Preuzeto s Portala otisak.ba - osim naslova.
- Piše: Stjepan Marčetić
Ovih dana mediji su puni „skandala“ koji se dogodio u Tomislavgradu (Poveznica), gdje je na fasadi „OŠ Ivan Mažuranić“ osvanuo grafit uvredljivog sadržaja ispisan od, kako navode, četrnaestogodišnjeg učenika spomenute škole protiv kojega MUP Kantona 10 provodi dalje operativne radnje. Grafit glasi: „Jebeš školu pored vaki nastavnika!“
Mediji ovaj čin nazivaju „uvredljivim“, „vandalskim“ i „neprimjerenim“ te ističu da je na ovaj način autor grafita „uvrijedio učenice, nastavnice i nastavnike, ali i odao svoju elementarnu nepismenost, možda stečenu baš u ovoj školi.“ I sve je to uistinu tako i ne može se niti treba osporiti, no radi se tek o jednoj strani medalje, dok druga nije uopće spomenuta.
Budući da je grafit ispisan po novouređenom zidu (bez dozvole), jasno je da je naišao na osudu i da ga se promatra kao otpor pravilima, normama, zakonima i udomaćenom kućnom redu te se na njega gleda kao na nešto negativno, nasilničko i sablasno po javno ćudoređe. Istovremeno nitko ne postavlja pitanje zašto je spomenuti grafit ispisan baš na tu javnu površinu, baš na zid školske dvorane, a ne recimo na zid nekog privatnog objekta. Nitko ne postavlja pitanje koji je to trenutak kada je kap prelila čašu i što je autora grafita navelo na spomenuti čin. Također nitko ne dovodi u svezu datum 5. 10. koji se u cijelom svijetu obilježava kao Dan nastavnika i poruku grafita koja je usmjerena direktno nastavnicima. Zapravo nitko poruku i ne traži, a ni onoga kome je upućena.
Treba napomenuti da su grafiti sredstvo neformalnog izražavanja mladih u cijelom svijetu i da se ovaj događaj nikako ne može promatrati kao izoliran fenomen. Grafitima mladi izražavaju ono što javno i odraslima ne mogu reći ili ono što govore, ali ne dopire do ušiju odraslih i institucija. Grafitima mladi ne govore o sebi nego o društvu odraslih, o onome što ih okružuje. Upravo zbog toga grafiti nose vrijedne pedagoške poruke i materijal su proučavanja svih onih koji analizom svijesti i ponašanja mlade generacije žele doći do izvora njihova problema. Stoga na grafite ne možemo i ne smijemo gledati samo kao na oblik vandalizma, niti ih smijemo opravdavati isključivo kao revolt mladih jer oni su istovremeno i jedno i drugo.
Grafit uvijek šalje određenu poruku, on je oblik neformalnog izražavanja mladih koji svijetu snažno sugeriraju da su na marginama društva, prepušteni sami sebi. Grafit je krik „izigrane, a ne izgubljene generacije“ kako to ističe prof. dr. Zlatko Miliša u svojim djelima. Mladi grafitima uspijevaju postići ono što normalnom komunikacijom nikako ne postižu, a to je; probuditi znatiželju i pažnju odraslih i postaći ih da propitaju (etablirane) i nametnute vrijednosti koje su mlade dovele u položaj u kakvom su sada.
Društvo mladih u Bosni i Hercegovini je društvo onih koje nitko ne sluša, koji su izolirani od svega i prepušteni isključivo stranačkim mladežima u kojima ih stranačka infrastruktura iskorištava za sitnu crkavicu, a i to od općih do lokalnih izbora, što znači sitan džeparac, ali svako dvije godine. Mladi su u Bosni i Hercegovini kao i u zemljama okruženja izigrani i ostavljeni od svega i svakoga, ali šute. Šute, ali njihova šutnja je rječita i ona zapravo grmi porukama koje nitko ne vidi i nitko ne sluša.
U društvu u kojem je jedini kriteriji za postavljanje nastavnika politička pripadnost, u kojem nastavnici i cjelokupan javni sektor od građana pa i od mladih zahtijevaju jedno, a sami se ponašaju sasvim drukčije, mladi žive dvostruke živote. Prisiljeni na to mladi žive životom shizofreničara, javno se predstavljaju za jedno, s ciljem preživljavanja, a privatno žive drugo.
O ovom najbolje govori poznati grafit iz Republike Hrvatske kojim mlada generacija otvoreno poručuje da se ne slaže s općeprihvaćenim i nametnutim standardima lažnog morala koje propagiraju vladajuće političke, kao i vjerske elite. Grafit glasi „Vi imate moć, mi imamo noć.“ Ovom porukom mladi otvoreno poručuju da će javno živjeti po nametnutim pravilima krojenima samo za neke jer im drugo i ne preostaje, ali da se s time neće pomiriti.
I kao zaključak ovoga teksta usporedio bih aktualni grafit sa sportske dvorane u Tomislavgradu i grafit nastao prije mnogo godina na jednoj od osnovnih škola u Republici Hrvatskoj. Naš grafit glasi: „Jebeš školu pored vaki nastavnika!“, a grafit sa škole u Republici Hrvatskoj: „Ako ovakva škola znači život - živjela smrt“. Ovi grafiti zapravo najsnažnije dočaravaju osjećaj mladog čovjeka „prisilno“ zatvorenoga u okove institucije neprilagođene aktualnom vremenu.
Oba grafita šalju istu poruku o školi kao neprivlačnoj, odbojnoj i nezanimljivoj, o učionici kao mučionici. Kako ističe prof. dr. Zlatko Miliša; nisu samo loši uvjeti, dotrajale učionice, zastarjelost programa i neinovativnost nastavnika razlozi ovakvog stava mladih prema školi. Jedan od najznačajnijih razloga je to što mladi nemaju nikakvu mogućnost artikuliranja svojih interesa koji nisu institucionalno propisani.
http://www.otisak.ba/
![[Vrh]](https://2img.net/i/fa/invision/p_up_en.gif)