Tijekom, a i neposredno nakon posljednjega rata u Bosni i Hercegovini je zbog blagodati nesmetanoga putovanja svijetom bilo popularno biti „Hrvat“. Domovnica i putovnica su tako načinili nemalen broj „papirnatih Hrvata“. Za razliku od ostalih građana BiH, oni nisu morali čekati u kilometarskim redovima za vizu kada su htjeli ići bilo gdje na Zapad. Nisu morali prolaziti raznorazne provjere i čekati „garantna pisma“, nego su galantno pod etiketom „Hrvat“, u svaka doba mogli kamo hoće.
I nije tu ništa sporno da njima hrvatska država, a i hrvatska nacionalnost nisu predstavljali ništa osim sredstva pribavljanja vlastite koristi. Velika većina takvih je bila sretna i šutjela. Međutim, bilo je i onih koji su javno obrazlagali svoje papirnato hrvatstvo. Među njima i jedan (ili više njih) „sarajevski“ fratar koji je u jednoj TV emisiji objasnio kako mu putovnica upravo služi samo da može putovati, ali mu ništa ne znači. Istina je da se na osnovu nekog dokumenta ne može mjeriti i određivati tko je i kakav Hrvat, no također je istina kako je to jedan od indikatora nacionalnosti koja je više emocija nego intelekt.
U okvir toga ulazi i ime. Pogledamo li u povijest, vidjet ćemo da se fundus hrvatskih imenâ gradio stoljećima i prenosio s generacije na generaciju. Dječak je dobivao ime po djedu, stricu ili ujaku; djevojčica po babi, tetki ili bližoj rodici. No, novovjeko pomodarstvo proizvelo je da je toga sve manje ili da nastaje nekakav čudan „mišung“. Primjerice, umjesto Roko, Hrvati nadijevaju istozvučno Rocco. Ili kažu da je curica dobila ime po babi te se zove Amanda, a baki je bilo ime Manda. Stari Latini bi rekli: „Nomen est omen“ – „Ime je znak/znamenje“. Ako je to točno, onda je sve više pokazatelja, poglavito među Hrvatima na Zapadu, da im hrvatsko ime sve manje znači ili im smeta, te se zbog toga stide svojega identiteta.
Slijedom toga možemo se pitati što će pokazati bosanskohercegovački popis pučanstva. Hoće li se Hrvati stidjeti kazati tko su i što su? Hoće li, osobito u sredinama gdje su manjina, reći kojem narodu pripadaju? Proces formiranja hrvatske nacije je okončan prije više stoljeća. Svijest o tomu bila je jasno izražena, ako ne prije, onda barem krajem 19. stoljeća. Onima koji nisu papirnati Hrvati, to je jasno, a ako je nekomu potrebno tumačiti, onda je to besmisleno činiti neposredno pred sâm popis. Domovnice, putovnice i ostale nekadašnje privilegije ovdje ne igraju nikakvu ulogu. Štoviše, i sami popisivači su dobili nalog da ne smiju utjecati na odgovore ispitanika. Zbog toga će se nakon konačnih statistika iznenaditi vjerojatno i CIA čije su „prognoze“ citirali i neki ovdašnji intelektualci…
Netko reče da Židov i Rom nikada ne zaboravljaju svoje korijene, svoj identitet; Srbi to čine od sedme generacije pa nadalje, a Hrvati već od treće. Je li to istina, svoj će životni odgovor dati, prije svega, oni koji su otišli iz svoje domovine, a oni koji su ostali, imat će priliku od 1. do 15. listopada u BiH kazati tko su i što su. Crkvene statistike, dobivene na osnovu blagoslova obitelji, pokazuju da je prijeratni broj katolika (velika većina su Hrvati) skoro prepolovljen, no nakon popisa pučanstva moći će se referentno kazati je li se i koliko udio Hrvata od 17,38% iz 1991. u ukupnom broju bh. stanovništva smanjio.
http://www.katolicki-tjednik.com/vijest.asp?n_UID=3531
![[Vrh]](https://2img.net/i/fa/invision/p_up_en.gif)