POVIJEST ŽUPE BOĆE
80 GODINA ŽUPE BOĆE - Dr. Niko Ikić

Uvod


Boćani su nekada imali na daleko poznatu feštu na Petrovdan, makar to nije nikada bio glavni patron njihove župe. Iz okolnih sela, bližih i daljih, uoči toga dana i na sam blagdan slijevale su se kolone pješaka i vozila, počevši od nakićenih gvožđarica s lijepim drijekom i ćilimima prekrivenim šaragama, kasnije konjskim okičenim platonima, traktorskim prikolicama, biciklima, pa sve do modernih automobila. Na «Meraji» u centru je uvijek bilo živo i veselo, a katkada je znalo biti i gusto. Bilo je pjesme na sve strane a i «čistog kola».

MATERIJALNA IZGRADNJA I PRAVNO UTEMELJENJE ŽUPE BOĆE
Prvi koraci zanosa i oduševljenja

Arhiv Vrhbosanske nadbiskupije u Sarajevu svjedoči u svom urudžbenom zapisniku da su Boćani i Boderištani uputili pismenu molbu Ordinarijatu u Sarajvo za osnutak nove župe. Nažalost tom dokumentu se izgubio svaki trag. Kronika župe Boće svjedoči da je prije toga došlo do jednog neformalnog sastanka župljana s dr. Ivanom Šarićem, koji je tada bio kapitularni vikar a kasnije će postati vrhbosanskim nadbiskupom. Bilo je to kod škole u Boću kad je prolazio za Brčko iz Zovika, gdje je imao krizmu.

Tom zgodom su žitelji Boća i Boderišta izrazili svoju odlučnu želju za osnutkom nove župe, koja bi se ocijepila djelomično od Zovika a djelomice od Brčkog. Tu su u nazočnosti brčanskog dekana dr. Violonija i fra Anđela Anđelovića, rođenog Boćanina, dogovoreni glavni uvjeti.

Župljani će osigurati zemljište i potpisati obveznice na 100.000 din. Iza toga je uslijedila gore spomenuta pismena molba. Tako je sve počelo u prekrasnom zanosu i oduševljenju, slozi i zajedništvu. Bilo je stvoreno ozračje u kome je vladao duh zajedništva i odlučnosti. Svako čeljade u novoj župi živjelo je i disalo za nju. Svatko je želio doprinijeti što je više mogao.

Veliku ulogu u svemu tome imao je slobodno izabrani građevinski odbor u kome su bili iz Boća: Joko Jozić, Franjo Čerkezović, Niko Plavotić, Ivo Radošević, Tunjo Blažević, Ivo Čarapić i Tunjo Itrić. Iz Boderišta u odbor su ušli: Ivo Filipović, Mijo Frančešević, Grga Blažević, Marko Androšević, Tunjo Senjić, Niko Marković i Stjepan Nikić. Odbor je na Marinu (2.2.1922.) svečano položio zakletvu. Oni su tada najviše radili na tome da se dobije potrebno zemljište koje su poklonili: obitelj Mate Blažević 12 dunuma, obitelj Ive Radošević 8 dunuma, obitelj Joke Ivić 8 dunuma, te Mijo i Marko Mićanović 8 dunuma.

Kad je odluka pala da će se crkva graditi u Boću pristupilo se prikupljanju novčanih sredstava od kojih je 19.3.1922. god. kupljena «Mejrina kula» od Mehmedbega Zahinovića iz Zovika. S tim materijalom počelo se 16.8.1922. god. graditi župnu kuću, koja je iste jeseni bila uglavnom i dovršena, te 30.11.1922. i blagoslovljena od zovičkog župnika fra Dragutina Ikić.


GRANICE BUDUĆE ŽUPE


Pitanje granica nije nigdje lagano, pa ni u Crkvi. S granicama se uvijek prelamaju određeni interesi, koje nije lako uskladiti. Tako je bilo i u našoj župi. Brčanski župnik i dekan msgr. dr. Ilija Violoni odgovara 11. listopada 1922. na upit prečasnog ordinarijata o razgraničenju župe Boće. U njegovu dopisu stoji doslovce:
"U novu župu imala bi svakako pripasti sela: Boće, Boderište i Dubravice. Boće i Boderište ionako to žele i hoće, a Dubravice zato jer im je Boće kud i kamo bliže nego Zovik. Tako misli i velečasni župski ured u Zoviku, u čiju župu pripadaju Dubravice.

Što se tiče Omerbegovače, selo koje spada pod župu Brčko, stvar se ima ovako: kolnim putem jednaka je po prilici daljina i od Brčkog i od Boća, prijekim putem bliže je u Boće za po prilici jedan kilometar. Seljaci žele da ostanu u župi Brčko, zato jer vele, ovako možemo i u crkvi i u čaršiji obaviti ono što nam za kuće treba. Pošto selo Čagjavac ostaje i onako župi Brčko, a ta su dva sela jedno uz drugo i s obzirom na to, da će Brčko bez Boderišta znatno oslabiti, možda bi bilo bolje da se to seoce ostavi pod Brčko. Čelić koji sada spada pod župu Brčko, kad se osnuje nova župa Boće-Boderište, znatno će biti bliže tamo, pa bi moglo tamo i spasti, jedino poradi državne ceste koja spaja Čelić-Brčko, oni bi sigurno voljeli ostati pod Brčko, jer na Boće nemaju lijepog puta».

Dekan Violoni donosi podatke i o župnom stanu. U njegovom dopisu stoji: «Gradnja novog župskog stana u Boću lijepo napreduje, ali još dosta toga treba da bude gotovo. Uopće sa imenovanjem župnika treba pričekati sve dotle, dok se sve ne uredi, jer inače imat će župnik hiljadu neprilika i ko zna kad bi se sagradile crkva i potrebne gospodarske zgrade.»

Ovaj dopis odaje prilično jasan stav o razgraničenju nove župe, koju on naziva spajajući imena obaju sela Boće-Boderište. U odvagivanju razloga za pripajanje Omerbegovače, ili nama poznatijih Goričkića, onda se čini da je brčanski župnik malo pristran, jer je očito bliže i starim kolskim i prijekim putom do Boća. Iz činjenice da on spominje i Čelić, jasno je da je tada tamo bilo i katolika. Dekanov dopis sigruno svjedoči, da su župljani nove župe počeli graditi novu župsku kuću prije samog pravnog osnutka župe i imenovanja novog župnika. To predpostavlja da je načelan dogovor između župljana nove župe, matice župe Zovika, dekanata u Brčkom i ordinarijata u Sarajevu, bio ozbiljno shvaćen.

Zanimljivo je da ljetna korona brčanskog dekanata koja je održana na Dubravama 14. srpnja 1921. ništa ne govori o osnivanju nove župe u Boću. Za nas je možda interesantno spomenuti, da se za tu koronu ispričao vlč. Ivan Zirdum, koji je tada bio na dopustu a službovao kao kapelan u Brčkom. Kako je svima poznato, on će naslijediti prvog boćanskog župnika vlč. Izidora Poljaka.

Preporuka zovičkog župnika fra Dragutina Ikić


Uskrs 1923. god. bio je poprilično rano. Boćani i Boderištani bili su zagrijani za osnivanje nove župe. Razletili su se na sve strane kako bi dobili potrebna obećanja. Tako su na Veliki utorak te godine bili kod nadbiskupa Šarića u Sarajevu. O tome svjedoči dopis zovičkog župnika dr. fra Dragutina Ikića, koji ih je vjeratno spremio u Sarajevo. Nakon puta delagacija je opet otišla k njemu i povjerila mu jednu brigu. O čemu se radi, to neka otkrije pismo zovičkog župnika nadbiskupu u Sarajevo od 7. travnja 1923. god.

Ono doslovno glasi:

"Preuzvišeni gospodine! Oprostite da Vas u Vašem velikom poslu smetam i da se na Vas potpuno privatno obraćam, ali je u stvari koja nije privatna. Jučer su mi došli izaslanici sela Boća i Boderišta i saopćili mi, da su velike nedjelje u utorak bili u Sarajevu kod Vaše preuzvišenosti, te da su molili sebi župnika, a Vaša preuzvišenost da im je obećala poslat župnika do 24. ov. mj. Zabrinula ih je samo jedna riječ Vaše preuzvišenosti, da ćete se ipak još zdogovoriti s gosp. dekanom dr. Violonijem. Bojeći se oni, da dr. Violoni nije Vašu preuzvišenost sklonuo, da njima dato obećanje modificirate, otišli su dr. Violoniju u Brčko i od njega čuli, da neće tako lahko dobiti župnika a tim manje u tako kratkom roku. Zdvojni došli su jučer k meni i pitali me što da rade, jer da je narod veoma uzrujan, te su me molili, da ili ja Vašu preuzvišenost za njih zamolim ili da oni dođu ponovno u Sarajevo. Pošto su se ljudi i onako mnogo istrošili, to evo ja činim i obraćam se s molbom na Vašu preuzvišenost, da im ispunite molbu i što prije župnika pošaljete.

Narod se spomenutih sela uistinu mnogo istrošio praveći župski stan i ostale zgrade u ovo teško i skupo vrijeme. A zaista je velika vjerska požrtvovnost, kad mi garantuju, da će u roku od tri godine i crkvu napravit ako im sada župnik dođe. U interesu je i samog novog župnika da dođe prije poljskih blagoslova, jer s tim blagoslovima počima i ekonomska župska godina.

Ako bi Vaša preuzvišenost u toj stvari pazila na prigovore aktualnih župnika u Brčkom i Zoviku, shvatljivo će oni biti za odlaganje osnivanja nove župe u Boću, ali iz materijalnih razloga, dok učvršćenje vjerskog života u ovim krajevima baš nužno traži, da se što prije osnuje tamo župa.

Izvinite, preuzvišeni, da sam bio tako opširan, ali je, čini mi se, bilo nuždno. Nadajući se da ćete mojoj molbi udovoljit a želju naroda ispuniti, ostajem Vaše preuzvišenosti najodaniji štovatelj."

Ovo pismo zovičkog župnika značajno je iz više razloga. Ono nedvojbeno svjedoči o velikim naporima i zauzetosti crkvenog odbora. Brinuli su se za sve, doprli su do nadbiskupa, pribojavaju se dekanovih stavova, vodili su radove, prikupljali su sredstva itd.

Imenovanje prvog boćanskog župnika




Izgleda da je pismo zovičkog župnika imalo veliki utjecaj. Nadbiskup je tražio svećenika za Boće. Prvo je bio imenovao vlč. Pašalića. Zbog čega se to nije realiziralo nije poznato.

Onda je 28. travnja 1923. god. imenovao prvog boćanskog župnika u osobi vlč. Izidora Poljaka, tada već poznatog hrvatskog pjesnika, čije su pjesme bile već prevođene i na njemački. Dopisom iz Bijelog Brda kod Dervente od 3. svibnja 1923. god. Poljak potvrđuje prijem dekreta za novoosnovanu župu Boće. On naglašava da će nastojati uz pomoć Božju odgovoriti nadbiskupovim nakanama. Prvu svetu misu slavi u novoj župi na blagdan Duhova 20.svibnja 1923. god. Misu je slavio vani pred verandom novoizgrađene župne kuće.

Pravno utemeljenje i svečano otvorenje župe Boće


Jesenska korona svećenika brčanskog dekanata održana je u Boću 12. rujna 1923. Bilježnik je bio sam boćanski župnik, koji navodi da su okolni svećenici željeli održati tu sjednicu u Boću, kako bi svečano proslavili otvorenje nove boćanske župe, iako ona u tom trenutku nije bila još potpuno pravno utemeljena.

Tom prigodom nagrnuo je veliki broj vjernika iz domaće župe, pa i iz okoline, da od Presvete Bogorodice izmoli blagoslov za novoosnovanu župu. Tom prigodom su izabrani prvi crkveni oci.
Bili su to težaci Ante Blažević i Mijo Frančešević.

Poljak moli nadbiskupa da blagoslovi i potvrdi izabrane crkvene oce. Nadbiskup ih potvrđuje i podjeljuje im svoj nadpastirski blagoslov u nadi, da će svoju važnu službu obavljati savjesno i revno.

Nadbiskup Ivan Šarić je dekretom od 24.09.1923. konačno pravno utemeljio novu župu i posvetio ju Svetom Anti Padovanskom. Župi su konačno pripale i Dubravice, koji su se opirali pristupiti novoj župi, čijih predstavnika nije bilo u građevinskom odboru, pa stoga nisu bili uključeni u dotadašnje gradnje. No u proljeće 1924. god. i oni su se uključili u gradnju župne crkve.

Čini se da je župnik bio posebno sretan 7. listopada 1923. god. Tada je bilo veliko slavlje u Boću. O tome nam svjedoči jedan zapisnik koji je sastavljen povodom novog zvona sv. Ćirila i Metoda.

Župnik potpisuje zapisnik u kome doslovno stoji: «Zvona igraju u životu katoličkog puka važnu ulogu. Glas zvona poziva kržćanina ujutro, upodne i navečer na molitvu, nedjeljom i svetkovinom k svetoj misi, a nodomješta siromaku donekle i sat i pokazuje vrijeme.

Naravno je stoga, da i župljani novoosnovane župe Boće, čim sagradiše privremenu kapelicu, zaželiše da nabave bar jedno malo zvonce. To je zvono kupljeno prigodom Euharističkog kongresa u Zagrebu a potječe od glasovite tvornice Berndorf, koja u Zagrebu ima svoje skladište. Zvono je brončano a teško je 137 kilograma, sa lijepim i ugodnim zvukom dis. Sa željeznim batom i jarmom stoji 15.000 dinara.

Zvono je kupljeno gotovo, jer su župe koje su dale zvona lijevati morale čekati često i po dvije godine, a uz to su imale i nerijetko raznih neugodnosti sa tom tvornicom. Sa stanice brčanske dovezeno je u velikom slavlju u Boće. Pratilo ga je nekih 20 kola okićenih hrvatskim trobojkama uz pucnjavu pušaka i samokresa. Dana 7. oktobra, upravo u nedjelju sv. Krunice, bio je blagoslov zvona, što ga je obavio preč. gosp. Msgr. Dr. Ilija Violoni, dekan i župnik, nakon zanosne propovijedi o značenju zvona. Kumovali su Filip Blažević iz sela Boderišta Gornja i težakinja Mara Siničković iz župe brčanske. Kum je darovao tom prigodom za crkvene potrebe 1000 dinara a kuma 350 dinara.»

Iz navedenog se jasno očituje kako je nova župa rasla. Izgradnjom župnog stana, drvene kapelice, gospodarskih zgrada, te kupovinom zvona, darovanim glavnim oltarom od nadbiskupa Šarića, darovanim kipom svetog Ante od domaćeg sina fra Anđela Anđelović, a posebno dolaskom novog župnika dobila je u kratko vrijeme obilježja prave župe.

Ono što je župi vidno nedostajalo jest župna crkva, a što je župu najviše krasilo bio je zanosni duh zajedništva. To oduševljenje, zanos i zajedništvo utkani su gradnjom u same temelje nove župe, te su pozitivno preneseni na novi zamah u vjerskom životu zajednice.

Gradnja crkve u Boću


- Uložena sredstva i ljudski napori u dvije prethodne godine materijalno su iscrpile oduševljene župljane. Bilo je i onih koji su posustali i iznemogli. Ni ljetine nisu bile dobre. Poletni i omiljeni župnik polako ali sigurno pripremao je u proljeće 1924. god. župljane na posljednji važni korak u izgradnji nove župe. Bila je to gradnja nove župne crkve. U svezi njene lokacije prije je bilo nekih dilema, ali sada više ne.

Dogovor je pao. Ići će se putem obveznica i skupljanjem milodara. U tom duhu sklopljen je 6. kolovoza 1924. ugovor o gradnji crkve s poduzetnikom Đurom Bonić. Tjedan dana kasnije počelo s kopanjem temelja nove crkve. Veliki udarac za gradnju je bio da su istog dana odvezli u bolnicu župnika Izidora Poljaka, koji se više nije ni vratio u župu. Umro je 21. kolovoza 1924. god a dan kasnije sahranjen u Brčkom.

Kako i priliči Župni odbor javlja smrt svoga župnika u Sarajevo i odmah moli novog župnika. Budući da je prije vlč. Ivan Zirdum bio kapelanom u Brčkom, te je poznavao taj kraj i svijet odmah se javlja za novog župnika u Boću a nadbiskup ga već 25.kolovoza 1924. god. imenuje novim župnikom. Početkom rujna dolazi u župu.

Smrt prvog župnika pokrenula je novo oduševljenje za gradnju. Radovi na crkvi su nastavljeni s još većim žarom i prije nego što je došao novi župnik. Temelj crkve je dovršen i blagoslovljen 14. rujna 1924. god. Blagoslov su obavili dr. Violoni, brčanski dekan, fra Dominik Pavlović, zovički župnik i novi boćanski vlč. Ivan Zirdum.

Poslije je došlo do komplikacija. Poduzetniku Boniću dan je otkaz. Odbor je našao novog poduzetnika i gradnja je nastavljena. Gradilo se još dva mjeseca te godine ali se nije uspjelo pokriti novu crkvu. Zbog zime i snijega radovi su prekinuti i nastavljeni tek u proljeće iduće godine. Kamena iz Mejrine kule je nestalo pa se morao dovlačiti i klesati novi kamen.

Izgleda prema župnoj kronici, da je u to vrijeme akcija župljana dosegla svoj vrhunac. Trebalo je mnogo kamena, trebalo je mnogo zaprega za njegov dovoz. Kronika bilježi da ih je dnevno znalo biti i do 60 kola a da su neki čak i 50 puta dovozili tog proljeća. Sve je to omogućilo brzo napredovanje dobro primjeljene daljnje gradnje crkve, koja je bila konačno pod krovom 27. travnja 1925. god. Toranj se moralo dalje graditi. Tek krajem studenog, konkretno 29. 11. 1925. god. postavljen je križ na izgrađeni toranj.

To još nije značilo svršetak gradnje. Preostalo je puno toga uraditi, od žbukanja, fugiranja, vrata, prozora do unutarnjeg uređenja crkve. Ostalo je posla i za iduću 1926. godinu, koja je bila obilježena velikom gospodarskom krizom. Što je kriza bila teža to je želja župljana bila veća konačno dovršiti gradnju crkve. Župnik je najavio i blagoslov za 20. lipnja 1926. god. Dovršavanje crkve i priprema za blagoslov išli su paralelno.

Blagoslov nove crkve


Bio je to zaista veliki dan za novu župu. Pozvano je preko 800 uvaženih gostiju, zaklano preko 40 teladi i nebrojene svinjske pečenice, napravljeni natkriveni stolovi, ukrašena crkva. Doček generalnog vikara Stjepana plemenitog Hadrovića bio je 18. lipnja. 1926. god. Po starom običaju dopratilo ga dvadesetak ukrašenih kola s pucnjavom samokrijesa. Na sam dan blagoslova bila je i vatrogasna glazba. Blagoslov crkve bio je vrhunac oduševljenja u narodu, koji je zaista mnogo žrtvovao ali i mnogo uspio.
Time je konačno stavljena točka na «i».

DUHOVNA PREVIRANJA U NOVOJ ŽUPI
Katolički dan

Oni koji su godinama u Austriji ili Njemačkoj dobro znaju što je to Katolički dan. Riječ je o vjerskoj tj. katoličkoj manifestaciji, kojom se obnavlja duhovni život na župnoj, biskupijskoj i nacionalnoj razini. Njime se želi dati nove impulse u svakodnevnoj borbi za vjerske ideale. Upravo je ove godine organiziran je takav Katolički dan u svim našim bosansko-hercegovačkim biskupijama a i onaj zajednički koji je bio 19.07.2003. proslavljen na Kupresu. Mnogi misle da je to nešto novo za ovo naše područje. Ipak mogu ustvrditi da je Katoličkih dana u BiH bilo početkom 20-tih godina 20-tog stoljeća.

To svjedoči i sljedeći podatak.
12. studenog 1923 održana je dekanska korona brčanskog dekanata u Dubravama. Na njoj ne samo da se pojavljuje naš župnik vlč. Izidor Poljak, iako je zakasnio zbog vjeronauka u Brci, nego on potpisuje i njezin zapisnik. Glavna rasprava vođena je oko pitanja, koje je postavio Poljak, da li organizirati Katolički dan u Brčkom, poput onog u Kiseljaku. Nakon konstruktivne rasprave prijedlog je prihvaćen. Za tu organizaciju odabran je odbor koji će izraditi program u detalje. Upravo naš župnik bio je jedan od inicijatora takvog dana 1924. god. Bio je to znak da se katolici žele uhvatiti u koštac s problemima onodobnog vremena.

Marijina kongregacija majki


Izidor Poljak bio je očito vrlo agilan u novoj sredini. To potvrđuje ne samo na materijalnom planu gradnja župne kuće u Boću, nego i na duhovno pastoralnom planu osnivanje Marijine kongregacije majki. On misli da intenzivnost vjerskog katoličkog života u narodu ovisi o raznim vjerskim društvima. Radi se o pokretu Katoličke akcije da se katoličke majke organizirano molitveno predaju zagovoru Blažene Djevice Marije.

U tom duhu on moli nadbiskupa 15. studenog 1923. god. da smije 8. prosinca iste godine, dakle na blagdan Bezgrješnog Začeća Blažene Djevice Marije osnovati Marijinu kongregaciju majki. Nadbiskup Šarić to je potvrdio 26. studenog 1923. god., kada je izdao svjedodžbu u kojoj se doslovno kaže: «Ivan, po Božjem milosrđu i po milosti Apostolske Stolice, nadbiskup i metropolita Vrhbosanski...

Na veću slavu Božju, a u želji da se štovanjem Preblažene Djevice kršćanski život u vjernom puku uvijek bolje učvrsti i procvate, ustanovljujem ovim vlašću biskupske svoje službe u župi Presvetog Srca Isusova u Boću, nadbiskupije Vrhbosanske, Marijinu kongregaciju majka, pod naslovom Blažene Djevice Marije bez grijeha začete, a pod zažtitom sv. Josipa.»
Toliko stoji u hrvatskom prijevodu. Svjedodžba na latinskom je nešto dulja. Tamo se još spominju crkveni kanon 723, koji to omogućuje. Također se dodaje da se novoosnovana kongregacija iz Boća priključi kongregaciji «Prima primariae».

Drugim dopisom ordinarij je imenovao vlč. Izidora Poljaka upraviteljem ove kongregacije, sa svim pravima i dužnostima što ih kao takav ima po kongregacijskim pravilima koja je odobrila Sveta Stolica. Zanimljivost ovog dokumenta leži u tome, da on izričito navodi da bi župa bila posvećena Presvetom Srcu Isusovu. Ovdje se radi očito o pogrješci. 24.09.1923. god župa je utemeljena i posvećena sv. Anti Padovanskom.

Samodošlost

Jedan od problema pastoralnih napora u Bosni jest svakako samodošlost. Riječ je dakle o jednoj vrsti nelegalnog procesa udaje, kada bi momak prije vjenčanja odvodio djevojku od roditeljske kuće. U nekim krajevima Bosne taj je problem 20-tih godina 20-tog stoljeća bio rašireniji, negoli kod nas.

To nam zorno svjedoči analiza prvog našeg župnika, pjesnika Izidora Poljaka. O samodošlosti bilo je riječi na svećeničkoj koroni, koja je održana u Boću 12. rujna 1923. Na dekanski upit o tom problemu krajem 1923. god. Poljak piše 12. prosinca 1923. dopis u kojem uspoređuje stanje u Boću i Bijelom Brdu, župi kraj Dervente.

On doslovno piše: «U župi Boće nijesam dosad, hvala Bogu, imao nijednog slučaja samodošle. Ipak su bile moje dvije župljanke odvedene u susjednu župu Zovik, ali kako sam čuo, ne u momkovu kuću. Stvar sam nužno morao predati zovičkom župniku da je uredi». U daljnjoj analizi on obrazlaže postupak u toj situaciji, gdje je nastojao smjestiti djevojku u neku drugu a ne momkovu kuću. Pri tome je pozivao, kako kaže starješine tih kuća, te ih molio da paze na curu kao na svoje dijete. Osobito neka ne dozvoljava «sastanke momka i djevojke u noćno doba.»

Na kraju dodaje, da je u Bijelom Brdu od 20 vjenčanja bilo 3-4 samodošle, a u Boću preko 10 vjenčanja i nijedna samodošla. On zaključuje: «možda se dogodilo slučajno a možda i zato, što o toj stvari običajem često propovijedati.»
Iz pisma se vidi, da se prvi župnik ponosio svojom župom u toj stvari. Kasnija vremena su u tome pokvarila i naše župljane, ali to Poljak nije doživio.

Škola u Boću


- Školstvo je bitno vezano uz odgoj, kojeg Crkva općenito razumije kao složenu i usklađenu formaciju ljudske osobe. Prema Ivanu Zlatoustom nema veće umjetnosti od odgoja. Sigurno je lakše graditi autoceste, vijadukte, mostove, tvornice, pa lakše je stići i na mjesec, nego li odgojiti čovjeka. Odgoj je odgovorna dužnost, naravno ne samo školskih institucija, ali se njih ne može zaobići u tom odgojnom lancu. O naporima i problemima vjerskog odgoja u školama našeg kraja svjedoči i slijedeći dokument.

Iz dopisa fra Augustina Pejčinovića od 1. veljače 1921. koji je bio župnik u Zoviku, kojemu su pripadala sela Boće i Dubravice, a Boderište je bilo u sklopu župe Brčko, jasno slijede neke crtice ondašnjih životnih prilika, te međureligijskih i međuljudskih odnosa. Njegov dopis jest neko opravdanje ordinarijatu u Sarajevu zbog nečije pritužbe radi «nemarnosti» u katehiziranju djece. Zbog toga ga nadbiskup Šarić premješta iz župe Zovik.

Pejčinović ima svoje razloge da to ne bude odmah. U tom sklopu spominje Boće. U njegovu dopisu se doslovno kaže: «Jedino radi škole u Boću, sad pred Božić, morao sam kupiti dva konja i platiti 20.000 K. Puno sam se radi toga zadužio. Stoga molim, ne bi li se barem duga oslobodio. Imam nešto žita za prodati, ali kad vide da ja moram prodavati svak će tražiti što jeftinije.» şto se tiče pritužbe nemarnosti katehizacije djece izgleda da je problem ležao u tome, što je on tražio dopuštenje okružne oblasti u Tuzli, a ne vlade a ni ordinarijata u Sarajevu, da može okupiti na vjeronauk djecu sva četiri razreda u župnom stanu u Zoviku a ne u školi u Rahiću, jer ih tamo ne može skupiti sve zajedno.

Osim toga navodi slijedeće: «Tu je (u Rahiću) učitelj musliman Nazif Rezulović. Ima stan u školi. Kadgod dođem zatečem ga u razredu. Moram ga na ganjku pričekati dok izađe. A to njemu nije pravo jer mu se bula mora kriti od mene i tako ne može izlaziti iz sobe i poslove obavljati. Onaki znojan i zagrijan moram čekati vani. Eto mi onda prehlade. Pošto ima više muslimanske djece nego naše, to je hadži dao njima školu a meni opredijeli malu mračnu sobicu (turski mejtef). To meni nije opet pravo. Iz tih razloga molio sam okružnu oblast. Ako sam pogriješio tu je krivnja.

Nisam znao da se za to moram obratiti na prečasni ordinarijat, a sigurno bih bio učinio», obrazlaže Pejčinović i nastavlja: «Škola u Boću udaljena je preko 10. klm. Tamo nisam mogao, niti mogu ići pješice. Molio sam općinu, molio selo za podvoz, ali ne daju. Tu je učitelj dobar katolik gosp. Ivan Magdić. Da djeca ne ostanu bez vjeronauka zamolio sam ga i on je preuzeo, jer veli i «preko sam vazda katekizam predavao». Mislio sam da se i po novom Codexu na can. 1333 mogu nasloniti, dok konje ne nabavim. Sada ću ići redovito, kadgod ne budem npr. opremanjem bolesnika zapriječen.»

Ovaj dokument nije bez važnosti za Boće. On svjedoči o onodobnim poteškoćama u školstvu, o međureligijskim napetostima, kao i o tome da je u Boću bio vrstan učitelj. Dokument svjedoči da je osnovna državna škola u Boću starija od one u Zoviku. Za ono vrijeme to je dokaz velike perspektive Boća. No na žalost Boće se nije tako dalje brzo razvijalo, tako da je samo osnovna škola ostala sve do danas, kada je u njoj najmanje učenika od njenog postanka.

Umjesto zaključka


Na ulazu u starogrčki hram u Delfima, posvećen poganskoj božici Ateni i bogu Apolonu, stajao je natpis: Spoznaj samoga sebe. On mi se čini vrlo prikladnim naglasiti i poručiti svakom našem čovjeku u 21. stoljeću ma gdje on bio: Upoznaj sebe, svoju osobnost, svoju kulturu i kulturnu baštinu, svoj nacionalni identitet i svoje korijene, svoju povijest i povijest svojih predaka.

Ne stidi se svoje prošlosti. Ona je tvoje bogatstvo.

Upoznaj našu krvavu povijest.

Ona je poput križnog puta. Pođi tim postajama. Ne preskači rodnu grudu, koja ti život pokloni.

Znaj gdje god stigne svjetlost iščezava tama. Znaj da ono za što se umire, da to ne izumire.

Pradjedovi su živjeli i umirali za našu župu. Branitelji su za nju živote položili. Znaj da se prošlost i budućnost dodiruju u tvojoj sadašnjosti.




Usp. Niko Ikić, Mjesni odbor Boće, Sarajevo 1997, str. 77. Usp. br. 6735/1921
Vlč. Ilija Matanović, kao boćanski župnik, je kroniku pretražio i dobrim dijelom objavio u: Napretkov kalendar, podružnice Ravne Brčko, za godinu 1997, na str. 52 - 92. Za ovo vremensko razdoblje ključne su stranice 52 - 58.
Dopis protokoliran u Brčkom pod brojem 230/1922 a u Sarajevu zaprimljen pod brojem 9884/1922.
Usp. zapisnik s korone pod brojem u ordinarijatu 7255/1921. Vlč. Zirdum obolio je u proljeće 1923. god. On moli nadbiskupa 11. travnja da ga oslobodi od molenja brevijara, jer ima problema s očima. U isto vrijeme ima tegoba i s grlom, pa ne može predavati vjeronauk u školi i ne može slaviti pjevanu nego samo tihu sv. misu. U istom dopisu on moli da može otići na liječenje, usp. dopis u ordinarijatu pod brojem 573/1923.
Vidi pismo pod brojem 560/1923. u Sarajevu.
Usp. dopis u ordinarijatu pod brojem 577/1923.
Usp. dopis pod brojem 660/1923. u Sarajevu.
Usp. zapisnik pod brojem 1609/1923.
Usp. dopis pod brojem 13/1923. u Boću, a u Sarajevu pod brojem 1507/1923.
Usp. dopis pod brojem 1507/1923. u Sarajevu.
Vidi broj u protokolu ordinarijata 2221/1923. Poljak je tražio dozvolu blagoslova zvona već 13. rujna 1923. Nakon što nije dobio brzi odgovor on urgira još jednom 30. 9. 1923. god. Usp. broj 12 i 17/1923 protokola u Boću a u Sarajevu broj 1647/1923.

Zanimljivo je a sigurno pogrešno da brčanski župnik prema dopisu registriranom u Sarajevu br. 1421/1924 javlja da je Poljak umro 19. kolovoza. Natpis na spomeniku i svi ostali dokumenti svjedoče da je on umro 21. kolovoza 1924. god. Omiljeni župnik je imao puno posjeta iz Boća a najviše ih je bilo na samom sprovodu. Kako se desilo da ga nisu dovezli i pokopali u Boću, ostaje veliko pitanje. Vjerojatno je dekan Violoni imao ključnu ulogu da ga se pokopa u Brčkom. Župljani su svome župniku već 1926. god. podigli spomenik i na blagdan sv. Franje, 4. listopada ga svečano otkrili. Lijepo je to ali je sramota svih naših župljana a posebno Boćana da ga još nismo prenijeli u boćansko groblje, da počiva u sjeni crkve koju započe graditi i među ljudima koje je silno volio.

Usp. dopis u arhivu u Sarajevu br. 1432/1924.
U arhivu Vrhbosanske nadbiskupije sačuvani su podaci o blagoslovu boćanske crkve pod brojem 1628/1926 a dokument o blagoslovu pod brojem 1811/1926.
Usp. zapisnik u Sarajevu pod brojem 2092/1923. Proljetna korona 1923 je održana u Boću.
Vidi dokument pod brojem 2059/1923.
Usp. dokument na latinskom pod brojem 2061/1923.
Usp. dopis broj 2060/1923.
Usp. broj protokola u Sarajevu 2218/1923.

Usp. dopis pod brojem 5741/1921. protokola ordinarijata u Sarajevu. Dokument svjedoči između ostaloga o velikoj ulozi laika kao kateheta u tadašnjim školama. Fra Augustin Pejčinović je bio ipak brzo premješten, što dokazuje zapisnik s dekanske korone, održane u Dubravama 14. srpnja 1921., gdje se on pojavljuje kao župnik na Ulicama. Njega je u Zoviku naslijedio fra dr. Dragutin (Karlo) Ikić. O tome vidi broj u Sarajevu 7255/1921.



Boćanski župnici


28.04.1923 - 21.08.1924 Vlč. Izidor Poljak rođen 07.05.1883 u Bednji - umro 21.08.1924 u Brčkom

25.08.1924 - 22.02.1954 Vlč. Ivan Zirdum umro 22.02.1954

1954 - 1956 Vlč. Rudolf Klampfl rođen 29.06.1913 u Bosanskom Brodu - umro 25.10.1994 u Beču

1956 - 1969 Vlč. Petar Živković

1969 - 1994 Vlč. Josip Kalčik umro 30.04.1994

1994 - 2000 Vlč. Ilija Matanović


2000 - 2009. Vlč. Ivo Božić


2009. - vlč. Ivo Paradžik