Intervjui

Razgovarao: Anto Pranjkić

Uzoriti, kako vidite stanje života bosanskih Hrvata-katolika u aktualnom trenutku?

- U ratu i nakon rata broj katolika – Hrvata je prepolovljen. Nažalost lokalna i međunarodna vlast nakon rata nije poduprla povratak kako je to činila s drugima. Niti su hrvatski čelnici imali takvu politiku da se održivi povratak dogodi. Sada je glavni problem stvarati povjerenje u opstanak. Ovisi od ostvarenja jednakih prava u ovoj zemlji. I mi Hrvati moramo biti zauzetiji oko svojih političkih, građanskih i ljudskih prava i sloboda. Više ljubavi pokazati prema svojoj rodnoj grudi. Ne smijemo olako odustati i napustiti ono što je naše.

- Kao što to i sami vidimo stanje života Hrvata-katolika na svim dijelovima BiH nije isto. Čini nam se najteže je u bosanskoj Posavini, čiji su stanovnici podijeljeni u tri političke administrativne cjeline – dio pripada RS, dio Federaciji BiH a jedan dio, Brčko distrikt, je posebna administrativna cjelina. Veliki broj ljudi je u inozemstvu. Najavljuju se prijedlozi za Ustavne promjene. Kako vidite položaj katolika u Posavini, pa i u BiH u cjelini u bližoj budućnosti?

- Nije samo podijeljenost na administrativne cjeline, nego je još bolnija podijeljenost unutar hrvatskog korpusa i što drugi uspješno koriste tu podijeljenost. Mnogi koji nas predstavljaju, ili su nemoćni ili su nesposobni ili su ucijenjeni. Tako je i pitanje Hrvata u Bos. Posavini, gdje se presporo zauzimamo oko naših prava i mogućnosti povratka i opstanka. Posebno kada je u pitanju izgradnja ustavnog sustava. Treba biti glasniji i složniji, jer nam nitko neće pokloniti naša prava ako ih se za njih ne izborimo.


Osnovna mjesta okupljanja katoličkih zajednica u svijetu su crkve i ckrveni objekti. Veliki ih je broj tijekom rata srušen, devastiran i oskrnavljen u BiH. Uz Božju pomoć i doprinos dobrih ljudi veliki ih je broj i obnovljen. No, u mnogim mjestima nema „žive crkve“. Kako to promijeniti? Kako u svemu tome treba djelovati vjernik?

- Bogu hvala i dobrim ljudima, kao i hrabrim svećenicima u svim župama su ospobljeni prostori za slavlje Mise. Gdje se uspjelo „gnijezdo župsko sačuvati“, tamo će se i „ptići okupljati“. Zato je važno hrabriti tu nadu i ljubav prema svojim korjenima, kao i grobovima naših predaka. Oni su naš zavjet, da se ne odričemo onoga za što su oni svoj znoj, suze i krv lili i tu grudu posvećivali, da bi u njoj svoje kosti ostavili.

- Hrvati-katolici bosanske Posavine posebno štuju Blaženu Djevicu Mariju. Imali smo prigodu nedavno čitati Vaša „Pisma Mariji“, pobožno prozno djelo, koje odgovara na mnogobrojna naša pitanja. U Uvodu ste, između ostaloga, napisali: „Pisao sam jednostavno kako bih bio što bliži i što razumljiviji onima koji su otvoreni čitati srcem a ne samo očima.“ Koliko je danas važno znati „čitati srcem“?

- Vi ste prvi koji se osvrće na ta moja pisma. Istinski sam htio pokrenuti srce. Imamo mnogo znanja a premalo ravnanja. Dok spoznaja ne siđe u srce ništa se ne pokreće. Mnogo mi čujemo ušima i vidimo očima, a dok se ne čuje i vidi srcem, teško nas zahvaća. Ovo vrijeme elektronike otupljuje ljudsko srce. Valja ponovo oplemenjivati srce kako bi više plemenitosti bilo i pozitivne energije. To posebno odgaja pobožnost Blaženoj Djevici Mariji.


- Kod mladih ljudi koji su potekli na ovim prostorima a koji žive u inozemstvu sve je više odstranjivanja od rodnoga kraja. Kako promijeniti trend, koji vlada u velikom broju tih ljudi, da su bosanski krajevi i ljudi izvan modernoga svijeta i djelovanja?

- Otuđenost od svog korjena je velika opasnost. Za to je prvo obitelj pozvana da srcem prenese ono vrijedno i drago na buduća pokoljenja. Posebno je to dužnost prenijeti ljubav prema svome zavičaju, mjestu gdje leže toliki naši pokojni, a gdje su im roditelji odrasli. Svećenici su pošli za njima u tuđinu da ih sačuvaju u vjeri i kulturnoj baštini korijena. Nažalost, to se pretvorilo u proces asimilacije radi probitka materijalnog. Ni država ne čini u svojoj politici i programu da ti mladi zavole svoje korjene.

Koja je to osnovna odrednica vrijednosti katoličkoga tradicionalnoga života kojega katolici u BiH posebno baštine?

- U našoj obitelji je bila prva škola vjere i molitve. U obitelji se naučilo što je sveto i za koje se vrijednosti treba žrtvovati, ako je i potrebno i umirati. Obitelj je bila sveto gnijezdo ljubavi i zajedništva. Nedjelja je bio Božji dan u kojem je središte slavlje svete Mise. Svetkovine kroz godinu su bile središte okupljanja oko slavlja Mise i sakramenata, ali i susretište rodbine i prijatelja. Svi oni koji su pošli iz svog kraja pate za time. Jedno vrijeme pokušavaju obnoviti u novoj sredini te vrednote, ali brzo to počne blijediti.

- Brčanska sela koja posljednjih godina dvadesetoga stoljeća nisu imala sreću te su porušena, iseljena i obespravljena, danas se polako, poput ptice Fenix, dižu iz pepela. Čini mi se da ih drži vjera, jer prvo što podignu kada se vrate jesu kapelice ili crkve. Tek tamo gdje trebaju značajnija sredstva crkve još uvijek nisu obnovljene. Kako u tim velikim selima, poput Ulica, učvrstiti i povećati osjećaj za izgradnju nove crkve, a samim time zasigurno povećati i povratak?

- Da je bilo sloge između vjernika i svećenika, kao i Uprave franjevačke Provincije i tamo bi davno nikla crkva. Problem je nastao što je Uprava Provincije htjela novu crkvu a narod je htio obnoviti staru. To je bolno podijelilo župljane. Rekao sam da mi crkva ne treba, ako nije u službi vjernika. Nadam se da će novi župnik uskoro početi nove planove i nove mogućnosti. Bit ću mu potpora, ako se vjernici nađu u istom pravcu.

Živimo u svijetu zahvaćenom velikom ekonomskom krizom, ali čini mi se, da je svijet zahvaćen sveopćom krizom, ponajprije krizom morala i poplavom nekih novih „vrijednosti“. Kako tom zlu novoga vremena stati na kraj?

- Kriza morala je dovela do ove ekeonomske krize. Bez obnove moralnih i duhovnih vrijednosti, nije moguće uspostaviti ispravan ekonomski razvoj. Izvrnute vrednote ne mogu izgrađivati budućnost. Profit, potrošački mentalitet i sekularizam vodi sve u dublju frustraciju.

Uzoriti, što biste na kraju ovoga razgovora poručili Hrvatima – katolicima brčanskoga kraja , razasutim po cijelom svijetu, ali i onima koji žive na svojoj rodnoj grudi i dostojanstveno i ponosno čuvaju baštinu, tradiciju i sveopće vjerske, nacionalne i kutlurne vrijednosti?

- Sve one koji žive na svojoj grudi, hrabrim ih u strpljuivosti i pouzdanju u Boga. Posebno ih hrabrim u slozi i neumornom zauzimanju oko svojih prava i soloboda, da postignemo jednakopravnost s drugima s kojima živimo. Posebno ih hrabrim u svjedočkom življenju vjere, koju će hraniti svagdanjom molitvom, nedjeljnom Misom i bratskim zajedništvom. One koji žive izvan svoga kraja, a srce im nije odgorilo od tog kraja, neka se često nađu na svojim ognjištima makar bila i zgarišta. Neka dovedu djecu i mlade, te im pokazuju staze kojima su hodili. Neka im pokažu gdje leže naši preci. Svojim čuvanjem imanja i posjećivanjem rodne grude, neka hrabre one koji su opstali na svom ognjištu ili su se hrabro vratili. Posebno neka ne zaborave na svim razinama podupirati borbu za jednaka prava u ovoj zmelji.

Razgovarao: Anto Pranjkić

U ovo današnje vučje vrijeme kada je politička scena ali i društvena scena u BiH u cjelini, već godinama gotovo nepromijenjena, pravi je raj za oči na javnoj pozornici vidjeti novo lice. Ako se radi o mladom čovjeku zadovoljstvo je još veće, ali ako se istovremeno radi i o čovjeku iza čijega imena stoji poštenje, znanje i domovinska i nacionalna osjetljivost, onda se tu doista nema što dodati. Boćani, ali i cijeli brčanski kraj, nedavno je dobio nesvakidašnje političko priznanje. Istina stranačko, ali ako ovako, nastavi, naš sugovornik, opća je konstatacija gotovo svih političkih analitičara na našim prostorima, ne treba sumnjati u svoj konačni uspjeh. Mladić od nekih 20 i nešto godina a još iz našega kraja postao je članom Središnjeg odbora jedne političke stranke. Doista nesvakidašnji događaj. Tko je Stjepan Marčetić? Najbolje je da ga kroz odgovore na pitanja upoznate sami.



Gospodine Marčetiću, kako Vi, kao obrazovan mlad čovjek, vidite život mladih ljudi na prostorima Brčko distrikta BiH? Mogu li mladi ljudi svoje znanje i energiju upotrijebiti u pozitivnim smjerovima? Dobijaju li dovoljno šansi?

- Uvijek sam volio reći da su mladi „ogledalo društva“ i zato problem mladih nije problem samo njih, nego problem stanja čitavog društva. Zbog nemogućnosti pronalaska kakvog takvog radnog mjesta veliki broj mladih odlučuje se za odlazak, napuštanje ovih krajeva i rješavanje svoje egzistencije bilo u Republici Hrvatskoj bilo negdje na Zapadu.
Svima nam je jasno da povratka onih koji su već otišli nema, ali obveza je svih uložiti maksimalne napore i zadržati one koji bi drage volje ostali.
Činjenica je da već duže vremena u našim krajevima, nije važno što se govori, nego tko to govori. Među Hrvatima Brčko distrikta već odavno su formirani zatvoreni krugovi, ti krugovi su nasljedni i namijenjeni predodređenima, a prosječan mlad čovjek se u tim zavrzlamama teško može snaći. Ipak vjerujem da se uz dosta truda, rada i odricanja snaga i energija koju su mladi nekada imali može ponovno povratiti i usmjeriti u pozitivnom pravcu.

Već ste nekoliko mjeseci član Središnjeg odbora HDZ 1990. Trenutno ste kao Boćanin u političkom smislu najviše rangirani političar? Kako mlad čovjek može postići politički rezultat? Kako se zapravo izboriti da iskusniji kolege prihvate energiju i znanje koje dolazi od mlađih? Možete li to objasniti na svom primjeru?

- Za člana Središnjeg odbora HDZ 1990 izabran sam jednoglasno na 2. saboru stranke održanom u Mostaru u studenom 2009. godine. Iskreno, dugo sam razmišljao o prihvaćanju kandidature. Poznavajući naše ljude i spremnost da sve dijelimo na „naše“ i „njihove“ najviše sam se bojao toga da će mi takva dužnost donijeti oznaku „on je njihov“ i sl. Ipak prevagnula je misao da ću s te, ajmo reći dužnosti na državnoj razini, moći puno više doprinijeti kako lokalnoj zajednici, tako nadam se i šire.

- O ozbiljnijem političkom rezultatu mladih ljudi doista je teško govoriti. Ponekad on ovisi i o samim mladim ljudima, no generalno gledano vrlo ga je teško ostvariti. Puno toga se mora poklopiti u datom trenutku. Rijetki su stranački funkcioneri koji će ustupiti svoje mjesto nekome mlađem, a ako se to i dogodi onda se stvar odradi po raznim rodbinskim, interesnim i dr. linijama.
Mladi ljudi nose energiju, polet, želju za promjenama, dok starije kolege žele stanje zadržati na postojećem nivou, to nekada zna biti problematično.
Za mladog čovjeka bitna je podrška koju ima unutar svoje stranačke organizacije, no jasno je da i lokalna zajednica, pa i društvo u cjelini ukoliko žele vidjeti promjene moraju preći s riječi na djela i oduprijeti se već etabliranim krugovima.


Kakvo je, po Vama, stanje u Boću? Što tišti obične ljude i postoje li modeli po kojima se problemi mogu riješiti? Postoji li dovoljno političke volje?

- Činjenica je da su Hrvati na prostoru Distrikta zapali u stanje apatije i bezvoljnosti. Sve funkcionira po onom čuvenom „IMT“ (Imal' mene tu?) principu. Ljudi su se u većini slučajeva povukli u svoja dvorišta, ono preko ograde ih ne zanima. To itekako koriste one grupice koje od takve bezvoljnosti ljudi i žive i funkcioniraju i dobro se uhljebljuju. Boće po ovom pitanju nije izuzetak. Jednostavno opet se vraćamo na onu kritičnu masu, koje očigledno više nema. Iz tog proizlazi i nedostatak političke volje, jer onaj koji ne traži ništa i ne dobija.
Činjenica da iz proračuna za 2010. godinu kao i rebalansa proračuna iz 2009. godine niti jedna marka kapitalnih sredstava nije dodijeljena području D.Dubravice, Boće, Boderište, D.Zovik, G.Zovik, Štrepci govori sve. S druge strane neki to itekako dobro koriste pa proračunska sredstva izvučena putem amandmana političkih stranaka raspoređuju onako kako to njima osobno najbolje odgovara. Preko leđa poreskih obveznika vraćaju se određeni dugovi zaostali još od vremena izbora i sl. U takvom ozračju oni koje ja često volim nazivati „lovci u mutnom“ najbolje prolaze, a narod šuti i trpi.

Trenutno ste stranački najrangiraniji boćanski političar. Kako surađujete s predstavnicima drugih političkih stranaka u svojemu Boću?

- Što se tiče suradnje s predstavnicima drugih političkih stranaka u Boću o njoj je možda nezahvalno i govoriti. Najbolje se može isčitati iz prethodno rečenoga. Po mome mišljenju nužno je prije svega odrediti prioritete i raditi u skladu s tim prioritetima. Dosta je teško promijeniti shvaćanja ljudi. Teško je našeg čovjeka uvjeriti da su dvije glave pametnije od jedne, a tek kada bi se udružile tri glave...
- Iz dosadašnjeg iskustva mogu reći da je sve divno i krasno, naravno do trenutka kada se upozori na propuste i nelogičnosti, e tada stvari zaškripe i tu sve staje. Ljudski ego je jednostavno ćudljiva stvar...

Kao mlad čovjek oko sebe okupljate mlađe ljude. Čime nisu zadovoljni, što ih to muči?

- Nažalost malo je mladih ljudi još ostalo. Kao što sam već istakao problem je prije svega zapošljavanje, a onda dolazi i ostalo. Mlade ljude rijetko tko ozbiljno shvaća, a kada se isti ti mladi u potrazi za svojim životom i egzistencijom upute u bijeli svijet, tada se svi u čudu hvataju za glavu i pitaju zašto. Neću ovdje u potpunosti skinuti krivicu niti s mladih, ali isto tako neću nikada prežaliti one mlade koji su se sa suzama u očima opraštali od svoje obitelji i prijatelja i kao da se ispričavaju pri odlasku govorili „znaš da ne bi', al moram“.

Završavate Fakultet u Zadru, a gotovo ste svakodnevno u svom rodnom kraju. Boće i Zadar prilično su zemljopisno udaljena mjesta. Izgubi se mnogo energije, truda, vremena ali i novca za tako česte dolaske i odlaske. Otkud vam tolika ljubav prema rodnom kraju?

- Završio sam dodiplomski studij Povijesti i Pedagogije u Zadru, sad se pripremam za diplomski. Zadar je zaista lijep grad, odlični ljudi, turističko središte i sve je to u redu, ali jednostavno Posavina zove ljepotom! Nije uvijek lako, naročito u zimskim uvjetima. Bura, zatvorene ceste, snijeg, znalo se putovati i po 14-15 sati, jednom čak rekordnih 18 sati u jednom smijeru. Bude zaista naporno, i fizički i financijski, ali ponekad se za ono što se voli mora malo i namučiti.
Stvar je u želji, ništa drugo, formula je sasvim jednostavna, što se hoće to se može, a satisfakcija je više nego izdašna. Onaj trenutak kada izađeš iz auta ili autobusa, pogledaš ono naše zelenilo, krajolik, udahneš taj zrak, sjetiš se koliko je žrtvovano za taj komad zemlje... Neprocjenjivo!

Uskoro ćete završiti fakultet očekujete li se zaposliti u Brčkom ili ćete poput mnogobrojnih zemljaka sreću potražiti negdje drugdje?

- Kada sam polazio odavdje rekao sam „odlazim da bih se mogao vratiti“, to i dalje mislim. Nadam se da će i veliki broj mojih poznanika koji su sada negdje na školovanju napraviti isto. Iz razgovora s njima zaključio sam da u većini želje ima, no stvarnost je ipak nešto drugo. Nadam se samo da sve zakulisne igre i igrice kada je zapošljavanje na našim terenima u pitanju neće učiniti svoje i jednostavno prisiliti te mlade ljude da potraže svoju sreću negdje drugdje.

Zajedno s kolegama osnovali ste udrugu „Hrvatski akademski zbor“. Čini nam se da se držite po strani u odnosu na ono što Vam kolege rade. Prvenstveno mislimo na web stranicu „posavaski-obzor. info“. Jeli u pitanju neslaganje ili nemate dovoljno vremena za sve obveze?

- U osnivanje udruge HAZ krenuli smo prije oko dvije godine. Moje shvaćanje te udruge, što smo uostalom programom i definirali, bilo je prije svega poslužiti budućim studentima kao servis informacija iz prve ruke, pružiti im pomoć u svakom mogućem smislu, poticati ih na nastavak školovanja i sl. Jednostavno praktično i konkretno raditi.
- Dok je moja ideja bila povezati nas Hrvate i u udruzi okupiti u što većem mogućem broju, drugi su smatrali da je potrebno stvoriti jedan zatvoren, „elitistički“ krug ljudi.
- Iz tog i sličnih razloga odlučio sam se povući iz takvog HAZ-a. Koliko saznajem HAZ više i ne postoji, izbrisan je iz registra udruga.

- Kada je u pitanju stranica „posavski-obzor.info“ tu mi je posebno žao. Činjenica da hrvatski medijski prostor u Brčko distriktu, a onda i u cijeloj Bosanskoj Posavini uopće ne postoji govori sve. „Posavski obzor“ trebao je biti upravo karika koja nedostaje. Imamo brojne stranice pojedinih mikrosredina, a „Posavski obzor“ je stvari trebao sagledati na razini cijele Bosanske Posavine, a onda i šire.
- Kada sam za naziv stranice predložio ime „Posavski obzor“ u vidu sam imao upravo ljepotu i bistrinu obzora (horizonta) koji iz Posavine seže na sve strane. Nažalost svjedoci smo da se taj obzor polako zamutio, te da je predznak posavski ostao još samo u imenu, a sadržajno on je već odavno hercegovački obzor.
- Jednostavno sebe ne vidim tamo gdje je izrazita nazočnost nekorektnosti, jednoumlja i nanošenja potencijalne štete, naročito ljudima koji su tu i koji tu u našim krajevima žele ostati i opstati, živjeti u stvarnosti i stvarnom okružju.

Što biste poručili mladim kolegama u svom rodnom kraju?

- Malo nas je, al nas ima. Možda zvuči potrošeno, ali je tako. Bez suvišnih objašnjenja, predviđanja i sličnog cilj nam mora biti jasan: Zajedno (naglašavam ovo zajedno) se potruditi i jednostavno nastaviti živjeti svoji na svome. Najlakše bi bilo dignuti ruke od svega i otići, ali prošlost nam ne daje pravo na to!

Julija Zčević-Pejić, 15-godišnja Zovičanka na velika je vrata ušla u svijet umjetnosti. Svojom prvom zbirkom pjesama „Izađi u život“, čije se korice još uvijek nisu ohladile od topline tiskarskog stroja, plijeni pozornost gdje god se pojavi. I mi, Zovičani, ne poznajemo ju najbolje. Tko je zapravo, Julija? To je ona mala djevojčica koja nas godinama oduševljava svojim glasom bilo da se radi o čitanju Staroga zavjeta u crkvi ili na nekoj školskoj priredbi ili pak nekom od nastupa našega HKUD-a. Julija voli sve što vole mladi i živi kako su naši ljudi uvijek živjeli ponosno, dostojanstveno, s težnjom u bolje i ljepše sutra, svjesna da se za sve moraš izboriti sam, svoje talente upotrijebiti na najbolji način. S tim ciljem iz njene duše izašli su predivni pjesnički dijamanti, koji danas ukrašavaju duše mnogobrojnih čitatelja.

Možeš li nam nešto više reći o sebi? Gdje si i kada rođena? S kim živiš u obitelji? Koju školu pohađaš? Što posebno voliš? Što radiš u slobodno vrijeme?

- Ja sam Julija Zečević-Pejić. Rođena sam 24.10.1995.godine u Tuzli. U slobodno vrijeme najčešće čitam knjige ili slušam glazbu, što ujedno najviše i volim. Volim učiti o povjesti i izučavati povjest našega naroda,ali i cijeloga svijeta. Što se glazbe tiče,volim slušati rock. Volim putovati, posjećivati povjesno-značajna mjesta…Dvije godine sam se profesionalno bavila borliačkim vještinama. Idem u 8. razred XI. Osnovne skole u Gornjem Zoviku,a zatim ću upisati gimnaziju.

Kada si napisala svoju prvu pjesmu i kome je posvećena?

- Svoju prvu pjesmu napisala sam relativno rano, još u trećem razredu. Kao i u većini mojih pjesama, ona je inspirirana nesrećom ljudi, patnjama i teškim okovima koji su zavezali ljude da bi se mogli boriti za svoju sreću i prava.Već prema njenoj tematici mozemo pretpostaviti kome je posvećena;svim ljudima koji su nesretni ili nikada ni nisu dobili priliku za sreću.

Gdje pronalaziš inspiraciju za svoje pjesme?

- Ja inspiraciju pronalazim u svemu sto pogledam i čujem, u svemu onome što me okruzuje: u suzama ljudi, u sreći prolaznika, u pogledu stranca, u bijelim oblacima, u zvjezdama i mjesecu, u valovima mora, u svakom biću koje se raduje,ali i pati. Inspiraciju pronalazim i u svojim mislima, u stanju svojega raspolozenja, u raznim dozivljajima itd...

Što ti predstavlja tvoj Zovik, tvoji Peškiri?

- Oni mi predstavljaju jedan od izvora inspiracije za moje pjesme,ali mi predstavljaju i puno više, jer to je moje rodno mjesto, kut moga djetinjstva, izvor moje radosti. Zovik i moji Peškiri će uvijek biti u mome srcu i ako nekada i odem odavde, zivjet ću kroz misao da ću se jednoga dana vratiti.
O čemu najčešće pišeš?
- Najčešće pišem o socijalnim problemima našega vremena,često u prenesenom značenju. Moje pjesme nisu pesimistične, kao što mi je nekolicina rekla, one su samo realne, a realnost je takva kakva jest, tuzna i razočaravajuća,a ja kroz svoju subjektivnost u pisanju nastojim uljepšati realnost i svijet zaštiti od problema i patnji.

Tko su ti uzori u pisanju?

- Uzori u pisanju su mi: Dobriša Cesarić,Dragutin Tadijanović,naš nobelovac Ivo Andrić.
Kako je nastala tvoja zbirka „Izađi u život“?
Ne znam kako bih objasnila njen nastanak, jer ni ja još uvijek nisam svjesna da imam svoju knjigu, jer nikada nisam vjerovala da će moja zbirka pjesama ugledati svjetlost dana. Ja sam pisala pjesme, imala sam inspiracije i riječi su se same nizale.
- Dok sam pisala, ja nisam pisala da bih izdala svoju knjigu, nego sam jednostavno svoje emocije morala prenijeti na papir. No,neki ljudi su primjetili moj talent i pomogli mi da izdam svoju knijgu,i ja sam im jako zahvalna.

Tko ti je pomogao da zbirka ugleda svjetlo dana?

- Mnogo ljudi mi je pomoglo,a neki su zaista zasluzili da ih spomenem,a to su: Suvad Alagić,Ilija Matić,Anto Pranjkić,Ivica Svrtan,Nada Ivanović,Hakija Karić moja sestra Marina Zečevic-Pejić i naravno moji roditelji. Ako sam nekoga zaboravila spomenuti,neka mi ne zamjere.

Već si imala tri promocije – u rodnom Zoviku, u Brčkom, preko Save, u Gunji... Već si i međunarodna pjesnikinja. Kako je publika prihvatila tebe kao novu poetsku zvijezdu na ovdašnjem nebu?

- Pa, ja mislim da su me jeko dobro prihvatili i svi me podrzavaju,što mene jako raduje.

Kako su na sve reagirali nastavnici i kolege-učenici u školi?

- Svi su oduševljeni i ponosni na mene. Moj osmi razred je uz mene i ovom prilikom im šaljem veeeliki pozdrav. Naravno, ima i onih koji su ljubomorni, ali ja im ne zamjerim, svi smo mi samo ljudi.

Koji su ti inače planovi u životu?

- Ja bih zeljela studirati medicinu i jednoga dana biti liječnica, koja će mnogima spasiti i uljepšati zivot. Zelim raditi ono što će usrećiti mene, ali i druge ljude kojima je pomoć potrebna.
Koji su ti planovi u budućnosti kada je riječ o pisanju?
Ja trenutno pišem drugu zbirku pjesama, a nakon nje zelim pisati romane… Mnogo je nada i planova, a ja se nadam da ću uspjeti u svojim naumima.

Što bi poručila svojim Zovičanima ?

- Ja bi im poručila da budu uz mene i da me nastave podrzavati. Ja ću svojim djelima nastojati uveličati Zovik i moje Zovičane!

Tako govori 15-godišnja djevojka s obronaka planine Majevice, koja svakoga dana na putu od kuće do škole i obrnuto, prolazi pored kultne zovičke kapelice Svetoga Antuna Padovanskoga. Kao što se dalo primijetiti u čistoj djevojačkoj duši nema mjesta pesimizmu, jer se samo radom i talentom mogu postići veliki rezultati. Gledam Juliju. Rekao bih: mala. Nemaš što vidjeti, a onda se sjetim one narodne: Mali ljudi čine velike stvari!

Anto Pranjkić

- Svi ćemo se složit da je politika kakva je danas na sceni vrlo čudna aktivnost kojoj se, narodski rečeno, „ne možeš uhvatiti niti za glavu niti za rep“. Taman kada pomisliš da si ju „ščepao“, ona se nekako „izmigolji“ i prevari te. Naravno, ne odnosi se to na politiku kao slovo na papiru, nego na politiku u izvršnom smislu. Bolje reći odnosi se to na izvršitelje određene politike.

- Često nam se dogodi da nam se neka politika svidi ali ljudi koji ju provode jednostavno ne uklapaju se u naš način provođenja te politike. Ne znam i ne zanima koliko je politika HDZ-a danas u trendu, ali se nikada ne treba zaboraviti ljude koji su u određenom trenutku i u određenoj prilici bili tu. Baš onda kad je trebalo. Kad je „zazvonilo u ušima“ jednostavno su se našli kao neki dobri anđelčići s krilima i vratili nam mir i spokoj. Možda je malo preoštra u pozitivnom smislu gornja usporedba, ali ime Ive Andrića – Lužanskog braniteljima zovičkoga i boćanskoga kraja, nije i neće biti strano.

- Kada je gorilo 90-tih Lužanski je bio tu. Kad nas neki naši kolege s drugoga kraja brčanskoga kraja nisu baš uvažavali Lužanski je bio tu. Kada je na Radiju 93 trebalo dati intervju Ivo Andrić-Lužanski Lužanski je bio tu. Sjećam se tih dana i prijateljskog stiska njegove ruke. Bio je veliki borac za naš kraj i u trenutku kada je obnašao najviše dužnosti u našoj zemlji. Kada je trebala podrška nekim našim kadrovima tijekom zapošljavanja, nije dolazila niti od jedne stranke, ali je došla od Lužanskoga A onda neki čudni oblaci spustili su se nad njim i nije ga bilo dugo. Ivo je opet tu.

- Ne bi bilo čudno kada bismo saznali da su i njegovi prsti bili umiješani u odluke o pomoći kulturi bosanskih Hrvata iz Proračuna Republike Hrvatske. I zato nije čudno niti njegovo pojavljivanje ispred spomenika poginulim brnaiteljima u Boću i Boderištu. Jednostavno naš kraj ponovno ima zastupnika u hrvatskom Saboru kao što ga je već u nekoliko mandata imao u likovima Marjana Jurića Pro Patrie iz Drijenče i dr. Ante Kovačevića iz Odžaka. Prije svega, zovički kraj ima prijatelja u Saboru, a onda i političara.

- Neka ovaj osvrt bude samo mali podstreh svima onima koji su nekada nešto dobro učinili za naš kraj. Naši ljudi nikada ne zaboravljaju dobro. Možda to ne ističu bučno, ali dokazani prijatelji uvijek ostaju prijatelji. Nema veze odakle dolaze. Bitno je da su tu s dobrom nakanom. Uostalom, svaka istina, kad-tad, na vidjelo izađe.

Anto Pranjkić