Božić, pale se svijeće i za pokojnike. Svjetlo
svijeća u badnjem bdijenju uresom je i simbolizira pobjedu svjetla
nad tamom, dobra nad zlim. Božićne svijeće pale se i gase po
tradicijskim običajima i obredima, a pritom se iskazuju najveće
želje, koje su po svojoj strukturi minijaturne pučke molitve. Tim
svijećama pridaje se čudotvorna moć, uz njih se do naših dana
vezuju narodna vjerovanja, a domaćice ih nedogorene često čuvaju
za iduću godinu. U tradicijskoj kulturnoj baštini Hrvata svijeća
se koristi i protiv bolesti, uroka i nevremena. U tim obredima i
običajima opažaju se elementi pretkršćanske kulture.
Svijeće se blagoslivljaju na Svijećnicu i u domovima čuvaju
kao svetinja. Na Uskrs se blagoslivlja svijeća koja se koristi kod
krštenja. Starinske ručno izrađivane i ukrašavane voštane svijeće
zamijenile su industrijske svijeće. Negdanji obredi i običaji vezani
uz svijeću modificirani su, a neke je, zauvijek, prekrila koprena
zaborava. I zbog toga, civilizacijski je čin od zaborava otrgnuti
duhovnu baštinu naših, davno upokojenih, praotaca i pramajki.
Marko Dragić, Split
Filozofski fakultet u Splitu
e-mail: mdragic@ffst.hr
S tručni članak
Primljeno 8/2010.
Zadnja promjena: Boce-Team; 13.10.12 20:03; ukupno mijenjano 1 put.