Godina milosrđa

RASIPNI OTAC MILOSRĐA - Uvod:
Istočnjačke legende imaju jasnu poruku: Neki kralj je počinio silna ubistva, zločine, masakre. Počeo je osjećati nemir i veliku grižnju savjesti. Odlučio je potražiti slavnog pustinjaka da ga on smiri i odriješi. Tamo je našao samo njegovog učenika, koji mu je rekao da ako tri puta zamoli Boga za oproštenje da ga može i on odriješiti. Tako je i učinio. Kad je došao iskusni pustinjak u kolibu učenik mu je ispričao da je dolazio kralj i da mu je on rekao da se tri puta pokaje prije odrješenja a pustinjak se silno rasrdio. Učenik pita: u čemu sam pogriješio? Iskusni pustinjak kaže: dovoljno je jednom Boga moliti za oproštenje, jer je On neizmjerno milosrdan.

Na početku ovog misnog slavlja, kada u ovoj korizmi stavljamo posebni naglasak na smisao godine milosrđa, koja je najavljena u buli Lice milosrđa (Misericordiae vultus) a proglašena 8.12.2015. u povodu 50. obljetnice završetka Drugog vat. sabora, i mi kajući se molimo milosrdnoga Boga za oproštenje: Ispovijedam se…
Propovijed:
Isus Krist je sakrament Boga u svijetu. Isusovo utjelovljenje najočitije svjedoči Božju ljubav koja se biblijskim jezikom često naziva milosrđe. Tako u Kristu i po Kristu Bog postaje vidljiv u svome milosrđu. Isus je lice Božjeg milosrđa a Bog u Isusu potvrđuje svoju neizmjernu ljubav prema svakom čovjeku, a grješniku posebno.

Što je milosrđe u sebi?
U traženju odgovora pođimo od Isusova križa na kojem se On iz ljubavi prinosi kao pravedna žrtva za ljudske grijehe. Bog bezgrješnog Isusa za nas učini grijehom, kaže Pavao (2 Kor 5,21) i na taj način njegovom smrću je pobijeđena klica smrti. Isusov križ označava onaj savez s Ocem koji omogućuje čovjeku da iznova pristupi punini života i svetosti što izlazi iz Božje ljubavi koju Krist na križu zapečaćuje u vječni savez s čovjekom i Bogom. Taj križ je istodobno potvrda ljubavi i objava milosrđa. Križ je ono mjesto na kojem milosrdna ljubav doseže svoj vrhunac. Vjerovati u takvu ljubav znači vjerovati u Božje milosrđe. Milosrđe je dakle, drugo ime za uzvišenu milost i ljubav, a istodobno za osobit način objave da je ta ljubav Božja moćnija od grijeha i jača od smrti. Milosrđe je put koji sjedinjuje Boga i čovjeka (Lice milosrđa, 2), posebno kroz opraštanje grijeha u sakramentu svete ispovijedi. Ljubav je ona snaga koja otvara put milosrđu a milosrđe je ona utjeha koja potvrđuje ljubav na duhovno-djelatni i sakramentalni način. Iz ovog pogleda je primjereno da teologija među prvim Božjim svojstvima ističe da je Bog milosrdan ili kako se Pavao izrazio „Otac milosrđa i Bog svake utjehe“ (2 Kor 1,3). Milosrđe je dakle, jedno od najsavršenijih Božjih svojstava i savršenstava.
Milosrđe u životu modernog čovjeka

Za razliku od starozavjetnog vremena kada su i pojedinac i zajednica imali veliko iskustvo Božjeg milosrđa na temelju ljubavi a ne pravednosti, današnji digitalizirani čovjek niti istinski osjeća što je grijeh, niti ima pravo iskustvo milosrđa. On često shvaća milosrđe kao nadomjestak i manjak pravednosti a previđa da je istinsko milosrđe najdublji izvor pravednosti. Milosrđe prožima pravednost, ali je ne umanjuje, a jednakost je potvrđuje. Kao što ljubav nadilazi toleranciju tako se milosrđe uzdiže iznad načela pravednosti, npr. oko za oko, zub za zub. Samo po načelu pravednosti bez praštanja iz ljubavi po milosrđu svijet bi bio hladan i sebičan. Kako praštanje tako i grijeh je modernom čovjeku nešto moralno nepotrebno, nerazumljivo i nekorisno. Moderni čovjek ne osjeća milosrđe kao osobitu ljubav Božju koja je jača od grijeha i nevjere. Moderni čovjek je izgubio iskustvo Boga koji je milosrdan i milostiv, spor na srdžbu a bogat ljubavlju i vjernošću (Ez 34,6).  

Kako današnjem čovjeku otvoriti vrata milosrđa?
Što se čovjek više udaljava od otajstva ljubavi i milosrđa to bi Crkva trebala jače i zornije naviještati i svjedočiti Božje milosrđe. Korizmeno vrijeme za kršćane je prava prilika približiti ljudima novi savez ljubavi i milosrđa u Isusu Kristu.  
Papa Leon Veliki naziva korizmu četrdeseto-dnevnim duhovnim vježbama. U njoj su post, molitva i milosrđe posebne oznake. Što molitva traži, post postiže a milosrđe dariva. Post je rasvijetlio lice Mojsija pred gorućim grmom, dok je narod jedući i pijući utonuo u tamu poganskog krivovjerja. Post je učinio Ivana Krstitelja najvećim od žene rođenim, dok je neumjerenost učinila kralja Heroda ubojicom. Što je duša tijelu, to je milosrđe postu i životu, kaže Petar Krizolog. Post nam otvara nebo a milosrđe je naš odvjetnik nade. Postom naša duša treba biti ojačana, posebno za praštanje, jer samo onomu koji prašta bit će i oprošteno. Stoga je prva zapovijed milosrđa drugome oprostiti koji nam je učinio uvredu i istodobno drugoga moliti za oproštenje ako smo ga uvrijedili, jer se praštanjem čisti vlastito srce. Da bi Bog bio nama milosrdan On traži naše milosrđe prema drugima. U tom duhu Isus u Govoru na gori kliče: „Blago milosrdnima, oni će zadobiti milosrđe“ (Mt 5,7). U istom duhu Isus izjednačuje ljubav prema Bogu i milosrđe prema bližnjemu (Mt 22,38).

Prispodoba o rasipno-milosrdnom Ocu iz dva vida
Ljubav i milosrđe su glavna misao vodilja cjelokupnog Isusova propovijedanja koje svjedoče mnoge novozavjetne prispodobe a koje posebno razrađuje evanđelist Luka u svome „Evanđelju milosrđa“. Pokušajmo malo dublje ući u prispodobu o milosrdnom Ocu (Lk 15, 11-32) koji je rasipan u svojoj ljubavi.

Ovdje se izvorno nigdje ne spominje riječ milosrđe a cijela prispodoba je veličanstven hvalospjev milosrđa koji opjevava Očevu ljubav kroz sinovljev odlazak iz očinske kuće i povratak. Sin je uživao sinovsko dostojanstvo u Očevoj kući. Slikovito je spiskao svoja dobra a prije svega svoje sinovsko dostojanstvo i čovještvo. Tek kad je postao toga svjestan u dalekoj zemlji poželio se vratiti Ocu makar kao najamnik, jer na sinovski odnos više nije imao pravo. Nasuprot nevjernosti sina prema Ocu Otac ostaje vjeran prema svome sinu. Njegova očinska ljubav nadilazi pravednost i zakone a ne ponižava sinovljevu osobnost i dostojanstvo. To je ona Očeva ljubav koja nikad ne prestaje, koja sve podnosi, kako kaže Pavao (1 Kor 13,7-.

U prispodobi su zanimljiva dva odnosa: prvi je odnos Oca i sina. Dok sin traži svoju baštinu Otac šuti i daje mu njegovo pravo. Sin odlazi u daleku zemlju, Otac i dalje šuti. U dalekoj zemlji u sklopu određenih nevolja počinje progovarati savjest kao nutarnji čovjekov „ja“, kao njegovo nutarnje oko i tihi glas koji poziva na uviđanje i priznavanje krivnje. Sin počinje dolaziti k sebi. Na takvo nutarnje raspoloženje i kajanje Bog ne šuti, već odgovara praštanjem i pomirenjem. Onaj Davidov smiluj mi se (Ps 51) izražava i volju i vapaj i kajanje i priznanje i molitvu i vjeru raskajanog sina. Povratak k Ocu znači povratak k sebi. Mukotrpan je to proces. Ne radi se samo o priprostom čišćenju ili jednostavnom pranju savjesti, bez čovjekova odziva i sudjelovanja. Radi se više o temeljnoj odluci promjene životnoga smjera. Tu se radi o radikalnoj transformaciji osobnog života, o transfiguraciji životnog smisla, o obratu životnog duha (metanoja), o djelotvornoj volji za prevladavanjem negacije i destrukcije života. Radi se o nutarnjem obraćenju koje je jednako osobnoj revoluciji. Takav čin pomirenja u sinu nije bez Očeve inicijative. On je u njemu oživljen Božjom ljubavlju, prožet je Božjim milosrđem, orijentiran je u nadi k novoj budućnosti. Otac sada ne šuti. On je aktivan. On ide sinu u susret, širi mu ruke, ne osuđuje ga, ne predbacuje mu, grli ga, oblači mu novu haljinu, daje mu prsten, vraća mu dostojanstvo i poziva na gozbu (Lk 15, 11-32).

U prispodobi je zanimljiv također drugi odnos dvojice braće. Kako ga razumjeti? Dubinski gledano stariji brat je stvarno izgubljeni sin. On je stalno kod Oca a nema Očeva milosrdnog duha.

• Odnos dva brata u Starom zavjetu je često oslikan likovima Abela i Kaina, Izaka i Jišmaela; Jakova i Ezava. I Matej slika dvojicu braće u kontekstu obećanja i izvršavanja (Mt 21,28-32).
• Izgubljeni sin je od slobodna čovjeka postao rob, čuvar svinja (pojam nečistoće), ali koji se obraća
• Stariji brat traži pravednost. Umjesto radosti u njemu je gorčina i ljutnja zbog povratnika. On ne razumije logiku obraćenja i ljubavi a obraćenje nema logike, nego samo čisto milosrđe.
• Dva brata su za crkvene oce slika Židova i pogana. Otac prihvaća dolazećeg sina (pogane) a ne odriče se starijega (Židova).
• Prema nekima stariji brat predstavlja sve pobožne koji u Ocu gledaju Boga zakona i pravednog suca a zaboravljaju Boga ljubavi i milosrđa.
• Lik milosrdnog Oca podsjeća na proroka Hošea 11,1-9 prema kojem Otac ima srce koje se okreće protiv njega. Njegovo srce okreće srdžbu u radost, kaznu u oprost, grijeh u milost.
Trebamo milosrđe – budimo milosrdni poput Oca (Lk, 6,36)
Slikovitu Očevu ljubav i milosrđe iz prispodobe Krist je dao u baštinu Crkvi s nalogom: kojima otpustite grijehe otpuštaju im se (Iv 20,19-23). Stoga je povlašteno mjesto milosrđa upravo ispovjedaonica. Crkva ima poslanje prepoznavati Božje milosrđe u njegovu djelovanju, ispovijedati milosrđe u svom naviještanju i svjedočiti Božju ljubav u svojim sakramentima. Ona živi od Božjeg milosrđa i dužna ga je drugima obznanjivati. Vjernici u Crkvi doživljavaju Božje milosrđe posebno u euharistijskom slavlju i sakramentu pomirenja. Zato je ispovjedaonica „vrata milosrđa“ a Crkva ona „kuća milosrđa“ u kojoj milosrdni Otac širi ruke kako bi rasipnim sinovima pokazao svoje milosrđe. Zato Crkva s ljubavlju poziva svoje izgubljene sinove da se bez straha vrate i obrate k Ocu, jer njihovo vlastito obraćenje je istinsko otkrivanje Božjeg milosrđa. Ako se Oca jednom doživi kao milosrdnog onda vjernik u stanju životnog hodočašća (in statu viatoris) stalno živi in statu conversionis (u stanju obraćenja), kako se izrazio sveti Ivan Pavao II. u enciklici Dives misericordia (Bogat milosrđem). Zato Crkva iz ljubavi prema Bogu i iz ljubavi prema čovjeku treba neprestano zazivati Božje milosrđe na suvremena pokoljenja u ime raspetoga Isusa i u ime nemirom ispunjenog čovječanstva. Pri tome je dužna poticati vjernike da sami budu milosrdni kao što je Otac nebeski. Po tome koliko smo milosrdni pokazuje se koliko smo kršćani. To posebno vrijedi u godini milosrđa i vrijeme korizme.

Amen

Molitva vjernika:

1. Gospode, oči su nam izgubile svoj sjaj, naša lica onaj svoj žar, duša naša onaj svoj raj, a život naš onaj svoj čar - zato Gospodine, budi nam milostiv i milosrdan, molimo Te!

2. Kriste, u pomoć nam priteci: nemamo ni sna, ni daha, ni suza; nemamo ni srca, ni žara, ni trnja, ni ruža; nemamo ni puta, ni volje, ni smisla, ni cilja; da Kriste naš, ti si nam jedina zbilja - zato Kriste, budi nam milostiv i milosrdan, molimo Te!

3. Gospode, postali smo izbrisana knjiga, uprljana krpa, ispumpana lopta, osušeno lišće i prut koji dršće - zato Gospodine, budi nam milostiv i milosrdan, molimo Te!

4. Kriste, svjesni smo da put do spasa vodi preko praštanja i pomirenja, koje smo od Tebe tražili a nismo ga drugima životno svjedočili - zato Kriste, budi nam milostiv i milosrdan, molimo Te!
5. Gospode, čovjek bez savjesti je sličan čaši bez vina, cvijetu bez mirisa, suncu bez topline, tijelu bez duše, vjeri bez djela - zato Gospode, probudi naše savjesti a za nesavjesno djelovanje budi nam milostiv i milosrdan, molimo Te!

6. Krist budi svjetlo u mojem grobu, mir u mojem strahu, život u mojoj smrti - zato Kriste, svim našim milim i dragim pokojnima budi milostiv i milosrdan, molimo Te!

Razmišljanje za 4. korizmenu nedjelju B u godini milosrđa (2016.) u Vrhbosanskoj nadbiskupiji razaslano župnicima za 6. ožujak 2016.

Niko Ikić