Citati iz nekih "Tetrijebovih" tekstova:
"Dragi čitaoče, počelo je! Počela je takozvana predizborna kampanja. Počelo je poizboravanje (čitaj asfaltiranje), bojanje crta po asfaltu drvenim bojicama, izgradnja fontana i nebodera. Budući da smo mi portal koji se kronično ne bavi politikom, a to ćemo uvijek i ostati, nećemo vam cijenjeni čitatelji ništa ni sugerirati. Govorit ćemo samo o onome što i vrapci na grani i laste na žici i golubovi na krovu i kokoši u kokošinjcu i bibe u bibarniku i nojevi s glavom u pijesku znaju, ali slabo o tome govore."
"Ne možeš o politici napisati neutralan članak. Ma koliko se trudio, ne možeš. Ma koliko pisac bio objektivan, čitatelj je subjektivan. Evo naprimjer ja. Kad čitam kakav članak o nečemu pozitivnom, znam da mora biti i nešto negativno i onda to tražim. A ako i nema ništa negativno, negativna je sama činjenica da nije ništa negativno napisano. I obrnuto, ako je članak negativan, očekujem naći makar kakav maleni tračak pozitiviteta. Pa postavljate onda logično i uobičajeno pitanje, zašto bilo tko piše o bilo čemu? Odgovor je jednostavan, nemam pojma. Šalim se, imam. Ali vam neću reći.
Može li se uopće napisati članak ni o čemu? Može. Zapravo ne može. Netko može a netko ne može, a ovisi i tko čita. Ako članak nije ni jednom pročitan, onda kao i da nije napisan. A čim je pročitan, odmah je o nečemu, sve da o ničemu govori ili ni o čemu ne govori. I tako i ovaj članak koji nije ni o čemu ili je o ničemu, ima svoje protivnike, ali i simpatizere i vječite nečitatelje, koji ne znajući uopće da postoji ovaj članak hodaju svijetom glavom bez obzira, trbuhom za kruhom ne zalijećući se grlom u jagode.
Vratimo se mi predizbornoj kampanji. Čemu ona služi. Ona služi tome da se neodlučan birač odluči za pravu stranku i da joj svoj glas. I kada neoudlučan birač tođe na poprište (biralište), on razmišlja ovako: vidiš, jeste taj i taj probisvijet i vucibatina, pijanica i lijenguzina, neradnik i niškorist, udaren mokrom čarapom i lud, ali njega znam a onog uopće ne znam. Pa ako je ovaj kojeg znam takav i takav, kakav li je tek onaj kojeg ne znam, pa mi ne preostaje drugo nego da zaokružim toga i toga. Eto."
Odmah da kažem da taj dan neću imati vremena doći iskoristiti svoje biračko pravo, imam nekih obveza. Zapravo, krmača mi se prasi taj dan. Rado bih došao, ali eto... Kud ste baš taj dan stavili... Naravno primijetili ste ovih dana da su polijepili plakate. Znam da će mnogi reći, kako je pogrešno razmišljati o tome da se uopće ne izađe na izbore.
Pa mnogi tako, čut ćete, veoma pošteno govore da treba izaći na izbore, dati glas bilo kome. Ne treba pustiti da glas propadne. Nažalost, tužna je istina da su naši glasovi propali u trenutku kad smo napunili osamnaest godina (osim onih glasova koji zarađuju pjevanjem). I odonda nas prave budalama. Kao, nešto mi odlučujemo, nas se nešto pita. Mi odlučujemo o svojoj svjetlijoj budućnosti. Čak nam nude i tamne naočale, jer će budućnost biti toliko svijetla da će nas boljeti oči. Prava je istina, da su izbori toliko besmisleni, da je korisnije uložiti vrijeme u biranje klikera za igru, nego u razmišljanje kome dati glas.
Sam proces izbora je nešto što je pod navodnicima demokracija. Volja naroda. Pa bi logično bilo da su oni koji su izabrani da nas predstavljaju, i učinili štogod za nas kroz sve te godine. No, nisu. Ili, barem nisu u mjeri u kojoj bi bilo dovoljno da se to i spomene. Odluke koje su se donosile, nisu se donosile u općinskoj vijećnici, nego uz kavu koju pije nekolicina, gdje se dogovara sve. Tu odlučeno prosljeđuje se na stranačka tijela, odakle se direktiva šalje vijećnicima u Vijeću. Dakle, ne trebamo se truditi da izaberemo vijećnike, nego, eventualno, da onoj nekolicini sa početka prošle rečenice, pomognemo izabrati bolju kavu, pa time možda uticati na njihovo bolje raspoloženje, te možda i donošenje bolje odluke za nas. No, kako to inače biva, nekolicina nije dovoljno pametna sama, niti ima fizičke mogućnosti da sve učini sama, pa većina važnih stvari nikada ni ne dođe na dnevni red, niti se za njih zna. To je kolektivno-individualni problem, o kome će biti riječi kasnije.
Naknada za rad vijećnika u Općinskom vijeću iznosi 135 maraka. Toliko prema mišljenju one nekolicine vrijedi posao kojeg obavlja općinski vijećnik. To što „odlučuje" o svemu u općini, što preuzima odgovornost za sve što je rekao, za sve što je podignuo ruku ili vrijeme koje je proveo u proučavanju dnevnog reda, u slušanju nebuloza koje njegovi kolege pričaju vrijedi ukupno 135 maraka. A zapravo, vijećnici, po definiciji odlučuju sami kolika će im naknada za rad biti. Pa što onda reći? Sami odlučuju, a ne mogu odlučiti. Znači, da postoje oni koji odlučuju u ime njih. Ne mogu čak ni odlučiti da ne primaju nikakvu naknadu. Jer, tada bi to bio društveno koristan rad, a ne rad vojske potplaćenih nadničara, čija naknada ih čini podložnima volji nekolicine koja donosi odluke.
Oduvijek je želja pojedinca i vladajuće nekolicine bila potčiniti svojoj volji što veći broj ljudi. Svugdje ima dovoljno prodornih lavova ili lukavih lisaca, koji misle da su popili svu pamet svijeta. Kako onda djelovati uopće? Kako biti i individualac i istovremeno dio kolektiva? Ali ne bilo kakvog kolektiva. Nego kolektiva u kojem razmišljanje svojom glavom nije često, nego je ono što će se reći ili za što će se ruka dignuti, već unaprijed od strane nekog drugog odlučeno. Ili, ako postavimo pitanje iz perspektive one nekolicine, kako je to imati moć upravljati ljudima, čineći da te slijepo slušaju, a istovremeno pustiti im da budu individualci i razmišljaju svojom glavom? Tko otkrije odgovor na ova pitanja, neka mi javi, imat će moj glas. Za to vrijeme, „Ne bi li ljepše bilo da gledam kako trešnje cvatu i oblaci putuju?".
Izvor "Tetrijeb": http://www.tolisa.info/
"Dragi čitaoče, počelo je! Počela je takozvana predizborna kampanja. Počelo je poizboravanje (čitaj asfaltiranje), bojanje crta po asfaltu drvenim bojicama, izgradnja fontana i nebodera. Budući da smo mi portal koji se kronično ne bavi politikom, a to ćemo uvijek i ostati, nećemo vam cijenjeni čitatelji ništa ni sugerirati. Govorit ćemo samo o onome što i vrapci na grani i laste na žici i golubovi na krovu i kokoši u kokošinjcu i bibe u bibarniku i nojevi s glavom u pijesku znaju, ali slabo o tome govore."
"Ne možeš o politici napisati neutralan članak. Ma koliko se trudio, ne možeš. Ma koliko pisac bio objektivan, čitatelj je subjektivan. Evo naprimjer ja. Kad čitam kakav članak o nečemu pozitivnom, znam da mora biti i nešto negativno i onda to tražim. A ako i nema ništa negativno, negativna je sama činjenica da nije ništa negativno napisano. I obrnuto, ako je članak negativan, očekujem naći makar kakav maleni tračak pozitiviteta. Pa postavljate onda logično i uobičajeno pitanje, zašto bilo tko piše o bilo čemu? Odgovor je jednostavan, nemam pojma. Šalim se, imam. Ali vam neću reći.
Može li se uopće napisati članak ni o čemu? Može. Zapravo ne može. Netko može a netko ne može, a ovisi i tko čita. Ako članak nije ni jednom pročitan, onda kao i da nije napisan. A čim je pročitan, odmah je o nečemu, sve da o ničemu govori ili ni o čemu ne govori. I tako i ovaj članak koji nije ni o čemu ili je o ničemu, ima svoje protivnike, ali i simpatizere i vječite nečitatelje, koji ne znajući uopće da postoji ovaj članak hodaju svijetom glavom bez obzira, trbuhom za kruhom ne zalijećući se grlom u jagode.
Vratimo se mi predizbornoj kampanji. Čemu ona služi. Ona služi tome da se neodlučan birač odluči za pravu stranku i da joj svoj glas. I kada neoudlučan birač tođe na poprište (biralište), on razmišlja ovako: vidiš, jeste taj i taj probisvijet i vucibatina, pijanica i lijenguzina, neradnik i niškorist, udaren mokrom čarapom i lud, ali njega znam a onog uopće ne znam. Pa ako je ovaj kojeg znam takav i takav, kakav li je tek onaj kojeg ne znam, pa mi ne preostaje drugo nego da zaokružim toga i toga. Eto."
Odmah da kažem da taj dan neću imati vremena doći iskoristiti svoje biračko pravo, imam nekih obveza. Zapravo, krmača mi se prasi taj dan. Rado bih došao, ali eto... Kud ste baš taj dan stavili... Naravno primijetili ste ovih dana da su polijepili plakate. Znam da će mnogi reći, kako je pogrešno razmišljati o tome da se uopće ne izađe na izbore.
Pa mnogi tako, čut ćete, veoma pošteno govore da treba izaći na izbore, dati glas bilo kome. Ne treba pustiti da glas propadne. Nažalost, tužna je istina da su naši glasovi propali u trenutku kad smo napunili osamnaest godina (osim onih glasova koji zarađuju pjevanjem). I odonda nas prave budalama. Kao, nešto mi odlučujemo, nas se nešto pita. Mi odlučujemo o svojoj svjetlijoj budućnosti. Čak nam nude i tamne naočale, jer će budućnost biti toliko svijetla da će nas boljeti oči. Prava je istina, da su izbori toliko besmisleni, da je korisnije uložiti vrijeme u biranje klikera za igru, nego u razmišljanje kome dati glas.
Sam proces izbora je nešto što je pod navodnicima demokracija. Volja naroda. Pa bi logično bilo da su oni koji su izabrani da nas predstavljaju, i učinili štogod za nas kroz sve te godine. No, nisu. Ili, barem nisu u mjeri u kojoj bi bilo dovoljno da se to i spomene. Odluke koje su se donosile, nisu se donosile u općinskoj vijećnici, nego uz kavu koju pije nekolicina, gdje se dogovara sve. Tu odlučeno prosljeđuje se na stranačka tijela, odakle se direktiva šalje vijećnicima u Vijeću. Dakle, ne trebamo se truditi da izaberemo vijećnike, nego, eventualno, da onoj nekolicini sa početka prošle rečenice, pomognemo izabrati bolju kavu, pa time možda uticati na njihovo bolje raspoloženje, te možda i donošenje bolje odluke za nas. No, kako to inače biva, nekolicina nije dovoljno pametna sama, niti ima fizičke mogućnosti da sve učini sama, pa većina važnih stvari nikada ni ne dođe na dnevni red, niti se za njih zna. To je kolektivno-individualni problem, o kome će biti riječi kasnije.
Naknada za rad vijećnika u Općinskom vijeću iznosi 135 maraka. Toliko prema mišljenju one nekolicine vrijedi posao kojeg obavlja općinski vijećnik. To što „odlučuje" o svemu u općini, što preuzima odgovornost za sve što je rekao, za sve što je podignuo ruku ili vrijeme koje je proveo u proučavanju dnevnog reda, u slušanju nebuloza koje njegovi kolege pričaju vrijedi ukupno 135 maraka. A zapravo, vijećnici, po definiciji odlučuju sami kolika će im naknada za rad biti. Pa što onda reći? Sami odlučuju, a ne mogu odlučiti. Znači, da postoje oni koji odlučuju u ime njih. Ne mogu čak ni odlučiti da ne primaju nikakvu naknadu. Jer, tada bi to bio društveno koristan rad, a ne rad vojske potplaćenih nadničara, čija naknada ih čini podložnima volji nekolicine koja donosi odluke.
Oduvijek je želja pojedinca i vladajuće nekolicine bila potčiniti svojoj volji što veći broj ljudi. Svugdje ima dovoljno prodornih lavova ili lukavih lisaca, koji misle da su popili svu pamet svijeta. Kako onda djelovati uopće? Kako biti i individualac i istovremeno dio kolektiva? Ali ne bilo kakvog kolektiva. Nego kolektiva u kojem razmišljanje svojom glavom nije često, nego je ono što će se reći ili za što će se ruka dignuti, već unaprijed od strane nekog drugog odlučeno. Ili, ako postavimo pitanje iz perspektive one nekolicine, kako je to imati moć upravljati ljudima, čineći da te slijepo slušaju, a istovremeno pustiti im da budu individualci i razmišljaju svojom glavom? Tko otkrije odgovor na ova pitanja, neka mi javi, imat će moj glas. Za to vrijeme, „Ne bi li ljepše bilo da gledam kako trešnje cvatu i oblaci putuju?".
Izvor "Tetrijeb": http://www.tolisa.info/
![[Vrh]](https://2img.net/i/fa/invision/p_up_en.gif)