ČUDA: Pravoslavna liturgija Svetog Ognja

"Kroz mrak pronalazim put do unutarnje prostorije i tu padnem na koljena. Ispred groba izgovorim nekoliko molitava, a potom čekam. Ponekad to može trajati nekoliko minuta, ali uglavnom se čudo dogodi odmah: upravo iz onoga kamena na kojemu je Isus ležao iziđe svjetlo koje se ne može definirati«, posvjedočio je pokojni patrijarh Diodoros I."

Vjerojatno najupečatljivije uskrsno slavlje u cijelom kršćanskom svijetu i svakako jedno od najstarijih jest pravoslavna Liturgija svetoga ognja u bazilici sv. Groba u Jeruzalemu. Zapravo je riječ o bitno uranjenom (iza podneva na Veliku subotu) vazmenome bdjenju. Točnije, u bitnim se obrisima liturgija poklapa s prvim dijelom katoličkoga vazmenoga bdjenja u sadašnjem obliku, tj. sa službom svjetla. Dakako, činjenica da se liturgija događa na mjestu Isusova uskrsnuća već sama po sebi daje događaju posebnu mističnu čar. No to nije sve. Prema predaji, a i uvjerenju mnogih kroz povijest i danas, riječ je o čudesnom događaju jer vatra na kojoj se pale svijeće vjernika nije zemaljskoga podrijetla, već nebeskoga.

Sve bogatstvo kršćanskoga Istoka

Dakako, kao i kod drugih sličnih neobjašnjivih događaja, oko svetoga ognja postoje sporenja, pa i unutar samoga pravoslavlja. No sigurno je, kao što se kaže u jednom izvještaju s događaja koji je objavila Franjevačka kustodija Sveta Zemlja, da u svetost ognja ne treba sumnjati. Posvećuje ga, naime, već i samo sveto mjesto Isusova groba, a naposljetku Uskrsli koji je u sfere svetoga jednom zauvijek uzdigao čitav svijet. Nije stoga čudo da se na liturgiji uz pravoslavne vjernike i pripadnike starih istočnih Crkava nađu i brojni katolici i protestanti. Osobito kad Uskrs padne na isti dan po gregorijanskom i julijanskom kalendaru, kao što je to slučaj ove godine.

Od ranoga jutra vjernici počinju pristizati u baziliku sv. Groba, probijajući se kroz kordone izraelske policije, oboružani obveznim ulaznicama i strpljivošću. Bazilika postupno postaje mozaik koji pokazuje sve bogatstvo kršćanskoga istoka. Ondje su grčko-pravoslavni vjernici iz same Svete Zemlje i iz pravoslavnih zemalja diljem svijeta, pravoslavni Kopti, Sirci, Armenci... Liturgijske pjesme uvode u samo slavlje koje se ima dogoditi.

Oko jedan sat kroz mnoštvo se do svetoga Groba probijaju izraelski službenici. Premda nisu kršćani, oni su sastavni dio slavlja. Oni simboliziraju rimske vojnike koji su zapečatili grob kako Isusovi učenici ne bi ukrali njegovo tijelo. Stoga i oni voskom pečate grob, a prije toga provjeravaju da unutar svetišta nije skrivena kakva vatra ili sredstvo kojim bi je se moglo zapaliti.

Najstariji nepromijenjeni kršćanski obred

Nešto prije dva sata u baziliku ulazi jeruzalemski grčko-pravoslavni patrijarh. Skida sa sebe sve ruho koje simbolizira njegovu vlast i službu te ostaje u osnovnoj donjoj haljini. Sva svjetla u bazilici se gase. S dvije velike voštanice patrijarh ulazi u samo svetište. Nakon nekoga vremena izlazi s upaljenim svijećama. Predaje ih najprije armenskom patrijarhu, potom koptskom, potom drugim vjernicima. Uskoro se čitava bazilika ispuni svjetlom. Osim hodočasnika, liturgija redovito privlači visoka politička izaslanstva iz zemalja sa snažnom pravoslavnom tradicijom, a uživo je prenose i televizije u tim zemljama. Putovanje zrakoplovima omogućuje i nošenje svetoga ognja diljem svijeta.

Izvan pravoslavlja Liturgiji svetoga ognja ozbiljno je pristupio danski teolog Niels Christian Hvidt, svojedobno prvi katolik koji je diplomirao teologiju na Sveučilištu u Kopenhagenu nakon reformacije. Da je riječ o ozbiljnom znanstveniku svjedoči činjenica da je svojedobno predavao na papinskim sveučilištima Gregoriani i Angelikumu, potom je svoj rad nastavio na nekoliko visokoškolskih ustanova na njemačkom govornom području. Prema Hvidtovim riječima, Liturgija svetoga ognja najstariji je nepromijenjeni kršćanski obred. Prema nekima njezin nastanak seže u 4. stoljeće, prema drugima u 8., a prva pisana svjedočanstva o njoj susreću se oko 1000. godine.

Svjedočanstvo pokojnoga patrijarha

Danskoga je teologa svojedobno zanimalo što se događa unutar kapelice koja okružuje sam Isusov grob (»Anastasis«). U kasnim devedesetim godinama uspio je o tome razgovarati s pokojnim grčko-pravoslavnim patrijarhom Diodorosom I. Patrijarh je opisao događaj: »Kroz mrak pronalazim put do unutarnje prostorije i tu padnem na koljena. Ispred groba izgovorim nekoliko molitava, a potom čekam. Ponekad to može trajati nekoliko minuta, ali uglavnom se čudo dogodi odmah: upravo iz onoga kamena na kojemu je Isus ležao iziđe svjetlo koje se ne može definirati. Njegova je temeljna boja plava, ali se prelijeva u mnogo nijansa. Ljudskim se to riječima ne da opisati. Svjetlo se uzdiže iz kamena kao što se magla podiže iz jezera - gotovo da izgleda kao da je kamen prekriven oblakom magle, samo što je svijetla. Svake se godine svjetlo ponaša drugačije. Ponekad samo prekriva stijenu, a drugi put obasjava čitav grob, tako da ljudi izvana vide da je ispunjen svjetlom. Svjetlo ne sažiže. Nikada u šesnaest godina otkada sam jeruzalemski patrijarh i primam sveti oganj nisam spalio bradu. Svjetlo je drugačije od obične vatre koja gori u svjetiljkama.«

»U određenom trenutku«, nastavio je sugovornik, »svjetlo se uzdiže i oblikuje stup u kojemu je vatra druge prirode, tako da na njoj mogu zapaliti svijeće. Kad primim plamen na svoje svijeće, izlazim i dajem vatru najprije armenskom patrijarhu, a potom koptskome. Nakon toga dajem vatru ljudima koji su u crkvi.« Pokojni je patrijarh posvjedočio da je ulazak u grob i molitva i za njega samoga, svaki put, »vrlo sveti trenutak i vrlo sveto mjesto«. »Svaki je put to za mene još jedak korak k obraćenju«, rekao je patrijarh Diodoros I.

Teolog Hvidt pita se zašto je Liturgija svetoga ognja tako slabo poznata na Zapadu. Što se tiče protestanata, stvar mu je prilično jasna. Njihova je tradicija odbacila čuda i ne zna u koju bi ih misaonu policu ugurala. No kod katolika nije tako. Jedan od razloga nepoznavanja Liturgije svetoga ognja svakako je činjenica da kršćanski Zapad (najčešće) slavi Uskrs na različit datum od većine istočnih Crkava. No presudan razlog Hvidt vidi u »crkvenoj politici«.

Božja vatra u ljudskim srcima

Naime, među pravoslavnima ima onih koji u čudu svetoga ognja, budući da ga prima isključivo grčko-pravoslavni jeruzalemski patrijarh, vide potvrdu da je pravoslavna Crkva jedina prava Kristova Crkva. To kod katolika, razumljivo je, izaziva otpor, a onda i ignoriranje. No Hvidt se poziva na grčko-pravoslavnoga metropolita Bostre Timoteja koji je rekao: »Do 13. stoljeća cijela je Crkva slavila obred čudesnoga svjetla. Čak i kad su katolici napustili grad, obred je nastavio ujedinjavati sve pravoslavne.«

Već je istaknuto da je Liturgija svetoga ognja, odnosno njezin element čuda, predmet mnogih sporova. Neki bi u sveti Grob najradije poslali ekipe CSI-ja s kamerama i drugim mjernim instrumentima da istraže nešto što zapadnjačkom pozitivizmu automatski miriše na prijevaru. No može li čovjek istražiti - ili samo gradi nove kule babilonske - sve Božje vatre koje on pali gdje hoće? Ponajprije u ljudskim srcima. Naime, radost okupljanih vjernika, kad se prve svijeće s vatrom pomole iz Anastasisa, gotovo je teže opisati negoli sam sveti oganj.

http://www.glas-koncila.hr/index.php?option=com_php&Itemid=41&news_ID=24410



ČUDO SVETOG OGNJA

Na Veliku subotu (prema julijanskom kalendaru) skupljaju se vjernici u veliku mnoštvu u Crkvu svetoga Groba, dan kad se s neba spušta oganj koji pali svijeće i svjetiljke u svetome prostoru. Takve i slične opise i riječi pronaći ćemo u mnogim vodičima za Svetu zemlju.
“Čudo sa svetim ognjem” - pravoslavnim je kršćanima najveće od svih kršćanskih čudesa. Svake se godine odvija u isto vrijeme, na isti način i na istome mjestu. Ni za jedno drugo čudo ne svjedoči se da se događa s tolikom pravilnošću i kroz tako dugo vrijeme. O njemu imamo svjedočanstva već u osmome stoljeću. Čudo se događa u Crkvi svetoga Groba u Jeruzalemu, za kršćane zacijelo najsvetije mjesto na zemlji. Samo je zdanje prepuno misterija, zagonetnoga. Teolozi, povjesničari i arheolozi su uvjerenja kako je ta crkva istodobno i Golgota, mali brežuljak na kome je Krist bio razapet, ali i onaj ‘novi grob’ Josipa iz Arimateje, u blizini same Golgote, u koji je položeno Isusovo mrtvo tijelo. Kršćani vjeruju kako je upravo na tome mjestu Isus i uskrsnuo od mrtvih.
Čudo svetoga ognja dade se stoljećima slijediti u mnogim putopisima i izvješćima o Svetoj zemlji. Neki ruski svećenik Danijel pomno opisuje god. 1106. ‘čudo svetoga ognja’ u svome putopisu. Opisuje kako patrijarh ulazi u grobnu kapelicu s dvije neupaljene svijeće. Kleči pred kamenom na komu je Isus bio položen nakon svoje smrti, izgovara stanovite molitve nakon kojih se događa čudo s vatrom. Svjetlo izbija iz samoga kamena - plavičasto svjetlo, koje nakon određenoga vremena pali uljanice i dvije svijeće u patrijarhovim rukama. Svjetlo Uskrsa je ‘sveti oganj’ koji se onda prenosi svima u svetome prostoru. Obred oko ‘čuda svetoga ognja’ zacijelo je najstariji, nepromijenjeni kršćanski obred u svijetu. Najstariji zapisi sežu čak u četvrto stoljeće, mnogi izvori svjedoče o tome čudu sa strahopoštovanjem. Iz izvora proizlazi kako se čudo događa uvijek na istome mjestu, istoga dana i u okviru iste bogoslužnoga obreda. O čudu godine 1998. jedan teolog koji je konvertirao na katolicizam pripovijeda kako se osobno zaputio u Velikom tjednu u Jeruzalem da bi bio nazočan kod obreda “čuda svetoga ognja”. Svjedoči o događaju 18. travnja 1998. Grčko-pravoslavni patrijarh u Jeruzalemu (onodobno Diodor I.) je osoba koja svake godine stupa u grob da bi preuzeo sveti oganj. Od 1982. on je jeruzalemski patrijarh i svake je godine krunski svjedok čuda. Autor je dobio dopuštenje da s balkona crkve promatra sve što se u njoj odvija, da ima pregled nad okupljenim mnoštvom i reakcijama vjernika. Želi izvijestiti što se događa u Crkvi svetoga Groba te o utjecaju čuda na pravoslavnu tradiciju koja je gotovo nepoznata kod katolika i drugih kršćana.

Jedna od najpoznatijih ceremonija u pravoslavnoj Crkvi
Čudo se zbiva svake godine na pravoslavnu Veliku subotu, prema julijanskom kalendaru. Otkako je sredinom četvrtoga stoljeća Konstantin Veliki dao sagraditi veliku Crkvu svetoga Groba kroz duga stoljeća to je zdanje trpjelo velika razaranja. Križari su sagradili crkvu u današnjem obliku. Oko Isusova groba sagrađena je mala kapelica s dvije prostorije - jedan omanji prostor pred grobom te sami grobni prostor u koji ne može stati više od pet osoba. Ta je kapelica središte čudesnih zbivanja. Ni jedan drugi dan u godini crkva nije do te mjere ispunjena kao na Veliku subotu. Tko želi unići u crkvu, mora stajati i čekati i po šest sati u redu. Zbog velike navale više stotina osoba ne može jednostavno unići u crkvu. Dolaze hodočasnici iz svih krajeva svijeta, većinom iz Grčke, a u novije vrijeme iz Rusije i drugih zemalja istočnoga bloka.
Oko groba mnogi se hodočasnici okupe već na Veliki petak, gdje prenoće, kako bi mogli među prvima unići na Veliku subotu u crkvu. Čudo se zbiva u 14.00 sati, ali je već oko jedanaest sati u crkvi kao u uzavrelu loncu.

Slavlje
Otprilike od jedanaest pa do trinaest sati u crkvi se pjevaju pjesme. Pjevanje pjesama seže u vrijeme turske okupacije kad bijaše dopušteno samo unutar svetih prostora pjevati crkvene i svete pjesme. Stalno se ponavlja refren: “Mi smo kršćani, to smo već stoljećima i zauvijek ćemo to ostati. Amen”. Pjeva se iz punih grla uz pratnju bubnjeva. Bubnjare nose na ramenima oko groba, a onda oko 13.00 sati prestaje pjevanje - nakon toga vlada tišina, napeta šutnja, sve je naelektrizirano u iščekivanju velikoga događaja kad se objavljuje Božja sila.
Oko 13.00 sati tiska se izaslanstvo mjesnih vlasti kroz mnoštvo. Nisu to kršćani, ali su dio samoga obreda. Za vrijeme turske okupacije Palestine bijahu to muslimani, Turci, danas su to Židovi. Stoljećima je već njihova nazočnost sastavni dio samoga obreda - oni naime predstavljaju Rimljane iz Isusova doba. Evanđelja izvješćuju kako su Rimljani zapečatili Isusov grob da učenici ne bi mogli ukrasti Isusovo tijelo te potom ustvrdili kako je on uskrsnuo. Jednako i danas pečate židovske vlasti sveti Grob voskom. Prije pečaćenja vrata običaj je da pretraže cijeli prostor, da gdje nije skriven kakav upaljač ili žigice koje bi bile dokaz prijevare. Upravo kao što su onodobno Rimljani jamčili kako nakon Isusove smrti nije bilo nikakvih manipulacija tako i danas jamče židovski predstavnici da ni god. 1998. nema nikakve prijevare.

Svjedočanstvo patrijarha
Nakon što je grob pomno pretražen i zapečaćen cijela crkva pjeva Kyrie eleison. U 13.45 ulazi sam patrijarh u crkvu. Na čelu velikoga mimohoda on triput obilazi oko Isusova groba, a potom skida sa sebe svoj bogoštovni ornat; ostaje samo u bijeloj haljini koju nosi kao znak poniznosti pred silnom Božjom moći koju će sada doživjeti. Sve su svjetiljke i svijeće u crkvi utrnute, trnu se i sva ostala svjetla tako da je veliki dio crkve zavijen u posvemašnji mrak. S dvije velike svijeće stupa patrijarh u grobnu kapelicu - najprije u mali prostor pred grobom, a onda u sami prostor groba. Nemoguće je slijediti događaje na samome grobu, pa stoga donosimo svjedočanstva samoga patrijarha.
“Stupam pred sveti grob, klečim u svetom strahu na mjestu na kojemu je Isus nakon svoje smrti bio položen i odakle je uskrsnuo od mrtvih. Moliti u samoj grobnoj kapelici za mene je uvijek sveti i svečani trenutak. Sveto mjesto. Tu je On uskrsnuo u slavi, odavle je proširio svoje svjetlo u cijeli svijet. Ivan piše u prvom poglavlju svoga Evanđelja kako je Isus svjetlo svijeta. Klečeći u neposrednoj blizini mjesta odakle je on uskrsnuo od mrtvih čovjek se prenosi u neposrednu blizinu njegova preslavnoga uskrsnuća. Katolici i protestanti zovu ovu crkvu “Crkvom svetoga Groba”, a mi je zovemo “Crkvom Uskrsnuća”. Kristovo je uskrsnuće za nas pravoslavce središnjica našega vjerovanja. Svojim uskrsnućem Krist je izvojevao konačnu pobjedu nad smrću, ne samo nad svojim smrću, nago i nad smrću svih onih koji su mu blizu, u svakom vremenu.
Vjerujem kako nije nikakva slučajnost da se sveti oganj spušta upravo na tome mjestu. U Matejevu Evanđelju (28,3) stoji kako se za Kristova uskrsnuća ukazao anđeo koji bijaše obučen u svjetlo. 'Pojava mu bijaše kao munja a odijelo mu bijaše bijelo kao snijeg'. Vjerujem kako je to svjetlo u koje bijaše odjeven anđeo za Isusova uskrsnuća isto ono svjetlo koje se pojavljuje na čudesan način svake Velike subote. Krist nas želi podsjetiti kako je njegovo uskrsnuće stvarnost, a ne nekakav mit. On je stvarno došao u svijet kako bi svojom smrću i svojim uskrsnućem prinio nužnu žrtvu da bi se ljudima omogućilo ponovno jedinstvo sa svojim Stvoriteljem.”

Plavo svjetlo
“U mraku napipavam svoj put do grobnoga prostora te padam na koljena. Izgovaram tu posve određene molitve koje su nam tisućljećima prenošene te nakon toga čekam. Ponekada čekam nekoliko minuta, ali se čudo u pravilu događa odmah nakon što izmolim molitve. Ispred stijene na kojoj je bio Isus položen rađa se neopisivo svjetlo. Obično ima plavu nijansu, ali se boja može mijenjati i poprimati razne tonove. Nemoguće je to opisati ljudskim riječima. Svjetlo izranja iz samoga kamena kao što se diže magla iz jezera. Čini se kao da je cijeli kamen obavijen oblakom svjetla. Svjetlo se ponaša svake godine različno, ponekad ono prekriva samo kamen, drugi put obasjava cijeli grobni prostor tako da osobe koje čekaju u crkvi promatraju grob ispunjen svjetlošću. Oganj, svjetlo ne sagorijeva - kroz 16 godina moje patrijaršijske službe u Jeruzalemu te otkako primam sveto svjetlo to mi svjetlo nikada nije zahvatilo niti opalilo bradu ili haljine. Svjetlo ima drugu konzistenciju od vatre koja gori u svjetiljkama”.
“U određenom trenutku svjetlo se izvija i stvara stup u kome se oganj ponaša drukčije tako da mogu zapaliti svoje svijeće. Nakon što sam preuzeo oganj zapućujem se van i pružam oganj najprije armenskom a onda koptskom patrijarhu, a potom svima koji se nalaze u crkvi.

Simbolično značenje čuda
Kako doživljavate čudo i što vam ono znači za Vaš osobni duhovni život?
“Čudo me svaki put, svake godine duboko potresa. Svaki put ono je daljnji korak na putu moga obraćenja. Za mene osobno to je silna utjeha, iskusiti Kristovu vjernost prema nama ljudima. Dokazuje on svoju vjernost šaljući nam svoje svjetlo svake godine unatoč našim slabostima i zakazanjima. U svojoj Crkvi doživljavamo mnoga čudesa, čudesa nam nisu nimalo strana. Često se događa da ikone plaču kad nam Nebo želi očitovati do koje nam je mjere blizu. Imamo i svetaca koje je Bog obdario mnogim duhovnim darovima. Nijedno pak od tih čudesa nema toliko prodorno i simbolično značenje i vrijednost kao čudo svetoga ognja. Čudo je nešto poput sakramenta. Ono nam uprisutnjuje Kristovo uskrsnuće kao da se tu sada pred nama i među nama događa”.
I dok patrijarh kleči u kapelici pred grobom, u crkvi je posvemašnji mrak. Čuje se glasno moljenje, atmosfera je vrlo napeta. A kad patrijarh izlazi s dvije goruće svijeće koje osvjetljuju mrak, crkvom odzvanja gromoglasno klicanje, kao kad padne gol na nogometnoj utakmici.

Čudo kao putokaz do vjere
Čudo se ne ograničava samo na ono što se odvija u kapelici u kojoj se nalazi patrijarh. Ono što je vjerojatno mnogo značajnije su izvješća kako se plavo svjetlo pojavljuje i u crkvi te da je ono i u njoj ‘aktivno’. Svake godine mnogi vjernici pripovijedaju kako je to čudesno svjetlo zapalilo svijeće koje su držali u svojim rukama, iznenada i samo od sebe. Svatko u crkvi iščekuje sa svijećom u ruci nadajući se da će se same od sebe upaliti. Često utrnute uljanice počinju pred vjerničkim očima same od sebe gorjeti. Može se vidjeti kako se plavo svjetlo kreće po crkvi na raznim mjestima. Mnogi su vjernici pod zakletvom posvjedočili autentičnost izvješća kako su se njihove svijeće upalile tim plavim svjetlom. Osobe koje doživljavaju čudo iz blizine - bilo da su im se svijeće spontano upalile, bilo da su promatrale plavo svjetlo - napuštaju Jeruzalem kao novi, promijenjeni ljudi. Svatko tko sudjeluje u toj ceremoniji ima svoj osobni ‘prije’ i ‘poslije’ čuda sa svetim Ognjem u Jeruzalemu.

Pitanje autentičnosti
Kao i kod drugih čudesa ima ljudi koji smatraju kako je to najobičnija prijevara, djelo pravoslavne promidžbe. Misle kako na grobu postoji neko tajno skrovište na kome se pale svijeće. Međutim, kritičari se moraju suočiti s mnogi protupitanja. Upaljači i žigice su relativno novija otkrića. Samo nekoliko stoljeća, a čudo traje od najranijih kršćanskih vremena. Oni službenici koji pretražuju grob svjedoci su kako unutra ništa nije skriveno. Najsnažniji dokaz kako sve nije prijevara nije samo svjedočanstvo patrijarha nego i svjedočanstvo tisuća nepristranih hodočasnika čije su se svijeće spontano užegle. Čudesa se događaju, čudesa je činio Gospodin, ali ona ne vode nužno u vjeru. Vjera je uvijek dar, ne zasluga. Smisao čuda nije baciti nekoga na koljena. Čudo nije oružje kojim druge pobijamo, nego je uvijek izvor radosti za sve, poticaj da proničemo tajne svoje vjere, da nosimo svijetu Svjetlo – Krista Gospodina. Bog i danas djeluje na čudesan način u svojoj Crkvi, svomu stvorenju.

Priredio fra Tomislav Pervan
Međugorje, 23. travnja 2011.

http://blog.dnevnik.hr/davorovenovosti/2011/05/1629203095/cudo-svetoga-ognja-u-jeruzalemu.html