U četiri nastavka donosimo članke dr. sc. Nike Ikić objavljene u Glasu Koncila 2012. godine.
Pokoncilski ekumenski dijalog između katoličke crkve u hrvata i srpske pravoslavne crkve (4)
„Konkretni doprinos treba biti prvo na vlastitoj strani u aktivnom otklanjanju barijera, barikada i blokada na ekumenskom putu. U tom duhu treba shvatiti i prihvatiti stavove crkvenih poglavara, da put ekumenskog dijaloga mora razborito voditi prema »čišćenju kolektivne svijesti«, kako potpisaše zajedno carigradski patrijarh Dimetrios I. i papa Ivan Pavao II. u Fanaru 1979. godine ili takav put treba voditi prema »pročišćavanju povijesnog pamćenja«, kako se izrazio papa Ivan Pavao II.“ Pogled na neke važne ekumenske događaje na ovim prostorima
Iako ekumenske ideje još uvijek nisu dovoljno prodrle u široku bazu vjernika mora se istaknuti da su naznačeni dokumenti Sabora i mnogi iskreni ekumenisti silno pridonijeli stvaranju povoljnije ekumenske klime na općecrkvenoj razini. Tome su posebno pridonijeli susreti na najvišem vrhu. U nizu mnogobrojnih ovdje ističem onaj prvi susret nakon dugih stoljeća, kada su se 5. siječnja 1964. u Jeruzalemu zagrlili papa Pavao VI. i patrijarh Atenagora I. Ne može se zaobići ni onaj povijesni susret spomenutih, kada su 7. prosinca 1965. istodobno u Rimu i Istanbulu (Carigradu) dokinuli ekskomunikacije. Boljem ozračju na ekumenskom području, pored papinskog Tajništva za jedinstvo kršćana, veoma su doprinijeli članovi Mješovite međunarodne teološke komisije, koja je počela s radom 1980. god. na Patmosu. Dokumenti te komisije su vrlo značajni za teološki dijalog. U svjetlu političkih događaja valja spomenuti rušenje željezne zavjese, konkretno rušenje Berlinskog zida 10. studenoga 1989, koji je pokrenuo proces oslobađanja istočnog bloka od komunističkog jarma, u čijem se krilu nalazila većina pravoslavnih zemalja. Od tada se očekivao još veći i brži ekumenski zamah koji se ipak u većoj mjeri nije ostvario. Priželjkivalo se da će nestajanje nekih granica ubrzati i crkveno jedinstvo. Umjesto toga došlo se do novih granica i barijera, došli su neki neočekivani problemi kao npr. pitanje grkokatolika koji su preživjeli željezne režime.
Hrvatsko-srpski crkveni susreti
Iz dosadašnjega prilično kritičnog prikaza ekumenskog stanja kod nas mogla bi se dobiti kriva slika da se kod nas nije ništa pozitivno učinilo u tom pogledu. To je pak jednako krivo kao i tvrdnja da smo sve savršeno učinili i da nemamo što više učiniti. Poneseni ekumenskim duhom Drugoga vatikanskog sabora neki hrvatski katolički teolozi silno su pridonijeli ekumenskoj ideji na ovim prostorima. Uz njihove mnogobrojne publikacije i samo pokretanje cijenjenog glasila »Glas Koncila« to svjedoči već blizu pedeset godina.
Ovdje pak valja posebno istaknuti susrete na hrvatsko-srpskom crkvenom vrhu u čijem je visokom nizu ovaj posljednji 8. lipnja 2012. bio jedan od najviših. Smijemo ih poredati kronološkim redom, iako svi nemaju istu ekumensku važnost (detaljnije vidi: Ratko Perić, »Ekumenske nade i tjeskobe«, Mostar, 1993, str. 25-30, te Jure Zečević, ekumensko nastojanje Crkve u Hrvata nakon II. vatikanskog koncila, u: Roman
Miz, »Uvod u ekumensku teologiju «, Veternik, 2001, str. 346-353).
Prvo spomenimo da je Biskupska konferencija bivše Jugoslavije osnovala 1967. godine Biskupsku komisiju za ekumenizam. 25. Travnja 1968. susreli su se kardinal Franjo Šeper i patrijarh German. Kardinal Franjo Kuharić (umro 2002) susreo se čak sedam puta s patrijarhom Germanom, koji je umro 1990. godine. Zadnji put bilo je to pred rat 16. veljače 1987. u Beogradu.
Susreti su intenzivirani neposredno prije i za vrijeme ratnog vihora. Tako su se susreli u Srijemskim Karlovcima 7. svibnja 1991. kardinal Kuharić i novi patrijarh Pavle.
Predsjednici HBK-a i SPC-a sreli su se također u Slavonskom Brodu 24. kolovoza 1991, pa u Ženevi 23. rujna 1992. Posebno bih istaknuo susret u opkoljenom Sarajevu u svibnju 1994. godine u društvu ruskog patrijarha Alekseja II. i nadbiskupa vrhbosanskog Puljića. Vrijedi ponoviti posljednji susret na najvišoj razini u Zagrebu 8. lipnja 2012.
U vrijeme bivše biskupske konferencije bila je teoretski utemeljena zajednička komisija za dijalog između SPC-a i Katoličke Crkve, koja se zbog raznih razloga nije uspjela konstituirati kroz više godina.
Prvi susret te komisije dogodio se za vrijeme rata u siječnju 1992. u švicarskom gradu St. Gallenu, o čemu izvješćuje »Glas Koncila« od 2. veljače 1992, str. 1 i 6. Uputno je spomenuti vrijedne ekumenske susrete biskupa i episkopa u Bosni i Hercegovini, koji se održavaju od 1998. godine, kada su se 17. ožujka u Tuzli prvi put susreli, drugi put 5. studenog 1998. u Banjoj Luci, a 3. srpnja 2000. u Sarajevu itd. Svakako valja pohvaliti institucionalni doprinos Vijeća za ekumenizam pri biskupskim konferencijama Hrvatske i Bosne i Hercegovine koji na svoj način potpomažu razvijanje ekumenskog pokreta kod nas. Mislim da su takvi susreti teolozima zasigurno bili snažan ekumenski vjetar u leđa. Iz tog vida vrijedno je spomenuti mnoge ekumensko-tematske simpozije i susrete, koje ovdje ne mogu pojedinačno isticati, no one međufakultetske moram.
Međufakultetski ekumenski susreti
Velik doprinos ekumenskom duhu dala su tri teološka fakulteta bivše Jugoslavije, tri najviše crkvene ustanove na području kršćanske kulture i znanosti, i to: katolički iz Ljubljane i Zagreba, te pravoslavni iz Beograda, koji su u dvogodišnjim razmacima održali od 1974. do 1988. godine osam simpozija. Iz poznatih razloga zadnji je bio 1990. godine bez predstavnika iz Zagreba.
Ti susreti nisu samo predstavljali povremena sastajanja ekumenski orijentiranih teologa, nego su značili kontinuirani sustavni ekumenski rad. Sustavni izbor tema, ozbiljne priprave, a znanstveni radovi i teološki pogledi samo su neki pokazatelji ozbiljnog pristupa tim susretima. Za takve susrete prijetila je opasnost s lijeva i s desna, iznutra i izvana. Komunisti su u njima gledali doprinos »bratstvu i jedinstvu« naroda, čime su susrete htjeli politizirati. Time bi susreti stekli simpatije i podršku komunističkog režima, ali bi izgubili simpatije većine svećenika i vjernika, jer bi se iznevjerio svome dubokom teološkom utemeljenju.
Stoga su riječi tadašnjeg riječkog nadbiskupa Pavlišića sudionicima Drugoga međufakultetskog simpozija u Lovranu, koje je izgovorio u porečkoj katedrali više negoli znakovite. On je naglasio: »Naša raznolikost u načinu izražavanja vjerskih istina, što ih Bog objavi ljudima po Isusu Kristu, pod utjecajem filozofskih, književnih, kulturnih, umjetničkih, društvenih i bezbroj drugih utjecaja, prouzročila je tjeskobu u pojedincima, negodovanje kod drugih, čuđenje kod mnogih, čak i sablazan kod jednostavnih ljudi. I ovaj simpozij želi pridonijeti dinamici u ostvarivanju kraljevstva Božjeg bez odstupanja od autentične istine što ju Krist objavi za sve ljude svih vremena, društvenih opredjeljenja i slojeva...«, (AKSA, br. 38 (334) od 24. IX. 1976, Prilog XII, str. 1).
Susrete je pratila zavidna ekumenska otvorenost. Na njima su obrađivane značajne ekumenske teme. Vrijedilo bi dakle ozbiljno razmisliti i ponovno ih ozbiljno nastaviti. Iz kuta svih teoloških institucija također bi vrijedilo razmisliti o jednom istinski ekumensko-znanstvenom časopisu.
Zajednička molitva za jedinstvo kršćana
Molitva za jedinstvo kršćana u ovoj ili onoj formi zapravo je stara koliko i raskoli. U različitim vremenima molilo se iz različitih perspektiva zavisno od ekleziološkog stajališta, kao npr. da se drugi obrate, da se otpali povrate itd. Pod današnjim
nazivom i ovakvom intencijom među prvima ju je formulirao 1907. godine prvotno član episkopalne Crk ve a kasnije anglikanski pastor Paul James Wattson, koji je poslije postao katolički svećenik. Papa Pio X. prihvatio je 1909. godine ideju i ustanovio
molitvenu osminu za jedinstvo kršćana. Za pokoncilsko razdoblje važna je 1968. godina kada je prvi put priređen jedinstveni i jedincati svezak: »Tjedan molitve za jedinstvo kršćana«. Na našim prostorima ideja biva posebno oživotvorena nakon poziva biskupa 1974. godine. Danas se ona organizira rekao bih u svim biskupijama. Zajednička molitva je svakako korisna i znakovita. Ona je dokaz postojećeg i molitvena želja
još savršenijeg jedinstva.
Ekumenski impulsi i perspektive
Put vodi prema cilju. Suvremeni ekumenski istražitelji uspoređuju ekumenizam s hodom prema obećanoj zemlji. S takvim hodom povezane su neizvjesnosti i opasnosti, repreke i muke, krv i znoj. Takav put je naporan i zahtjevan, ali on ima svoj određeni smjer, iako često hodi krivudavim puteljcima.
Zajedno s papom Ivanom Pavlom II. rekao bih da je naš ekumenski put težak, ali bogat radošću (UT, 2). Radi se o križnom putu ekumenizma na našim prostorima. Put ekumenskog dijaloga treba biti odmjeren, pun istinoljubivosti i pobožnosti, bez samoljublja i želje za profiliranjem. Razne opasnosti su više negoli očite. No, i pored klizavih ekumenskih uzbrdica i nizbrdica, oštrih krivina i preuskih teoloških staza naš put ekumenskog dijaloga mora biti dovoljno crkven, elastičan, otvoren, a mi na putu ponizni i strpljivi. Takav put počinje s vlastitom obnovom srca i duha, a putnik na tom putu mora biti spreman na obraćenje i pokoru, ističe dijaloški dokument: »Prema susretu religija
«, Dokument 9, KS, Zagreb, 1968, str. 38-39.
Takvom putu Kristovo je evanđelje srce i duša. Taj put ide od »izolacije« i borbene do dijaloške teologije, od promatranja drugoga kao neprijatelja do gledanja drugoga kao
prijatelja, kako se izrazio biskup Perić (»Ekumenske nade i tjeskobe«, Mostar, 1993, str. 118, 269, 270, 118).
Ekumenski put u vedriju budućnost
Vjernici, klerici, teolozi i crkveni velikodostojnici obje Crkve trebaju svjesno i slobodno prihvatiti taj put kao svoj, te u poniznosti srca moraju na putu ekumenskog dijaloga biti spremni priznati vlastite krivnje u procesu udaljavanja i rastavljanja dviju Crkava. Dekret o ekumenizmu jasno kaže da krivnja za razdor ne leži samo na jednoj strani (UR, 3).
Takva predispozicija bi u mnogome olakšala ekumenski dijalog. Ona pretpostavlja dobronamjerno, kritično i konstruktivno preispitivanja vlastite savjesti i čina vlastite strane. To je ono pošteno i odgovorno istraživanje u svjetlu evanđelja, iz zagrebačkog priopćenja. Taj konkretni doprinos treba biti prvo na vlastitoj strani u aktivnom otklanjanju barijera, barikada i blokada na ekumenskom putu. U tom duhu treba shvatiti i prihvatiti stavove crkvenih poglavara, da put ekumenskog dijaloga mora razborito voditi
prema čišćenju kolektivne svijesti, kako potpisaše zajedno carigradski patrijarh Dimetrios I. i papa Ivan Pavao II. u Fanaru 1979. godine ili takav put treba voditi prema pročišćavanju povijesnog pamćenja, kako se izrazio papa Ivan Pavao II. (UT, 2).
Jasno je da takav put ne treba biti put polemike ili politike, čega se moramo posebno kloniti. Jasno je da put ne ide za indiferentizmom, sinkretizmom ili sekularizacijom...
Na ekumenskom putu moramo se boriti protiv osjećaja vlastite samodostatnosti kao da nas nije briga za drugoga. Drugi je zapravo ogledalo u kojem se ogleda naš identitet. Mi svjesno moramo odstranjivati sve predrasude, koje ni po pravdi ni po istini ne odgovaraju položaju rastavljene braće, pa otežavaju uzajamnost odnosa, kaže se u dekretu o ekumenizmu (UR,4). Na tom putu moramo uvidjeti ono vrijedno duhovno kod drugih i priznati to kao od Boga darovano blago svima nama. Moramo probuđivati u sebi i svojima onaj egzistencijalni osjećaj za drugoga i biti spremni učiti jedni od drugih.
Ekumenski put je put stvaranja povjerenja, put koji po opraštanju vodi do istine i ljubavi. Svakako na tom putu ekumenskog dijaloga moramo moliti jedni za druge i jedni s drugima.
Deset teza za ekumenske impulse i perspektive
Ekumenizam je Kristov zahtjev i imperativ - biblijska perspektiva Ekumenizam je izmoljeni dar - molitveno-duhovna perspektiva Ekumenizam poziva na jednu gozbu u jednoj Crkvi – euharistijska perspektiva.
Ekumenizam je mukotrpan put u ljubavi do istine – istraživačka perspektiva
Ekumenizam je nadnacionalna stvarnost - razlikovna perspektiva
Ekumenizam nije protiv drugih religija, već za Krista –multireligijska perspektiva
Ekumenizam se postiže iskrenim duhom dijaloga u ljubavi – dijaloška perspektiva
Ekumenizam je teološki proces i zadaća za sva vremena – eshatološka perspektiva
Ekumenizam je jedinstvenost u borbi za jedinstvo – eklezijalna perspektiva
Ekumenizam je duhovni olimpizam. Olimpijski duh je nebeski Duh koji ujedinjuje tolike različitosti - međunarodna perspektiva.
Ekumenska olimpijada
Završavam impozantnom slikom otvaranja XXX. Ljetnih olimpijskih igara u Londonu.
Olimpijski predstavnici različitih naroda čine neopisivi kolorit zajedništva. Različiti su po boji kože, kulturi, vjeri, načinu odijevanja, po različitim državnim zastavama i himnama i sl. Jednostavno olimpijada je punina različitosti na jednom mjestu, a jedan olimpijski duh se osjeća kod svih sudionika. Taj duh ih povezuje u jedno zajedništvo.
Različitosti se ne suprotstavljaju, nego nadopunjuju i obogaćuju. Različitosti ne unose strah za vlastiti identitet, nego svjedoče jedinstvo u različitosti. U takvom duhu olimpijada postaje slika ekumenizma. Takvu savršenu ekumensku sliku kršćani očekuju na kraju vremena a iskreni ekumenisti nastoje da se ona već sada ostvaruje i što više nazire, budući da jedinstvo već sada postoji, iako još nije savršeno.
Zato treba moliti i raditi za jedinstvo Crkve s uvjerenjem i bez straha. Krist poručuje:
»Ne bojte se, ja sa s vama« i poziva: »Izvezi na pučinu« (Iv 14, 6 i Lk 5, 4).
ZAVRŠETAK.
Iz prilično kritičnog prikaza ekumenskog stanja kod nas mogla bi se dobiti kriva slika da se kod nas nije ništa pozitivno učinilo u tom pogledu. To je pak jednako krivo kao i tvrdnja da smo sve savršeno učinili i da nemamo što više učiniti. Poneseni ekumenskim duhom Drugoga vatikanskog sabora neki hrvatski katolički teolozi silno su pridonijeli ekumenskoj ideji na ovim prostorima. Uz njihove mnogobrojne publikacije i samo pokretanje cijenjenog glasila Glas Koncila to svjedoči već blizu pedeset godina.
http://www.glas-koncila.hr/index.php?option=com_php&Itemid=41&news_ID=20862
Zadnja promjena: Boce-Team; 13.05.13 13:52; ukupno mijenjano 15 put/a.