Sažetak presude Žalbenog vijeća u postupku protiv Ante Gotovine i Mladena Markača

Hvala. Kako je najavio tajnik, danas se bavimo predmetom Tužitelj protiv Ante Gotovine i Mladena Markača. U skladu s Nalogom o rasporedu od 2. studenog 2012. danas će Žalbeno vijeće izreći svoju presudu.

U skladu s praksom Suda, neću pročitati tekst Žalbene presude, osim dispozitiva, već ću umjesto toga sažeti ključna pitanja u žalbenom postupku i glavne zaključke Žalbenog vijeća. Ovaj usmeni sažetak nije dio službene i mjerodavne presude Žalbenog vijeća, koja je donijeta u pisanom obliku i koja će biti podijeljena strankama u postupku po završetku današnjeg zasjedanja.

B. Kontekst predmeta

Ovaj predmet tiče se događaja koji su se odigrali od najkasnije srpnja 1995. do otprilike 30. rujna 1995. na području Krajine u Hrvatskoj. Tijekom tog razdoblja hrvatsko vodstvo i dužnosnici započeli su operaciju “Oluja”, vojnu akciju sa ciljem preuzimanja kontrole nad teritorijem na području Krajine.

U vrijeme relevantno za Optužnicu g. Gotovina bio je general bojnik u Hrvatskoj vojsci, odnosno HV-u, zapovjednik Zbornog područja HV-a Split i glavni operativni zapovjednik operacije “Oluja” u južnom dijelu područja Krajine. Raspravno vijeće je zaključilo da je g. Gotovina zajedno s drugima dijelio cilj udruženog zločinačkog pothvata, odnosno UZP-a, kojem je u značajnoj mjeri doprinio, a čija je zajednička svrha bila trajno uklanjanje srpskog civilnog stanovništva s područja Krajine, time što je naredio protupravne topničke napade na Knin, Benkovac i Obrovac, a nije ozbiljno nastojao spriječiti ili istražiti kaznena djela koja su počinili njegovi podčinjeni protiv srpskih civila u Krajini. Raspravno vijeće je utvrdilo da je g. Gotovina kriv, na osnovi i prvog i trećeg oblika UZP-a, za zločine protiv čovječnosti i kršenja zakona i običaja ratovanja. Izrečena mu je zatvorska kazna u trajanju od 24 godine.

U vrijeme relevantno za Optužnicu g. Markač je bio pomoćnik ministra unutarnjih poslova i operativni zapovjednik Specijalne policije u Hrvatskoj. Raspravno vijeće je zaključilo da je g. Markač zajedno s drugima dijelio cilj udruženog zločinačkog pothvata, odnosno UZP-a, kojem je u značajnoj mjeri doprinio, a čija je zajednička svrha bila trajno uklanjanje srpskog civilnog stanovništva s područja Krajine, tako što je naredio protupravni topnički napad na Gračac te stvorio klimu nekažnjivosti time što je propustio spriječiti, istražiti ili kazniti kaznena djela koja su počinili pripadnici Specijalne policije protiv srpskih civila. Raspravno vijeće je utvrdilo da je g. Markač kriv, na osnovi i prvog i trećeg oblika UZP-a, za zločine protiv čovječnosti i kršenja zakona i običaja ratovanja. Izrečena mu je zatvorska kazna u trajanju od 18 godina.

Raspravno vijeće je trećeoptuženog Ivana Čermaka oslobodilo po svim točkama Optužnice.

Gospodin Gotovina se žalio po četiri osnove, a g. Markač po osam osnova. Oba žalitelja osporila su svoje osuđujuće presude u cijelosti. Gospodin Markač je osporio i izrečenu mu kaznu. Žalbeno će vijeće sada nešto reći o argumentaciji žalitelja, pri čemu će se prvo osvrnuti na argumente žalitelja u vezi s protupravnim topničkim napadima i postojanjem UZP-a.


ŽALBENE OSNOVE

Protupravni topnički napadi i postojanje UZP-a

Gospodin Gotovina u svojoj prvoj i trećoj žalbenoj osnovi, i g. Markač, u svojoj prvoj i drugoj žalbenoj osnovi, djelomično, tvrde da topnički napadi na Knin, Benkovac, Obrovac i Gračac, odnosno četiri grada, nisu bili protupravni, a da se bez konstatacije da su artiljerijski napadi protupravni ne može održati zaključak Raspravnog vijeća da je postojao UZP.

Tužiteljstvo odgovara da Raspravno vijeće nije pogriješilo niti kada je ustanovilo da su postojali protupravni topnički napadi na četiri grada, niti kada je utvrdilo postojanje UZP-a.

Žalbeno vijeće podsjeća da su, po zaključku Raspravnog vijeća, žalitelji bili sudionici UZP-a, čija je zajednička svrha bila trajno uklanjanje srpskih civila iz Krajine silom ili prijetnjom silom. Zaključak sudaca Raspravnog vijeća da UZP jest postojao zasniva se na njihovoj sveukupnoj ocjeni više nalaza koji se međusobno potkrepljuju. Žalbeno vijeće, uz suprotno mišljenje suca Agiusa i suca Pocara, smatra da ključnu točku u analizi Raspravnog vijeća u pogledu postojanja UZP-a predstavlja zaključak da su protupravni topnički napadi bili upereni protiv civila i civilnih objekata u četiri grada, te da su ovi protupravni napadi prouzročili deportaciju velikog broja civila iz Krajine.

Zaključak Raspravnog vijeća da su topnički napadi na četiri grada bili protupravni u velikoj mjeri se oslanjao na analizu pojedinačnih mjesta udara projektila u okviru četiri grada, koju ću ja u daljem tekstu nazivati “analiza udara”. Analiza udara zasnovana je na zaključku Raspravnog vijeća o margini pogreške od 200 metara za topničke projektile ispaljene na četiri grada, u daljnjem tekstu: “pravilo o 200 metara”. Na osnovi spomenute margine pogreške, Raspravno vijeće je ustanovilo da su sva mjesta udara udaljena više od 200 metara od cilja koji je, po mišljenju Vijeća, legitiman, služila kao dokaz o protupravnom topničkom napadu. Identificiravši legitimne ciljeve, Raspravno vijeće je djelomično uzelo u obzir i svoj nalaz da HV nije mogao identificirati oportune ciljeve, kao što su policijska ili vojna vozila u pokretu u četiri grada.

Žalbeno vijeće jednoglasno konstatira da je Raspravno vijeće pogriješilo kada je izvelo pravilo o 200 metara. Prvostupanjska presuda ne sadrži nikakve naznake o postojanju dokaza koje je Raspravno vijeće uzelo u obzir, a tiču se postojanja margine pogreške od 200 metara, tako da presuda ne sadrži nikakvo konkretno obrazloženje o tome kako je Vijeće izvelo zaključak o margini pogreške. Raspravno vijeće je razmotrilo svjedočenja svjedoka vještaka koji su govorili o čimbenicima kao što su brzina vjetra i temperatura zraka, a koji su mogli da prouzroče varijacije u preciznosti naoružanja koje je HV koristio u svojim djelovanjima protiv četiri grada. Pored toga, Raspravno vijeće je iznijelo da mu nije predočeno dovoljno dokaza da bi se izveli zaključci o navedenim čimbenicima u odnosu na svaki od četiri grada. Usprkos tome, u svojoj analizi udara, Raspravno vijeće je jednoobrazno primijenilo pravilo o 200 metara na sva mjesta udara u svakom od četiri grada.

U takvim okolnostima, Žalbeno vijeće je jednoglasno donijelo zaključak da je Raspravno vijeće pogriješilo usvojivši marginu pogreške koja ne proizlazi iz predočenih dokaza.

Kada je riječ o oportunim ciljevima u četiri grada, Žalbeno vijeće smatra da Raspravno vijeće nije pogriješilo utvrdivši da HV nije mogao gađati oportune ciljeve u Benkovcu, Gračacu i Obrovcu. Međutim, Žalbeno vijeće ističe da su Raspravnom vijeću predočeni dokazi o oportunim ciljevima u Kninu od kojih se Raspravno vijeće nije izričito ogradilo. U tom kontekstu, Žalbeno vijeće, uz suprotno mišljenje suca Agiusa i suca Pocara, smatra da je Raspravno vijeće pogriješilo zaključivši da napadi na Knin nisu bili upereni protiv oportunih ciljeva.

Žalbeno vijeće, uz suprotno mišljenje suca Agiusa i suca Pocara, podsjeća da, iako je Raspravno vijeće razmotrilo niz čimbenika ocjenjujući da li su granate bile uperene protiv legitimnih vojnih ciljeva, udaljenost između određene točke udara i najbližeg identificiranog topničkog cilja predstavljala je ključni kriterij i organizaciono načelo u “analizi udara” koju je iznijelo Raspravno vijeće. Žalbeno vijeće, uz suprotno mišljenje suca Agiusa i suca Pocara, zaključuje da su pogreške Raspravnog vijeća o pravilu o 200 metara i oportunim ciljevima suviše ozbiljne da bi se održali zaključci iz “analize udara”. Iako je Raspravno vijeće u izvođenju zaključka da su napadi na četiri grada bili protupravni razmotrilo još neke dokaze, Žalbeno vijeće, uz suprotno mišljenje suca Agiusa i suca Pocara, smatra da su, bez “analize udara”, preostali dokazi nedovoljni za izvođenje zaključka o protupravnoj prirodi topničkih napada na četiri grada.

S obzirom na gore navedeno, Žalbeno vijeće, uz suprotno mišljenje suca Agiusa i suca Pocara, smatra da nijedno razumno Raspravno vijeće nije moglo zaključiti izvan razumne sumnje da su četiri grada bila izložena protupravnim topničkim napadima. Stoga Žalbeno vijeće, uz suprotno mišljenje suca Agiusa i suca Pocara, djelomično prihvaća prvu žalbenu osnovu g. Gotovine, a djelomično i drugu žalbenu osnovu g. Markača, te poništava nalaz Raspravnog vijeća da su napadi na četiri grada bili protupravni.

Kada je riječ o odgovornosti po osnovi UZP-a, Žalbeno vijeće primjećuje da je zaključak Raspravnog vijeća o postojanju UZP-a zasnovan na sveukupnoj ocjeni više zaključaka koji se međusobno potkrepljuju. Međutim, Žalbeno vijeće, uz suprotno mišljenje suca Agiusa i suca Pocara, smatra da je zaključak Raspravnog vijeća o ključnoj zajedničkoj svrsi o prisilnom uklanjanju srpskih civila iz Krajine uglavnom počivao na postojanju protupravnih topničkih napada na civile i civilne objekte u četiri grada. Premda je Raspravno vijeće razmotrilo dokaze o planiranju i posljedicama topničkog napada kako bi potkrijepilo svoj nalaz o postojanju UZP-a, ove dokaza je izričito razmatralo u svjetlu vlastitog zaključka da su napadi na četiri grada bili protupravni. Štoviše, Raspravno vijeće nije zaključilo da je bilo koji od žalitelja izravno sudjelovao u usvajanju diskriminatorne politike u Hrvatskoj.

U takvim okolnostima, budući da je poništilo nalaz Raspravnog vijeća da su topnički napadi na četiri grada bili protupravni, Žalbeno vijeće, uz suprotno mišljenje suca Agiusa i suca Pocara, smatra da ni jedno razumno Raspravno vijeće nije moglo zaključiti da postojanje UZP-a, sa zajedničkom svrhom trajnog uklanjanja srpskog stanovništva iz Krajine silom ili prijetnjom sile, predstavlja jedino razumno tumačenje indirektnih dokaza u spisu.

S obzirom na gore navedeno, Žalbeno vijeće, uz suprotno mišljenje suca Agiusa i suca Pocara, djelomično prihvaća prvu i treću žalbenu osnovu g. Gotovine, kao i prvu i drugu žalbenu osnovu g. Markača, te poništava nalaz Raspravnog vijeća da je postojao UZP sa ciljem da se trajno ukloni srpsko civilno stanovništvo iz Krajine silom ili prijetnjom sile. Iz tih razloga je nepotrebno osvrtati se na preostale argumente žalitelja o postojanju UZP-a. Žalbeno vijeće ističe da su žalitelji osuđeni za vid odgovornosti po osnovi sudjelovanja u UZP-u. Stoga se preinačuje taj dio osuđujuće presude izrečene žaliteljima.


Osuđujuća presuda po osnovi alternativnih vidova odgovornosti

Poništivši osuđujuću presudu izrečenu žaliteljima po osnovi vida odgovornosti sudjelovanja u UZP-u, uz suprotno mišljenje suca Agiusa i suca Pocara, Žalbeno vijeće će se sada osvrnuti na argumentaciju stranaka o mogućnosti izricanja osuđujuće presude po osnovi alternativnih vidova odgovornosti. Žalbeno vijeće podsjeća da je, u svojem nalogu za dostavljanje dodatnih podnesaka od 20. srpnja 2012, ustanovilo da su pomaganje i podržavanje, kao i odgovornost nadređenog, najrelevantniji alternativni vidovi odgovornosti kada je riječ o nalazima Raspravnog vijeća.

Žalitelji osporavaju nadležnost Žalbenog vijeća da izriče osuđujuće presude po alternativnim vidovima odgovornosti, tvrdeći da se, u svakom slučaju, Tužiteljstvo odreklo prava da zahtjeva osudu žalitelja po alternativnim vidovima odgovornosti jer nije uložilo žalbu na prvostupanjsku presudu.

Žalbeno vijeće primjećuje, uz suprotno mišljenje suca Pocara, da je u više navrata izricalo osuđujuću presudu po alternativnim vidovima odgovornosti. U tom smislu, Žalbeno vijeće ističe da se člankom 25 (2) Statuta, a konkretno ovlasti danom Žalbenom vijeću da preinači odluku Raspravnog vijeća, Žalbenom vijeću daje nadležnost za donošenje osuđujućih presuda po osnovi alternativnih vidova odgovornosti.

Žalbeno vijeće, uz suprotno mišljenje suca Pocara, nije uvjereno da su žalitelji iznijeli neoborive razloge za odstupanje od prakse donošenja osuđujućih presuda na osnovi alternativnih vidova odgovornosti u određenim okolnostima. Međutim, Žalbeno vijeće ističe da neće izricati osuđujuće presude po alternativnim vidovima odgovorosti u slučajevima kada bi to u znatnoj mjeri ugrozilo prava žalitelja na pravično suđenje ili bi time Vijeće prekoračilo svoju nadležnost definiranu Statutom.

Razmatrajući da li da donese osuđujuću presudu na osnovi alternativnih vidova odgovornosti u ovom slučaju, Žalbeno vijeće će de novo razmotriti nalaze Raspravnog vijeća, kao i druge dokaze u spisu. Žalbeno vijeće podsjeća da je analiza Raspravnog vijeća bila usmjerena na pitanje da li su pojedini nalazi dovoljni za donošenje osuđujuće presude po osnovi vida odgovornosti sudjelovanja u UZP-u. Stoga će Žalbeno vijeće uzeti u obzir analizu Raspravnog vijeća, ali se njoj neće prikloniti.

Da se najprije osvrnemo na odgovornost žalitelja za topničke napade na četiri grada. Žalbeno vijeće podsjeća da je poništilo, uz suprotno mišljenje suca Agiusa i suca Pocara, nalaz Raspravnog vijeća da su topnički napadi na četiri grada bili protupravni. Žalbeno vijeće podsjeća na zaključak Raspravnog vijeća po kojem, u konkretnom činjeničnom kontekstu koje je razmatralo, odlazak civila iz gradova i sela podvrgnutih legitimnim topničkim napadima, ne može se okarakterizirati kao deportacija, niti se moglo zaključiti da su osobe koje su sudjelovale u legitimnim topničkim napadima imale namjeru da prisilno rasele civile. U takvim činjeničnim okolnostima, obrazloženje Raspravnog vijeća onemogućava izvođenje zaključka da su odlasci iz četiri grada, do kojih je došlo usporedo s legitimnim topničkim napadima, predstavljali deportaciju. Razmotrivši dokaze, Žalbeno vijeće se slaže s relevantnom analizom Raspravnog vijeća, te zaključuje da se, u konkretnom činjeničnom kontekstu, odlasci civila koji su uslijedili usporedo s legitimnim topničkim napadima ne mogu okvalificirati kao deportacija.

Nadalje, Žalbeno vijeće primjećuje da s obzirom na poništeni zaključak o postojanju UZP-a, kao i s obzirom na nepostojanje zaključka o protupravnim napadima, u Prvostupanjskoj presudi nema ni jednog izričitog alternativnog zaključka kojim bi se iznijela mens rea nužna za deportaciju, a koja bi se mogla pripisati žaliteljima na osnovi protupravnih topničkih napada. U tim okolnostima Žalbeno vijeće se nije uvjerilo da su topnički napadi za koje su odgovorni žalitelji dovoljni da bi se izvan razumne sumnje dokazala njihova krivnja za deportaciju na osnovi bilo kojeg alternativnog vida odgovornosti koji se iznosi u Optužnici.

Što se tiče potencijalne odgovornosti g. Gotovine na osnovi alternativnih vidova odgovornosti, a na temelju dodatnih zaključaka Raspravnog vijeća, Žalbeno vijeće podsjeća da je Raspravno vijeće uz svoje zaključke o topničkim napadima na predmetna četiri grada utvrdilo i sljedeće: g. Gotovina je znao za kaznena djela za koja se tvrdi da su počinjena u četiri grada prije i nakon topničkih napada; ta kaznena djela je trebalo istražiti; g. Gotovina je propustio poduzeti potrebne korake u vezi s tim kaznenim djelima. Štoviše, Raspravno vijeće je konkretno iznijelo tri “dodatne mjere” koje je g. Gotovina mogao poduzeti: stupiti u vezu i tražiti pomoć od “relevantnih osoba”; dati izjavi za javnost; i preusmjeriti “sredstva koja su mu bila na raspolaganju” kako bi se poduzeli potrebni koraci u vezi sa spomenutim kaznenim djelima. Raspravno vijeće je zaključilo da je g. Gotovina propustio uložiti ozbiljne napore da se istraže ta kaznena djela i spriječe buduća. Žalbeno vijeće primjećuje da se Raspravno vijeće oslonilo na svoj zaključak o protupravnosti topničkih napada kada je ocjenjivalo odgovornost g. Gotovine za dodatno postupanje i propust da djeluje.

Međutim, Žalbeno vijeće, uz suprotno mišljenje suca Agiusa, smatra da je opis koji je iznijelo Raspravno vijeće dodatnih mjera što ih je g. Gotovina trebao poduzeti nedovoljno razrađen i neprecizan, te da se njime ne utvrđuju konkretno na koji bi to način takve mjere utjecale na zamijećene nedostatke u koracima koje je trebalo poduzeti u vezi s kaznenim djelima. Žalbeno vijeće podsjeća da je Raspravno vijeće izričito uzelo u obzir dokaze da je g. Gotovina poduzeo brojne mjere kako bi spriječio i minimalizirao kaznena djela i atmosferu nereda među vojnicima HV-a pod njegovom kontrolom. Žalbeno vijeće nadalje podsjeća da iz svjedočenja vještaka na suđenju proizlazi da je g. Gotovina poduzeo sve nužne i razumne mjere kako bi održao red među svojim podčinjenima. U tom kontekstu Žalbeno vijeće, uz suprotno mišljenje suca Agiusa, smatra da dokazi u spisu ne dokazuju izvan razumne sumnje da je u slučaju g. Gotovine postojao ikakav propust dovoljno velik da bi predstavljao osnovu za kaznenu odgovornost u smislu pomaganja i podržavanja ili odgovornosti nadređenog.

U tom kontekstu Žalbeno vijeće, uz suprotno mišljenje suca Agiusa, ne vidi ni jedan daljnji zaključak Raspravnog vijeća koji bi predstavljao actus reus u prilog osuđujućoj presudi na osnovi alternativnog vida odgovornosti. Shodno tome, Žalbeno vijeće, uz suprotno mišljenje suca Agiusa, neće g. Gotovini izreći osuđujuću presudu na temelju alternativnih vidova odgovornosti.

Što se tiče potencijalne odgovornosti g. Markača na osnovi alternativnih vidova odgovornosti, a na temelju zaključaka Raspravnog vijeća koji nisu poništeni, Žalbeno vijeće podsjeća da je Raspravno vijeće utvrdilo da je g. Markač propustio naložiti provođenje istraga u vezi s pretpostavljenim kaznenim radnjama koje su izvršili pripadnici Specijalne policije. Raspravno vijeće je zaključilo da je svojim propustom da djeluje g. Markač stvorio atmosferu nekažnjivosti među pripadnicima Specijalne policije, što je potaklo daljnja kaznena djela Specijalne policije, uključujući ubojstvo i uništavanje imovine.

Žalbeno vijeće primjećuje da Raspravno vijeće nije izričito utvrdilo da je g. Markač bitno doprinio relevantnim kaznenim djelima koja je počinila Specijalna policija ili da je imao efektivnu kontrolu nad tim snagama. Štoviše, Žalbeno vijeće, uz suprotno mišljenje sudaca Agiusa i Pocara, smatra da su svi zaključci Raspravnog vijeća o odgovornosti g. Markača doneseni u kontekstu zaključaka Vijeća o protupravnim topničkim napadima na četiri grada.

Shodno tome, Žalbeno vijeće smatra da Raspravno vijeće nije iznijelo prima facie dovoljne zaključke za osuđujuće presude g. Markaču, bilo na osnovi pomaganja i podržavanja ili odgovornosti nadređenog. Budući da nema takvih zaključaka, i s obzirom na okolnosti ovog predmeta, Žalbeno vijeće, uz suprotno mišljenje suca Agiusa, odbija ocijeniti preostale zaključke Raspravnog vijeća i dokaze u spisu. Ako bi se u to upustilo, to bi zahtijevalo da Žalbeno vijeće izvrši opširno utvrđivanje činjenica i ocjenu dokaza. Žalbeno vijeće, uz suprotno mišljenje sudaca Agiusa i Pocara, podsjeća da su postojanje UZP-a i protupravnih topničkih napada u temelju svih materijalnih zaključaka u Prvostupanjskoj presudi. U takvom kontekstu, bilo kakav pokušaj da se izvuku zaključci nužni za osuđujuće presude po alternativnim vidovima odgovornosti bi predstavljalo rizik da se značajno naruše prava g. Markača na pravično suđenje.

S obzirom na gore navedno, Žalbeno vijeće, uz suprotno mišljenje suca Agiusa, neće izreći osuđujuće presude g. Markaču na temelju alternativnih vidova odgovornosti.


III: DISPOZITIV

Pročitat ću sada cijeli operativni tekst dispozitiva Žalbenog vijeća. Molim g. Gotovinu i g. Markača da ustanu.

Iz gore navedenih razloga, ŽALBENO VIJEĆE,

na osnovi članka 25 Statuta i pravila 117 i 118 Pravilnika,

IMAJUĆI U VIDU pisane podneske stranaka u postupku i argumentaciju koju su one iznijele na zasjedanju 14. svibnja 2012.,

ZASJEDAJUĆI na javnoj sjednici,

USVAJA, uz suprotno mišljenje sudaca Agiusa i Pocara, djelomično prvu i treću žalbenu osnovu Ante Gotovine; PONIŠTAVA, uz suprotno mišljenje sudaca Agiusa i Pocara, osuđujuće presude Anti Gotovini za progon, deportaciju, ubojstvo i nečovječno postupanje kao zločine protiv čovječnosti, te za pljačku javne i privatne imovine, bezobzirno razaranje, ubojstvo i okrutno postupanje kao kršenja zakona i običaja ratovanja; i IZRIČE, uz suprotno mišljenje sudaca Agiusa i Pocara, oslobađajuću presudu po točkama 1, 2, 4, 5, 6, 7, 8 i 9 Optužnice;

ODBACUJE, uz suprotno mišljenje sudaca Agiusa i Pocara, kao bespredmetne preostale žalbene osnove Ante Gotovine;

USVAJA, uz suprotno mišljenje sudaca Agiusa i Pocara, prvu i drugu žalbenu osnovu Mladena Markača; PONIŠTAVA, uz izdvojeno mišljenje sudaca Agiusa i Pocara, osuđujuće presude Mladenu Markaču za progon, deportaciju, ubojstvo i nečovječno postupanje kao zločine protiv čovječnosti, te za pljačku javne i privatne imovine, bezobzirno razaranje, ubojstvo i okrutno postupanje kao kršenja zakona i običaja ratovanja; i IZRIČE, uz suprotno mišljenje sudaca Agiusa i Pocara, oslobađajuću presudu po točkama 1, 2, 4, 5, 6, 7, 8 i 9 Optužnice.

ODBACUJE, uz suprotno mišljenje sudaca Agiusa i Pocara, kao bespredmetne preostale žalbene osnove Mladena Markača;

NALAŽE, u skladu s pravilom 99(A) i 107 Pravilnika, da se Ante Gotovina i Mladen Markač odmah puste na slobodu i UPUĆUJE tajnika da s tim u vezi poduzme potrebne korake.

Sudac Theodor Meron priložio je izdvojeno mišljenje.
Sudac Carmel Agius priložio je suprotno mišljenje.
Sudac Patrick Robinson priložio je izdvojeno mišljenje.
Sudac Fausto Pocar priložio je suprotno mišljenje.

G. Gotovina, g. Markač, izvolite sjesti.

Ovim se završava zasjedanje Žalbenog vijeća Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju.


ICTY, 16.11.2012.

Sažetak presude u predmetu Tužitelj protiv
Ante Gotovine, Ivana Čermaka i Mladena Markača

U nastavku je sažetak presude koju je danas pročitao sudac Orie:

Sudsko vijeće danas zasjeda da bi izreklo presudu u predmetu Tužitelj protiv Ante Gotovine, Ivana Čermaka i Mladena Markača.

Na ovom zasjedanju Vijeće će iznijeti sažetak svojih zaključaka. Naglašavam da je ovo sažetak teksta. Mjerodavni prikaz zaključaka Vijeća nalazi se u pisanoj verziji presude koja će biti na raspolaganju na kraju današnjeg zasjedanja.

Ovaj predmet bavi se zločinima za koje se tvrdi da su počinjeni od najkasnije srpnja 1995. do otprilike 30. rujna 1995. godine nad krajinskim srpskim stanovništvom i imovinom koju su posjedovali ili u kojoj su stanovali Srbi u raznim općinama na području Krajine. Kaznena djela o kojima tužitelj iznosi navode uključuju deportaciju i prisilno premještanje, pljačkanje javne ili privatne imovine, bezobzirno razaranje, ubojstvo, nehumana djela i okrutno postupanje. Osim toga, iznose se i navodi o kaznenom djelu progona, putem protupravnih napada na civile i civilne objekte, protupravnih zatočenja, te uvođenja ograničavajućih i diskriminacijskih mjera.
Anti Gotovini, Ivanu Čermaku i Mladenu Markaču sudilo se na temelju navoda da su sudjelovali u udruženom zločinačkom pothvatu. Cilj tog navedenog zločinačkog pothvata bilo je trajno uklanjanje srpskog stanovništva iz područja Krajine. Prema tvrdnjama tužitelja, pothvat je predstavljao, odnosno uključivao, počinjenje kaznenih djela progona, deportacije i prisilnog premještanja, pljačke i razaranja. Alternativno, ta kaznena djela bila su prirodna i predvidljiva posljedica provođenja ovog pothvata. Osim toga, ubojstva, nehumana djela i okrutno postupanje bili su također prirodna i predvidljiva posljedica provođenja udruženog zločinačkog pothvata o kojem se iznose navodi.
Tužitelj tvrdi da su među sudionicima udruženog zločinačkog pothvata, uz trojicu optuženih, bili i hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, ministar obrane Gojko Šušak, kao i načelnici Glavnog stožera Hrvatske vojske, prvo Janko Bobetko, a zatim Zvonimir Červenko. Ti sudionici udruženog zločinačkog pothvata, kako se tvrdi, koristili su druge ili su s njima surađivali da bi omogućili ili izvršili kaznena djela. Među drugim sudionicima bili su vladini dužnosnici i pripadnici Hrvatske vojske; vojne policije; Specijalne policije i
civilne policije. Prema navodima tužitelja, optuženi su sudjelovali u udruženom zločinačkom pothvatu i djelovali u cilju njegove realizacije na različite načine.

Prema navodima iz optužnice, optuženi su odgovorni za planiranje, poticanje, naređivanje ili podržavanje i potpomaganje tih kaznenih djela. I na koncu, tužitelj navodi da su optuženi kazneno odgovorni zato što su svjesno propustili da spriječe ili kazne kažnjive radnje ili propuste svojih podčinjenih.

Ovo Vijeće je zasjedalo u ovom predmetu više od tri godine. Sve stranke u postupku, kao i Vijeće, pozivale su svjedoke u različitim fazama postupka. Iskaze je sveukupno dalo 145 svjedoka, a Vijeće je u spis uvrstilo svjedočenje u pisanom obliku još 38 svjedoka. Uz to, stranke u postupku na usvajanje su ponudile golem broj dokumentarnih dokaza kako bi ih Vijeće razmotrilo. Među tim dokumentima su vojni dokumenti, izvještaji međunarodnih organizacija aktivnih u Hrvatskoj tijekom predmetnog vremena optužnice, te izvještaji raznih vještaka.

Stranke u postupku i Vijeće bavili su se tijekom suđenja brojnim proceduralnim pitanjima. Jedno od takvih proceduralnih pitanja bio je i zahtjev tužitelja iznesen 13. lipnja 2008. da se Republici Hrvatskoj uputi nalog za dostavu određenih dokumenata ili informacija, odnosno konkretno, jednog broja topničkih dokumenata. Tužiteljeva potraga za dokumentima započela je zahtjevima za pomoć upućenim Hrvatskoj, nakon čega je uslijedio opsežan spor u kojem su sudjelovale stranke u postupku i Hrvatska. Vijeće je uz to pozvalo Hrvatsku na više sastanka kako bi se razjasnilo da li postoje određeni topnički dokumenti i, ako postoje, gdje se mogu pronaći. Tijekom tog procesa određeni dokumenti su dostavljeni sukladno zahtjevima tužitelja, dok su se drugi pojavljivali postepeno. Neki od dokumenata, međutim, nisu nikada dostavljeni. Vijeće je 26. srpnja 2010., iako svjesno da na jedan broj pitanja u vezi s topničkim dokumentima koji su još uvijek nedostajali nije dobilo konačan odgovor, odbilo zahtjev tužitelja da Republici Hrvatskoj naloži dostavu određenih dokumenata. Vijeće je naglasilo da Hrvatska i dalje podliježe obavezi da surađuje s Međunarodnim sudom.
Vijeće napominje da su se događaji u ovom predmetu odvijali u kontekstu dugogodišnjih napetosti između Srba i Hrvata u Krajini. S tim u vezi, stranke u postupku složile su se da je protiv Hrvata u Krajini počinjen značajan broj zločina. Osim toga, događaji u ovom predmetu odvijali su se u kontekstu oružanog sukoba na teritoriju bivše Jugoslavije koji je trajao godinama. Ovaj predmet, međutim, ne bavi se zločinima prije predmetnog vremena optužnice. On se ne bavi niti pitanjem legalnosti pribjegavanja ratu, odnosno vođenja rata. Središnje pitanje ovog predmeta jest jesu li srpski civili u Krajini bili meta zločina i treba li optužene držati kazneno odgovornima za te zločine.

Vijeće će sada iznijeti sažetak svojih zaključaka.

Na telju raspoloživih dokaza i u skladu sa sporazumom između dviju obrana i tužitelja Vijeće je konstatiralo da je na području i u vremenu na koje se odnosi optužnica postojao međunarodni oružani sukob.
Vijeće je čulo i razmotrilo dokaze o velikom broju konkretnih slučajeva ubojstava za koje se tereti. O tome su svjedočili članovi obitelji žrtava i međunarodni promatrači. Na primjer, jedan svjedok je posvjedočio da je 7. kolovoza 1995. čuo pucnje i vidio hrvatske vojnike ispred svoje kuće u Mokrom Polju u općini Ervenik. Čuo je kako jedan od njih kaže "Ubio sam još jednog", nakon čega se spustio po stepenicama i našao svoju staru majku i mentalno oboljelog brata ubijene iz vatrenog oružja. Vijeće je ustanovilo da su ih ubili hrvatski vojnici. Jedna svjedokinja u svojem je iskazu rekla da je 6. kolovoza 1995. vidjela kako hrvatski vojnici izvode petoricu muškaraca iz podruma jedne kuće u Očestevu ili u blizini tog mjesta, gdje su i nju držali. Jedan od tih muškaraca bio je njezin sin. Ubrzo nakon toga začuli su se pucnji i kasnije su ta petorica muškaraca pronađeni mrtvi, ubijeni iz vatrenog oružja. Vijeće je ustanovilo da su tu petoricu ubili pripadnici Hrvatske vojske.
Vijeće je konstatiralo da su pripadnici hrvatskih vojnih snaga i Specijalne policije izvršili jedan broj ubojstava, što se tereti kao ratni zločini i zločini protiv čovječnosti.

Vijeće je, nadalje, čulo i razmotrilo dokaze o određenom broju konkretnih slučajeva okrutnog postupanja i nehumanih djela. Jedan svjedok je izjavio da su jednog jutra prije 12. kolovoza 1995. u Palanki hrvatski vojnici pretresli njegovu kuću, tražili novac i potom ga zavezali za stablo. Nagurali su mu pod noge neku tkaninu i zapalili je. Opečen vatrom, svjedok je nogama odgurao tkaninu. U ovom, kao i u nizu drugih slučajeva, Vijeće je ustanovilo da su pripadnici hrvatskih vojnih snaga ili Specijalne policije počinili okrutno postupanje i nehumana djela, što se tereti kao ratni zločini i zločini protiv čovječnosti.
Dalje, Vijeće je čulo i razmotrilo dokaze o vrlo velikom broju slučajeva pljačke i razaranja. Vijeće kao primjer iznosi incidente u općinama Gračac i Knin. Svjedok Steenbergen posvjedočio je da je vidio razaranja širokih razmjera, poput spaljenih kuća u Gračacu 6. kolovoza 1995., pri čemu je vidio neke kuće koje su još uvijek gorjele. Mnogi svjedoci, na primjer Widen i Boucher, u iskazima su rekli da su vidjeli vojne kamione natovarene električnim aparatima i namještajem kako 6. kolovoza 1995. odlaze iz Knina, a da ih pritom nitko nije zaustavljao na hrvatskim kontrolnim točkama. U tim, kao i u jednom broju drugih incidenata, Vijeće je ustanovilo da su pripadnici hrvatskih oružanih snaga ili Specijalne policije izvršili razaranje i pljačku, što se tereti kao ratni zločini i elementi progona.
Što se tiče protupravnih napada na civile i civilne objekte kao radnji izvršenja progona, Vijeće je ustanovilo da su 4. i 5. kolovoza 1995. topničke postrojbe ispaljivale projektile na gradove Knin, Benkovac, Gračac i Obrovac. Vijeće je u vezi s ciljevima koje je Hrvatska vojska identificirala u tim gradovima čulo svjedočenje načelnika topništva Zbornog područja Split, Marka Rajčića, i vidjelo dokumentarne dokaze kao što su popisi ciljeva i topnički izvještaji. Vijeće napominje da vjerojatno nije dobilo sve topničke dokumente koji su u to vrijeme nastali. Niz međunarodnih promatrača i krajinskih Srba koji su u vrijeme granatiranja bili u tim gradovima svjedočili su o mjestima udara projektila.

Vijeće je pažljivo usporedilo mjesta udara projektila u spomenutim gradovima s mjestima potencijalnih vojnih ciljeva. Na temelju te usporedbe, kao i relevantnih izvještaja i zapovjedi upućenih topništvu, Vijeće je zaključilo da Hrvatska vojska u tim gradovima nije namjerno gađala samo ranije utvrđene vojne ciljeve, nego i dijelove u kojima nije bilo takvih vojnih ciljeva. Vijeće je konstatiralo da je Hrvatska vojska gradove u cjelini smatrala topničkim ciljevima. Vijeće je stoga ustanovilo da je granatiranje Benkovca, Gračaca, Knina i Obrovca 4. i 5. kolovoza 1995. predstavljalo neselektivni napad na te gradove i protupravni napad na civile i civilne objekte.
U vezi s navodima o prisilnom premještanju i deportaciji, Vijeće je uzelo u obzir da je 4. i 5. kolovoza 1995. velik broj osoba napustio gradove Benkovac, Gračac, Knin i Obrovac i otišao u Bosnu i Hercegovinu i Srbiju. Raspravno vijeće je mišljenja da se, iako su postojali planovi krajinskih Srba za evakuaciju određenih općina, razlikovao stupanj njihove primjene. Štoviše, stanovništvo je već bilo u pokretu kada su srpske općinske vlasti počele poduzimati mjere i kada je predsjednik Srpske krajine Martić kasno poslijepodne 4. kolovoza 1995. naložio evakuaciju. Raspravno vijeće je zaključilo da su planovi za evakuaciju i nalozi vlasti krajinskih Srba imali malo ili nikakvog utjecaja na odlazak krajinskih Srba. Što se tiče Benkovca, Gračaca, Knina i Obrovca, Vijeće je zaključilo da je strah od nasilja i pritisak uslijed granatiranja stvorio atmosferu u kojoj ti ljudi nisu imali drugog izbora nego da odu. Na primjer, jedan svjedok je posvjedočio da se činilo da granate koje su u Kninu posvuda padale za svrhu imaju zastrašivanje ljudi i da su svi imali osjećaj da moraju pobjeći. Mnogi ljudi potražili su sklonište u bazi UN-a, od kojih je jedan dio na koncu prebačen u Srbiju.

Vijeće je nadalje zaključilo da su zločini koji obuhvaćaju ubojstvo, razaranje, pljačku i nečovječna djela, a koje su počinili pripadnici hrvatskih vojnih snaga i Specijalne policije, stvorili pritisak i strah od nasilja među žrtvama i onima koji su im bili svjedoci. Ti zločini pridonijeli su stvaranju atmosfere u kojoj ti ljudi nisu imali nikakvog drugog izbora osim da odu. Vijeće je ustanovilo da prisilno premještanje koje su počinili pripadnici hrvatskih vojnih snaga i Specijalne policije protupravnim napadima na gradove u Krajini 4. i 5. kolovoza 1995. i činjenjem drugih zločina kasnije tokom kolovoza 1995. predstavlja deportaciju. Među mnogim krajinskim Srbima koji su napustili Krajinu nakon operacije "Oluja", Vijeće je zaključilo da je njih najmanje 20.000 deportirano na taj način u kolovozu 1995.

Kad je riječ o uvođenju diskriminacijskih mjera što se tereti kao djelo progona, Vijeće je razmotrilo više hrvatskih pravnih instrumenata koji se odnose na imovinu a koji su stupili na snagu nakon operacije "Oluja". Vijeće je zaključilo da je motiv u osnovi tih pravnih instrumenata, kao i njihov ukupni učinak, bio taj da se osigura da imovina koju su za sobom ostavili krajinski Srbi u oslobođenim područjima dođe u ruke Hrvata i da se tim Srbima tako uskrati korištenje vlastitih kuća i imovine. Vijeće je zaključilo da takvo uvođenje restriktivnih i diskriminacijskih mjera prema stambenim objektima i imovini, kad se sagleda u kontekstu deportacije i drugih zločina nad krajinskim Srbima, predstavlja progon.

Kao zaključak, Vijeće je ustanovilo da su hrvatske vojne snage i Specijalna policija počinili ubojstva, okrutno postupanje, nečovječna djela, razaranje, pljačke, progon i deportaciju kako se tereti u optužnici. Imajući u vidu veliki broj zločina počinjen nad srpskim stanovništvom Krajine tokom relativno kratkog vremena, Vijeće je nadalje zaključilo da je postojao rasprostranjeni i sustavni napad usmjeren protiv srpskog civilnog stanovništva.

Kao što je već spomenuto, tužitelj tereti svu trojicu optuženih kao sudionike u udruženom zločinačkom pothvatu. Svrha tog udruženog zločinačkog pothvata bilo je trajno uklanjanje srpskog stanovništva s područja Krajine.

Prilikom razmatranja da li je postojao udruženi zločinački pothvat Vijeće je pažljivo razmotrilo diskusiju na brijunskom sastanku 31. srpnja 1995., nekoliko dana prije početka operacije "Oluja". Predsjednik Tuđman tada se sastao s visokim vojnim dužnosnicima da bi razgovarali o toj vojnoj operaciji. Vijeće je zaključilo da su sudionici ovog sastanka također razmatrali važnost odlaska krajinskih Srba kao rezultata i sastavnog dijela predstojećeg napada. Odgovarajući na izjavu predsjednika Tuđmana u tom smislu, g. Gotovina je rekao:
"Već sada ima veliko iseljavanje civila iz Knina, koji odlaze za Banja Luku i Beograd. Znači da mi, ako nastavljamo ovaj pritisak, vjerojatno za neko vrijeme, neće biti toliko civila, nego onih, koji moraju ostati, koji nemaju mogućnost otići."
Vijeće je pažljivo proučilo izjave visokih hrvatskih dužnosnika na tom i drugim sastancima, kao i u javnosti. Vijeće je te izjave razmatralo u kontekstu svojih nalaza o deportaciji, protupravnim napadima na civile i civilne objekte i uvođenju diskriminacijskih mjera, što su sve kaznena djela počinjena nad krajinskim Srbima.

Vijeće je ustanovilo da su neki pripadnici hrvatskog političkog i vojnog rukovodstva imali zajednički cilj trajnog uklanjanja srpskog civilnog stanovništva iz Krajine upotrebom sile ili prijetnjom silom, što je predstavljalo i uključivalo deportaciju, prisilno premještanje i progon putem uvođenja restriktivnih i diskriminacijskih mjera, protupravnih napada na civile i civilne objekte, deportacija i prisilnog premještanja. Udruženi zločinački pothvat počeo je postojati najkasnije krajem srpnja 1995. i nastavio
se tokom cijelog perioda optužnice. Vijeće je nadalje zaključilo da zajednički cilj nije bio, niti je podrazumijevao, počinjenje kaznenih djela putem nestanaka, bezobzirnog razaranja, pljačke, ubojstva, nečovječnih djela, okrutnog postupanja i protupravnog zatočenja, ili razaranja, pljačke, ubojstva, nečovječnih djela i okrutnog postupanja.

Vijeće je zaključilo da je Franjo Tuđman, glavni politički i vojni vođa u Hrvatskoj prije, tokom i nakon perioda optužnice, bio ključni član udruženog zločinačkog pothvata. Tuđman je namjeravao Krajinu naseliti Hrvatima pa je osigurao da su takve njegove ideje pretvorene u zvaničnu politiku i akciju putem svog utjecajnog položaja predsjednika i vrhovnog zapovjednika oružanih snaga. Vijeće je nadalje zaključilo da su među drugim sudionicima udruženog zločinačkog pothvata bili i Gojko Šušak, ministar obrane i Tuđmanov bliski suradnik i Zvonimir Červenko, načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske. Među sudionicima udruženog zločinačkog pothvata bili su i drugi pripadnici hrvatskog političkog i vojnog rukovodstva koji su sudjelovali na predsjedničkim sastancima i bili Tuđmanovi bliski suradnici.
Na brijunskom sastanku Tuđman i visoki vojni dužnosnici razmatrali su kako da se upotrijebe vojne snage da bi se osiguralo da ne samo Srpska vojska Krajine, nego i srpsko civilno stanovništvo napuste Krajinu. Vijeće je zaključilo da su visoki hrvatski vojni dužnosnici, uključujući Tuđmana, Šuška i Červenka, upotrijebili hrvatske vojne snage i Specijalnu policiju da počine zločine koji sačinjavaju cilj udruženog zločinačkog pothvata. Hrvatske vojne snage obuhvaćale su Hrvatsku vojsku i vojnu policiju, kao i jedinice HVO-a koje su bile podčinjene zapovjednicima Hrvatske vojske. Vijeće nije zaključilo da su sudionici udruženog zločinačkog pothvata koristili policijske snage za činjenje zločina, osim kad je riječ o Specijalnoj policiji.
Vijeće će sada razmotriti da li se optuženima treba pripisati kaznena odgovornost za zločine progona, deportacije, razaranja, pljačke, ubojstva, nečovječnih djela i okrutnog postupanja.

Vijeće je konstatiralo da je Ante Gotovina imao čin general pukovnika u Hrvatskoj vojsci i da je bio zapovjednik Zbornog područja Split tijekom predmetnog vremena. S tog položaja g. Gotovina je zapovijedao svim jedinicama Zbornog područja Split kao i pridodanim jedinicama. Jedinice vojne policije u Zbornom području Split bile su podčinjene g. Gotovini u vezi s redovnim zadacima vojne policije. Vijeće je nadalje zaključilo da prevencija i procesuiranje kaznenih djela nisu bili izuzeti iz ovlasti koje je g. Gotovina imao nad Vojnom policijom.

Vijeće je zaključilo da granatiranje Benkovca, Knina i Obrovca 4. i 5. kolovoza 1995. koje naredio g. Gotovina predstavlja protupravne napade na civile i civilne objekte. Ti protupravni napadi činili su važan element u izvršenju udruženog zločinačkog pothvata. Vijeće je nadalje ustanovilo da je g. Gotovina sudjelovao na brijunskom sastanku i da je doprinio planiranju i pripremanju operacije "Oluja". Nadalje, g. Gotovina nije poduzeo nikakve ozbiljne korake da spriječi niti da naknadno nešto poduzme u vezi sa zločinima za koje je obaviješten da su ih njegovi podčinjeni počinili nad krajinskim Srbima. Ti njegovi propusti imali su učinak na opći stav prema zločinima u Zbornom području Split. Na osnovi toga Vijeće je zaključilo da je ponašanje g. Gotovine predstavljalo značajni doprinos udruženom zločinačkom pothvatu. Vijeće je nadalje zaključilo da je naređenje g. Gotovine da se protupravno napadnu civili i civilni objekti samo po sebi predstavljalo značajni doprinos udruženom zločinačkom pothvatu.

Na temelju radnji i ponašanja g. Gotovine, kao i njegovog sudjelovanja na brijunskom sastanku i onoga što je tamo rekao Vijeće je ustanovilo da je g. Gotovina imao stanje svijesti da se zločini koji čine dio cilja trebaju izvršiti. Vijeće je stoga zaključilo da je g. Gotovina bio sudionik udruženog zločinačkog pothvata i da je prema tome namjeravao da njegova djela doprinesu tom pothvatu. Vijeće je nadalje zaključilo da su druga kaznena djela koja se terete, iako nisu dio zajedničkog cilja, bila prirodna i predvidljiva posljedica izvršenja udruženog zločinačkog pothvata, što je mogao predvidjeti i g. Gotovina.

Vijeće sada prelazi na Ivana Čermaka.

Vijeće je ustanovilo da su formalno imenovanje i funkcija g. Čermaka bili zapovjednik Zbornog mjesta Knin, ali su njegove odgovornosti bile šire od odgovornosti zapovjednika zbornog mjesta. Dokazi su pokazali da je g. Čermak imao izvjesnog utjecaja nad civilnom i vojnom policijom ali ne i da je bio zadužen ili imao pravne ovlasti za održavanje reda i mira. G. Čermak nije imao efektivnu kontrolu nad jedinicama Hrvatske vojske van kruga svojih podčinjenih u Zbornom mjestu i Vijeće nije našlo pouzdanih dokaza da su ti počinjeni počinili bilo kakve zločine.

Vijeće je ustanovilo da su aktivnosti g. Čermaka obuhvaćale kontakte s pripadnicima međunarodne zajednice, čišćenje Knina, poboljšanje higijenskih uvjeta, organiziranje javne kuhinje, osposobljavanje bolnice za rad, uključivanje vode i struje u gradu, ponovno aktiviranje javnih službi, poboljšanje prometnih uvjeta, pokretanje tvornica i drugih poslovnih objekata i razminiranje Knina i okolice. Dokazima nije ustanovljeno da je g. Čermak znao ili namjeravao da njegove aktivnosti doprinesu bilo kakvom cilju naseljavanja Krajine Hrvatima umjesto Srba.
Kad je riječ o ponašanju g. Čermaka u vezi sa zločinima koji su počinjeni na terenu, Vijeće je ustanovilo da je on poricao i sakrivao zločine počinjene u Gruborima 25. kolovoza 1995. Vijeće je nadalje ustanovilo da je g. Čermak općenito davao obmanjujuća uvjeravanja međunarodnoj zajednici da se poduzimaju ili da će se poduzeti koraci da se zaustave zločini nad Srbima. Međutim, osim ovoga, Vijeće nije zaključilo da je optužba dokazala svoje navode da je g. Čermak dopustio, umanjivao, poricao ili sakrivao zločine nad Srbima, niti da je davao netočne, nepotpune ili obmanjujuće informacije ili netočna uvjeravanja međunarodnoj zajednici.

Vijeće je zaključilo da dokazima nije ustanovljeno da je g. Čermak bio pripadnik udruženog zločinačkog pothvata, niti da mu je namjerno ili značajno doprinio. Vijeće je također zaključilo da g. Čermak nije odgovoran ni po jednom drugom vidu odgovornosti za koji se tereti.

I konačno, Vijeće prelazi na Mladena Markača.

Vijeće je ustanovilo da je u predmetno vrijeme g. Markač obnašao položaj pomoćnika ministra unutarnjih poslova i bio nadležan za poslove Specijalne policije. Iako je Specijalna policija pod uobičajenim okolnostima bila u sastavu hrvatskog Ministarstva unutarnjih poslova, u operaciji "Oluja" i tijekom pretraga koje su kasnije uslijedile otprilike 2.200 specijalnih policajaca, uključujući i pripadnike Antiterorističke jedinice Lučko, bili su podčinjeni Glavnom stožeru Hrvatske vojske i sudjelovali su u vojnim operacijama. S obzirom na funkciju koju je obnašao, g. Markač je imao sveukupnu kontrolu nad snagama Specijalne policije i tijekom cijele operacije "Oluja" i kasnijih akcija pretraga on je tim snagama zapovijedao u skladu sa zapovijedima načelnika Glavnog stožera. Gospodin Markač je zapovijedao i dijelom topništva Hrvatske vojske iz topničke skupine TS-5, pridodanom Specijalnoj policiji 3. kolovoza 1995. u operativne svrhe.

Vijeće je ustanovilo da je g. Markač sudjelovao na brijunskom sastanku i doprinio planiranju i pripremanju operacije "Oluja". Vijeće je također ustanovilo da je on zapovijedio Specijalnoj policiji da 4. i 5. kolovoza 1995. granatira Gračac, što je predstavljalo protupravni napad na civilno stanovništvo i civilne objekte i za posljedicu imalo prisilno razmještanje osoba. Zapovijed da se granatira Gračac sama po sebi predstavlja značajni doprinos udruženom zločinačkom pothvatu.

Vijeće je također ustanovilo, uz suprotno mišljenje suca Kinisa, da su pripadnici Specijalne policije 5. i 6. kolovoza sudjelovali u razaranju značajnog dijela Gračaca. Vijeće je uz to ustanovilo da su oni sudjelovali i u razaranju i pljačkanju imovine krajinskih Srba u Donjem Lapcu 7. i 8. kolovoza 1995. Vijeće je zaključilo da je g. Markač znao za sudjelovanje svojih podčinjenih u izvršenju tih kaznenih djela, ali nije poduzeo nikakve korake kako bi identificirao počinitelje i protiv njih pokrenuo odgovarajući postupak, niti je poduzeo bilo što da spriječi počinjenje daljnjih zločina.

Pripadnici Specijalne policije umorili su 25. kolovoza 1995. nekoliko starijih seljana u zaseoku Grubori. Tog i sljedećeg dana ista postrojba uz to je i zapalila imovinu u Gruborima i u selu Ramljane. Gospodin Markač je širio lažne priče i sudjelovao u prikrivanju zločina koje su počinili njegovi podčinjeni nad krajinskim Srbima i njihovom imovinom.

U vezi s izvršenjem kaznenih djela pripadnika Specijalne policije Vijeće je ustanovilo da, ako je g. Markač dobio informacije da su njegovi podčinjeni navodno izvršili kaznena djela, njegova je dužnost bila da o tome obavijesti kriminalističku policiju radi
daljnje istrage. Gospodin Markač je također mogao zatražiti da se dotični pripadnici Specijalne policije suspendiraju.

Vijeće je zaključilo da je svojim radnjama i propustima g. Markač među sebi podčinjenima stvorio atmosferu nekažnjivosti, što je ohrabrivalo izvršenje zločina nad krajinskim Srbima i njihovom imovinom.
S obzirom na to, Vijeće je zaključilo da ponašanje g. Markača predstavlja značajan doprinos udruženom zločinačkom pothvatu.

Na temelju njegovih radnji u vezi s pripremama za operaciju "Oluja", kao i njegovih radnji i propusta u vezi sa zločinima koje su počinili pripadnici Specijalne policije, Vijeće je zaključilo da je g. Markač imao stanje svijesti da zločini koji čine dio cilja udruženog zločinačkog pothvata moraju biti izvršeni. Vijeće je stoga ustanovilo da je g. Markač bio član udruženog zločinačkog pothvata i da mu je putem svojih radnji i propusta namjeravao doprinijeti. Vijeće je nadalje zaključilo da su druga kaznena djela, iako nisu dio zajedničke svrhe, bila prirodne i predvidljive posljedice izvršenja udruženog zločinačkog pothvata, što je mogao predvidjeti i gospodin Markač.

Nakon što je saželo svoje zaključke, Vijeće će sada iznijeti dispozitiv.

G. Gotovina, molim vas ustanite.

Iz gorenavedenih razloga, ovo Sudsko vijeće, nakon što je razmotrilo sve dokaze i argumente stranaka, Statut i Pravilnik, a na osnovi pravnih nalaza i utvrđenog činjeničnog stanja iznijetog u presudi, proglašava vas krivim kao sudionika udruženog zločinačkog pothvata po sljedećim optužbama:
Točka 1, progon kao zločin protiv čovječnosti;
Točka 2, deportacija kao zločin protiv čovječnosti;
Točka 4, pljačka javne i privatne imovine kao kršenje zakona i običaja ratovanja;
Točka 5, bezobzirno razaranje kao kršenje zakona i običaja ratovanja;
Točka 6, ubojstvo kao zločin protiv čovječnosti;
Točka 7, ubojstvo kao kršenje zakona i običaja ratovanja;
Točka 8, nečovječna djela kao zločin protiv čovječnosti; i
Točka 9, okrutno postupanje kao kršenje zakona i običaja ratovanja.
Raspravno vijeće proglašava da niste krivi po točki 3, nečovječna djela (prisilno premještanje) kao zločin protiv čovječnosti.
Kad je riječ o odmjeravanju kazne, Vijeće je uzelo u obzir težinu kaznenih djela, posebno veliki broj zločina na širem geografskom području, ranjivost žrtava i vašu zloupotrebu položaja vlasti. Kao olakšavajuće okolnosti, Vijeće je uzelo u obzir vaše ponašanje u pritvoru i sudnici. Vijeće je također uzelo u obzir praksu izricanja kazni u bivšoj Jugoslaviji.
Za ta kaznena djela Vijeće vas, g. Gotovina, osuđuje na jedinstvenu kaznu od 24 godine zatvora.
Imate pravo da vam se u to uračuna period koji ste proveli u pritvoru, a to je 1956 dana.
Izvolite sjesti.

G. Čermak, molim vas ustanite.

Sudsko vijeće, nakon što je razmotrilo sve dokaze i argumente stranaka, Statut i Pravilnik, a na osnovi pravnih nalaza i utvrđenog činjeničnog stanja iznijetog u presudi, proglašava da niste krivi ni po jednoj točki optužnice. Vijeće nalaže da budete pušteni iz Pritvorske jedinice Ujedinjenih naroda nakon što Tajništvo obavi za to potrebne praktične pripreme.
Izvolite sjesti.

G. Markač, molim vas ustanite.

Iz gorenavedenih razloga, Sudsko vijeće, nakon što je razmotrilo sve dokaze i argumente stranaka, Statut i Pravilnik, a na osnovi pravnih nalaza i utvrđenog činjeničnog stanja iznijetog u presudi, proglašava vas krivim kao sudionika udruženog zločinačkog pothvata po sljedećim optužbama:
Točka 1, progon kao zločin protiv čovječnosti;
Točka 2, deportacija kao zločin protiv čovječnosti;
Točka 4, pljačka javne i privatne imovine kao kršenje zakona i običaja ratovanja;
Točka 5, bezobzirno razaranje kao kršenje zakona i običaja ratovanja;
Točka 6, ubojstvo kao zločin protiv čovječnosti;
Točka 7, ubojstvo kao kršenje zakona i običaja ratovanja;
Točka 8, nečovječna djela kao zločin protiv čovječnosti; i
Točka 9, okrutno postupanje kao kršenje zakona i običaja ratovanja.
Raspravno vijeće proglašava da niste krivi po točki 3, nečovječna djela (prisilno premještanje) kao zločin protiv čovječnosti.
Kad je riječ o odmjeravanju kazne, Vijeće je uzelo u obzir velik broj zločina na širem geografskom području i tokom dužeg vremenskog perioda kao i ranjivost žrtava. Vijeće je nadalje smatralo da vaša zloupotreba vlasti predstavlja otežavajuću okolnost. Kao olakšavajuću okolnost, Vijeće je uzelo u obzir vaše zdravstveno stanje. Vijeće je također uzelo u obzir praksu izricanja kazni u bivšoj Jugoslaviji.

Za ta kaznena djela Vijeće vas, g. Markač, osuđuje na jedinstvenu kaznu od 18 godina zatvora.

Imate pravo da vam se u to uračuna period koji ste proveli u pritvoru, a to je 1477 dana.
Izvolite sjesti.

Time je završeno čitanje presude koja je sada dostupna javnosti.

Suđenje je završeno.