Pušenje pomaže u prevenciji raka pluća
Svake godine na tisuće liječnika i ostalih članova „ne pušačke inkvizicije“ troši na bilijune dolara i ovjekovječuju ono što nepobitno postaje najveća povijesna zabluda u socijalnom inženjeringu. Uz pomoć većine zapadnjačkih vlada, ovi orvelovski lobisti progone pušače sa fanatičnim ubjeđenjem koji nadilazi čak i smiješan debakl Američke prohibicije alkohola, koja je trajala od 1919 do 1933.Danas gledamo na Američku prohibiciju sa opravdanim čuđenjem. Istina je da je cijela nacija dozvolila da im se uskrati pivo i viski i to na diktat male grupe fanatika koji su bučili na sav glas. Nažalost, to su učinili iako je nedostajalo dokaza da alkohol uzrokuje ikakve boljke ljudima, osim ako se konzumira u astronomskim količinama.
Avaj, sigurnosni razlozi ispijanja alkohola nisu bili važni toj grupi drekavaca već im je jedini cilj bio: kontrola drugih. Amerikanci su vidljivo „griješili“ tako što su uživali u par alkoholnih pića, dok su puritanci posredovali u ime boga, i tako još jedanput pravili ostatak ljudstva mizernima.
Iako ne postoji direktna veza između alkohola i duhana, povijest Američke prohibicije je važna jer nam pomaže u razumijevanju kako je mala brojka fanatika uspjela kontrolirati živote i ponašanje desetaka milijuna ljudi. Danas se događa potpuno ista stvar sa pušačima, iako su ovaj put fanatici vlade i neuki liječnici a ne drečavi religijski fanatici sa ulice.
Određene vlade znaju da su njihova djela iz prošlosti direktno uzrokovala većinu raka pluća i raka kože u današnjem svijetu, tako da oni poduzimaju sve mjere da bi svalili krivicu na druge i da se ograde od bilo kakve financijske odgovornosti i tako sve svale na bezopasni organski duhan. Kao što ćemo saznati u daljnjem dijelu ovog izvješća, organski duhan nikada nije naudio nikome, i na određene načine može opravdati dokaze da osigurava zavidnu zaštitu za naše zdravlje.
Ne dijele sve vlade na svijetu isti problem. Japan i Grčka imaju najveći broj odraslih pušača na svijetu, ali najmanji broj raka pluća. U direktnom kontrastu sa njima: Amerika, Australija, Rusija i neke zemlje u Južnom Pacifiku imaju najmanji broj odraslih pušača na svijetu ali imaju i najveći broj oboljelih od raka pluća. Ovo je glavni trag u rasplitanju apsurda i otkrivanja zapadnjače medicinske laži o tome da: „pušenje izaziva rak pluća.“
Europa je imala prvi kontakt sa duhanom 1942 godine kada je Kolumbo i njegovi kolege istraživači Rodrigo de Jerez vidjeli domorodce na Kubi kako puše. Već taj prvi dan, de Jerez je povukao svoj prvi dim i otkrio da ima vrlo relaksirajuća svojstva, kao što su mu domorodci i objasnili.
U manje od stoljeća pušenje je postalo prihvaćena i socijalna navika u kojoj su ljudi uživali, dok se na tisuće tona uvozilo iz kolonija da bi zadovoljilo sve veće potrebe tržišta. Sve veći broj pušača spisatelja je hvalilo univerzalnu dobrobit duhana za razne boljke.
Do početka 20. stoljeća gotovo svaka druga osoba je pušila ali su slučajevi raka ostali jako niski i tako bili gotovo nemjerljivi.
Tada se dogodilo nešto nevjerojatno 16. Lipnja 1945: užasavajući kataklizmički događaj koji će polako ali sigurno uzrokovati da vlade izvrnu percepciju o pušenju zauvijek.
„Kad je intenzivno svjetlo nestalo, skinuo sam zaštitne naočale i pogledao direktno prema tornju. Otprilike u isto vrijeme primijetio sam plavu boju koja je okruživala oblak dima. Tada je netko povikao da bi trebali gledati u udarni val koji se kreće po zemlji. To je nalikovalo na blijede kružnice, koje se polako kretale prema nama po tlu od centra eksplozije. Bile su žute boje.
„Začudila me je stalnost oblaka dima. Nakon prve brze eksplozije, donji dio oblaka se činio da poprima stalan oblik i da tako ostaje nepomično u zraku. Gornji dio je nastao rasti, nakon par minuta imao je visinu od bar 5 milja, polako je poprimao cik cak oblik zbog promjenjivog smjera vjetra na različitim visinama. Dim je probio neki oblak na početku svoga uzdizanja i činilo se da oblak nije ni malo utjecao na njega.“
To je bio ozloglašeni „Trinity test“ (trinity znači trojstvo na Engleskom, op. prev.), prvo prljavo nuklearno oružje koje je detoniralo u našu atmosferu. 6 kilogramska sfera plutonija, sabijena do super kritične točke uz pomoć eksploziva. Trinity je eksplodirao nad New Meksikom sa jakošću koja odgovara 20000 tona TNT-a. U par sekundi bilijuni smrtonosnih radioaktivnih čestica je bilo preneseno u atmosferu na visinu od 6 milja, gdje su ih jake struje zrake (jet streams) prenijele na daleko.
Američka vlada je bila unaprijed upoznata sa efektima radijacije, isto tako je znala kakve smrtonosne utjecaje ima na ljude, pa ipak otvoreno je naredila testiranje sa potpunim nemarom za zdravlje i dobrobit ljudi. Po slovu zakona ovo je krivično djelo grube nepažnje, ali to Američku vladu nije uopće brinulo. Prije ili kasnije, na ovakav ili onakav način, trebali su pronaći nekog drugog krivca za dugoročne posljedice od kojih pate Amerikanci i drugi građani na određenim lokacijama i u zabačenim predjelima.
Ako mikroskopski radioaktivni izotop padne na vašu kožu dok ste na plaži, dobit ćete rak kože. Udahnete li samo jednu česticu iste smrtonosne nečistoće, smrt od raka pluća postaje neizbježna, osim ako ste jako sretni pušač cigareta. Mikroskopska radioaktivna čestica zakapa se duboko u tkivo pluća, u potpunosti iscrpljuje limitirane rezerve vitamina B17 u vašem tijelu i uzrokuje galopirajuću nekontroliranu mutaciju stanica.
Kako možemo biti sigurni da čestice radioaktivne nečistoće zaista uzrokuju rak pluća svaki put kad se subjekt njima izloži? Za prave znanstvenike, nasuprot medicinskim šarlatanima i vladinim propagatorima, ovo uopće nije problem. Da bi se bilo koja teorija znanstveno prihvatila, prvo mora biti dokazana u skladu sa rigoroznim zahtjevima univerzalno prihvaćenima od strane znanstvene zajednice. Kao prvo treba izolirati radioaktivni izotop za kojeg se sumnja da uzrokuje određene posljedice, nakon toga treba izvršiti propisno kontrolirane laboratorijske eksperimente da bi se dobili rezultati, npr: rak pluća u sisavaca.
Znanstvenici su bezobzirno žrtvovali desetke tisuća miševa i štakora na ovaj način kroz mnoge godine, namjerno podlažući njihova pluća radio aktivnim supstancijama. Dokumentirani rezultati ovih žrtava su posvuda identični. Svaki miš ili štakor je razvio rak pluća, svaki miš i štakor je nakon toga umro. Teorija je tako pretvorena u čvrstu znanstvenu činjenicu pod strogo kontroliranim laboratorijskim uvjetima. Osumnjičena supstancija (radioaktivna tvar) izazvala je određene rezultate (rak pluća) kad bi ih sisavci udahnuli.
Sveopća magnituda rizika od raka pluća u ljudi zbog radioaktivnih otpadaka iz atmosfere nije nikako preuveličana. Britanija, Amerika, a potom i Rusija su zabranili atmosfersko testiranje nuklearnih eksplozija 5. 8. 1963. godine, nakon što je više od 4200 kilograma plutonija raspršeno diljem atmosfere. Mi znamo da manje od jednog mikro grama (milijunskog dijela grama) udahnutog plutonija uzrokuje neizlječivi rak pluća kod ljudi, i isto tako znamo da je vaša „prijateljski“ nastrojena vlada raspršila 4,2 bilijuna smrtonosnih doza u atmosferu sa životnim vijekom polu raspadanja radioaktivnih čestica od 50 000 godina. Zastrašujuće? Nažalost bit će i gore.
Zastrašujući prikaz nuklearnih eksplozija od 1945 do danas.
Plutonij spomenut u gornjem dijelu teksta je dio nuklearnog oružja prije detonacije, ali daleko najveći dio smrtonosnih radioaktivnih čestica bivaju pomiješani sa običnom prašinom, tlom, pijeskom i biva ozračeno dok se miješa sa nuklearnom eksplozijom. Ove čestice čine najveći dio eksplozijskog „dima“ koje vidimo na slikama nuklearnih eksplozija. U većini slučajeva tone materijala se trajno ozrače usput u tranzitu, ali budimo jako suzdržani u izračunu i recimo da samo 1000 kila površinskog materijala biva usisano za vrijeme svakog atmosferskog nuklearnog testa.
Prije nego li su ih zabranili u Rusiji, Britaniji i Americi, napravili su sve skupa 711 atmosferskih nuklearnih testova i s time ćemo zaključiti da je stvoreno 711 000 kilograma smrtonosnih mikroskopskih radioaktivnih čestica, tome moramo dodati 4200 kilograma iz samih oružja. Sve skupa sada imamo 715 200 kilograma radio aktivnih čestica. To znači više od milijun smrtonosnih doza na kilogram, što znači da su naše vlade kontaminirale našu atmosferu sa više od 715 bilijuna takvih doza, dovoljno da uzrokuje rak kože 117 puta na svakom čovjeku, ženi i djetetu na Zemlji.
Prije nego li se zapitate, odgovorit ćemo, radio aktivne čestice ne nestaju same od sebe, barem ne za vrijeme vašeg života, života vaše djece i vaših unuka. Sa životnim vijekom polu raspadanja od 50000 godina i duže, ove bezbrojne milijarde smrtonosnih radio aktivnih proizvoda naših vlada bit će s nama u stvari zauvijek. Jake zračne struje ih cirkuliraju svuda po svijetu i raspršuju ih svugdje, iako u jačim koncentracijama nekoliko tisuća milja od originalnog mjesta testiranja. Sasvim običan vjetar ili drugi površinski poremećaji su sve što treba da se ponovno uskovitlaju i povećaju opasnost za sve koji se nalaze u blizini.
Nekada bezbrižna ljetna igra u pijesku na plaži, danas može lako postati samoubojstvo, ako se dogodi da uskovitlate par radioaktivnih čestica koje se mogu zalijepiti za vašu kožu ili koje možete udahnuti u vaša pluća.
12 godina nakon kataklizmičkog Trinity testa postalo je očito za zapadnjačke vlade da im ove stvari potpuno izmiču kontroli, 1957. Savjet za Britansko Medicinsko Istraživanje napravio je izvješće u kojem navodi da se na globalnom planu „smrt od raka pluća više nego udvostručila u periodu od 1945 i 1955,“ iako nisu ponudili nikakvo objašnjene za uzrok. Za vrijeme tog istog desetogodišnjeg perioda, smrt od raka u samoj blizini Hiroshime i Nagasakija je narasla do neba. Do kraja zvaničnih atmosferskih testiranja 1963. pojava raka pluća na pacifičkim otocima povećala se za pet puta od 1945. Vlade su zeznule naš okoliš za narednih 50 000 godina i bilo je krajnje vrijeme da „velika vlada“ počne raditi jake diverzijske akcije.
1959. Svjetska Zdravstvena Organizacija je napisala dogovor sa IAEA koja je napravila veto na nuklearna istraživanja SZO o efektu radijacije.
Kako ljudi mogu dobiti dokaze kako dobivaju rak pluća i da su za to krive vlade ako ih se nikada ne može navesti da priznaju odgovornost ili ih za to tužiti? Jedina druga očita supstancija koju ljudi unose u svoja pluća osim zraka je, naravno, duhanski dim, tako da su vlade na to obratile pozornost. Slabo kvalificirani medicinski „istraživači“ odjednom su bili preokupirani sa ogromnim vladinim programima koji su svi bili koncentrirani na istu metu: „dokazati da pušenje duhana uzrokuje rak pluća.“ Pravi znanstvenici (naročito neki poznati nuklearni fizičari) otužno su se smiješili na prijašnje jadne pokušaje uspostave protu pušačkog lobija, i sve ih uvukli u najsmrtonosniju stupicu. Takozvani medicinski istraživači su bili prozvani da dokažu lažne tvrdnje pod istim krutim znanstvenim pravilima koja su korištena za dokazivanje utjecaja radioaktivnih čestica na stvaranje raka pluća kod sisavaca.
Zapamtite, da bi bilo koja teorija postala sveprihvaćena od znanstvene zajednice, mora biti dokazana u skladu sa rigoroznim zahtjevima koji su univerzalno dogovoreni od strane znanstvenika. Kao prvo osumnjičena supstancija (duhanski dim) mora biti izolirana, tada korištena u dobro kontroliranim laboratorijskim eksperimentima da bi dobili određen rezultat tj. da bi dokazali da uzrokuje rak kod sisavaca. Usprkos naporu da izlože na desetke tisuća naročito osjetljivih miševa i štakora ekvivalentu od 200 cigareta dnevno u periodu od jedne cijele godine, „medicinska znanost“ nikad nije uspjela dobiti rezultate da uzrokuju rak pluća u ijednom mišu ili štakoru. Da dobro ste pročitali. U više od 40 godina, stotine tisuća liječnika namjerno vam laže.
Pravi znanstvenici su uhvatili za gušu znanstvenike šarlatane jer su „sparili“ eksperiment smrtonosnih radioaktivnih čestica sa eksperimentom benignog pušenja duhana, što uvjerljivo dokazuje, jednom za uvijek, da pušenje, ni pod kakvim uvjetima, ne uzrokuje rak pluća. Čak što više, u velikim „slučajnim“ eksperimentima nikada nisu dozvolili da pravi znanstvenici publiciraju kristalno čiste dokaze da pušenje u stvari štiti pluća od raka pluća.
Svi miševi i štakori korišteni u nekom jedan jedini put održanom, specifičnom eksperimentu na koncu bivaju uništeni. Na ovaj način znanstvenici osiguravaju da rezultati od bilo koje korištene testirane supstancije ne mogu „slučajno“ kontaminirati stvarne ili imaginarne efekte neke druge supstancije. Tada, jednog lijepog dana se par tisuća miševa iz eksperimenta o pušenju, „slučajno“ kao čudom stvorilo, u eksperimentu o radioaktivnim česticama, rezultate prethodnih eksperimenata sa radioaktivnim česticama i utjecaja na miševe znate, svi miševi su umrli od raka pluća. Ali ovaj put, protiv svih očekivanja, 6% miševa pušača je preživjelo izlaganje radioaktivnim česticama. Jedina varijabla u svemu tome je bila, da su miševi prethodno bili obilno izloženi duhanskom dimu.
Vladin pritisak je u kratkom roku potisnuo činjenice koje su povučene od očiju javnosti, ali ovo nije u potpunosti ušutkalo prave znanstvenike. Kakva farsa. Profesor Schrauzer, Predsjednik Internacionalne Udruge za Bio i anorgansku Kemiju, svjedočio je pred kongresnim komitetom SADa 1982. o tome da je dugo poznato da su neki sastojci duhanskog dima vrlo dobro znani kao protu kancerogene supstance (sprječavaju rak) i da su testirane na životinjama. On je nastavio sa izjavom da aplikacijom supstance iz cigaretnog dima dolazi do potiskivanja kancerogene supstance ako su i one aplicirane na životinji.
Profesor Schrauzer nije stao na tome. On je dalje posvjedočio pod prisegom pred komitetom da: „da se nikada nije pokazalo da ijedan sastojak cigaretnog dima uzrokuje rak pluća u ljudi,“ dodajući da: „nitko nikada nije uspio producirati rak pluća, kod laboratorijskih životinja, od udisanja cigaretnog dima.“ To je bio fin odgovor na dosta zbunjujući problem. Ako vlada blokira publikaciju nečijeg znanstvenog rada, tada treba iskoristiti alternativnu opciju i iznijeti esencijalne podatke na način da uđu u kongresne zapise!
Kako se moglo i pretpostaviti, ove čvrste činjenice su vladu i „znanstvenike“ šarlatane dovele do ruba bijesa. Do 1982. godine, oni su počeli vjerovati svojoj vlastitoj smiješnoj propagandi, ni eminentni znanstveni establišment ih nije mogao ušutkati. Od jednom su počeli kriviti druge „tajne“ sastojke koje duhanske kompanije stavljaju u duhan. „Da to mora biti to!“ Željno su žamorili, dok im šačica znanstvenika nije telefonirala i objasnila da su i ti „tajni“ sastojci bili korišteni u eksperiment sa miševima, i da su i oni bili beskorisni da bi se uzrokovao rak pluća.
Smrtnost raka grkljana, dušnika, bronhija (1997-1999). Sa preko 300 incidenata, Windscale je generirala 76% radijacije u Europi 1984, godine. Stvari su izgledale očajne za vlade i liječničku zajednicu u cjelini. Pošto se anti pušačka kampanja počela novčano potpomagati još od ranih šezdesetih godina prošlog stoljeća, desetci tisuća liječnika koji su izašli sa medicinskih škola, izučeni su da pušenje uzrokuje rak pluća. Većina je vjerovala ovoj laži, ali počele su se pojavljivati napukline u ovoj iluziji. Čak i najtuplji od najtupljih doktora vidjeli su da se podatci ne podudaraju i kad su zatražili objašnjenja, rečeno im je da ne postavljaju glupa pitanja. „Pušenje uzrokuje rak pluća“ propagirali su svima u polu religijskom zanosu gdje je slijepa vjera postala zamjena za dokaze.
Ponekad čak i slijepa vjera treba pozitive potpomoći, koje su u ovom slučaju postale agencije za marketing i medije. Odjednom su televizijski ekrani bili preplavljeni sa slikama užasnih pocrnjelih „pušačkih pluća,“ zajedno sa popratnom mantrom o tome da ćete umrijeti u užasnoj agoniji ako ne prestane sa pušenjem isti čas. Bilo je to, naravno, patetično smeće.
U mrtvačnici pluća pušača i nepušača izgledaju isto, roza, i jedini način na koji forenzički patolog može reći da li je netko bio pušač ili nepušač je ako nađu masne mrlje nikotina na nečijim prstima, ili paket Malrbora ili Camela u džepu kaputa ili ako netko od rodbine nepametno prizna da ste pušili demonsku travu. Crna pluća? Od rudara iz rudnika ugljena, koji su cijeli svoj radni vijek i udisali obilne količine mikroskopskih čestica prašine crnog ugljena. Isto kao i sa radioaktivnim česticama, oni ulaze duboko u tkivo pluća i ostaju tamo zauvijek. Ako je netko radio u rudniku uglja bez zaštitne maske za disanje, 20 ili više godina, onda će mu pluća izgledati kao ova na slici.
Mnogi ljudi se pitaju kako to da su ti pušački miševi bili zaštićeni od smrtonosnih radioaktivnih čestica, čak što više, pitaju se zašto današnje brojke pokazuju da mnogo više nepušača umire od raka pluća negoli pušača. Profesor Sterling sa Univerziteta Simon Fraser u Kanadi je možda najbliži istini, napravio je istraživanje u kojem je otkrio da pušenje potpomaže stvaranje tankog sluzavog sloja u plućima, koji formira zaštitan sloj koji zaustavlja bilo koje kancerogene čestice da uđu u tkivo.“
Ovo je najvjerojatnije činjenica najbliža istini koju mi trenutačno možemo dobiti, i nema nekog perfektnog znanstvenog smisla. Smrtonosne radioaktivne čestice koje udišu pušači bi na takav način bili zaustavljeni u sluznom sloju, i tada izbačene iz tijela prije nego li uđu u tkivo.
Sve ovo može biti malo deprimirajuće za ne pušače, ali postoji par stvari koje se mogu uraditi da bi minimizirali rizik koliko je god to moguće. Približite se pušačima u vašem omiljenom baru i udišite dim dok oni puše. Hajde ne sramite se, udahnite par dubokih udisaja. Ili biste mogli na primjer popušiti jednu cigaretu ili malu cigaru nakon jela, samo 3 na dan da stvorite tanku sluzavu zaštitu. Ako ne možete ili ne želite sve od gore navedenog, onda promislite o tome da nabavite zaštitnu kiruršku masku!
Prevela i uredila: Ljubica Šaran
Matrix World
![[Vrh]](https://2img.net/i/fa/invision/p_up_en.gif)