Boće

Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.
Boće

Samo jedno je Boće

Navigation

Prijatelji

Sve vijesti

svevijesti

Boće iz zraka

Boce iz zraka

    Josip Lelić: “Vlak mojih snova”

    Boce-Team
    Boce-Team
    Admin


    Broj postova : 1432
    Points : 3095
    Reputation : 4
    Join date : 15.05.2008
    Age : 58

    Josip Lelić: “Vlak mojih snova” Empty Josip Lelić: “Vlak mojih snova”

    Postaj  Boce-Team 26.01.21 23:01

    Josip Lelić: “Vlak mojih snova” ACtC-3dhRLyyfKXIuQaEm2rE8RXNhF-GLP5Cvoi3GK1jgaEQ-LdBFYkdmaEAhfKk_2yYQTq7ctpNWyAFNcJKaqcp9lHTWug5jXj0E3ivL7nNKxeX-PM_ipbl2sGxFaW7jevn4fDHUZWrijjVR5aC45LcPXvT=w696-h392-no?authuser=0

    Autor: Josip Lelić


    Bilo je to ne tako davno, kada je vlak mojih snova bio stvarnost, kada je Majevica drhtala od sile željeznih kotača i odjekivala od zvuka lokomotive.


    Ne tako davno živio je ovaj narod od svoga rada, a grad Brčko nije bio grad duhova, nego grad života, grad mladih i grad radnika. Možda neki će reći i nije bio neki život, ali u poređenju s ovim danas to je bio raj.


    Ne tako davno vlakovi iz Vinkovaca i Tuzle slivali su se svakih desetak minuta u Brčko, što putnički što teretni.


    Josip Lelić: “Vlak mojih snova” ACtC-3fvxCG6xvIoVmZPzzTTZO-6PRPbsmmWnXNEbcJE1BAqTUQ0nYpUowq_L0Iwx0crd5Td_RFVjgHJwOk6CVDZzekDYk8RYrLNn7qIztoGeimiISWpmLWYiz7YzZf-Kss3XjAzKFlDJhZRTO0vl9bZs_ue=w500-h376-no?authuser=0


    Žamor stotina putnika odjekivao je visokim svodovima čekaone, a užurbani koraci zakašnjelih putnika čuli su se s prostranog perona trčeći za odlazećim vlakom. Rijeke putnika prolazile su kolodvorom. Učenici, studenti, radnici, seljaci i mnogi drugi…


    Mogao bih slobodno reći – kolodvor Brčko bio je centar svijeta. Mjesto sastanaka, mjesto rastanaka, mjesto suza, ali i radosti. Mjesto gdje mnogi upoznaše svoje prve ljubavi, upravo tu, na peronu pod stablom lipe, čekaoni.


    Neki od tih završiše brakom, neki pak nesretno završiše.
    Meni kao djetetu opet najdraži bi vlak kojim dolaze moji mještani, moji prijatelji. Bilo je tu more prijatelja iz Špionice, Bijele, Bukvika, Vitanovića, Bukovca i od kuda sve ne. 


    Nije to bio obični vlak, bio je to vlak “života i sreće”.


    Josip Lelić: “Vlak mojih snova” ACtC-3esh2eka9uWrBhD9MWCpkLoR0iEu7QQ9_5CMZsDOxMmJFsA7lI16jGt8Rr3GzhrnIM9Lbpug9Mo1bR-TgD6ixf3DYcOWAmeBMMPCTntmDDXd0nZHYo98FpbGLe1uOCD25PVPvRSSFPiQzoqbiH7vy2T=w431-h578-no?authuser=0


    Putovalo se stalno, putovalo se svugdje. Netko zbog posla, netko zbog škole, a netko i zbog ljubavi.


    Često bi mladići išli na križanje vlakova u Bijelu te potom opet “skoknuli do Brčkog”. Prošetali bi oni vlakom, onako mangupski, sa zapaljenom cigaretom, pogledom tražeći neku djevojku.


    Ipak, bilo je i onih koji bi vlak koristili da prodaju fišek ili dva “košpica i orašnjača”, kako bi sebi priuštili neku zaradu. Hodali bi vlakom s kutijom u ruci i vikali “košpe i orašnjače prodajemo, tko voli nek izvoli”.


    Vlak mali, ali pun života, sreće, nekada tuge i različitih sudbina. Bio je to san, san koji i danas mnogi od nas sanjaju.


    Pisajući ove redove srce mi se steže i osjećaj žali me ne pušta. Zašto nestade vlak sreće, zašto nestade đaka, radnika i seljaka?


    Uništeni životi moje brojne generacije kojima niti krivima niti dužnima uzeše mladost, a “uvališe” puške da ratujemo. Zašto, za koga? Sada tek vidimo, za hrpu tajkuna!


    Nekima je rat bio brat, a nekima maćeha. Ali sve ima svoj početak i svoj kraj. Ne gradi se sreća na tuđoj nesreći i kad-tad dođe sve na naplatu.


    I danas prođe pokoji vlak, onako tiho, kao da ga sram vlaka iz snova. Nema više niti veselih putnika, jer sada putuju tamo negdje gdje tuđe sunce ljepše grije nego ovdje. Otišli su s kupljenom kartom u jednom pravcu.
    Ne drhti više Majevica od željeznih kotača niti bregovima odjekuje zvuk lokomotive. Sve je uništeno. Uništeni su životi mladih ljudi. Nema više đaka, samo smrt vlada. Muk i tuga odzvanja ovom prekrasnom Božijom zemljom.


    A uništili su je upravo oni koji se najviše zaklinju, zaklinju u ovaj narod, jedan, drugi i treći i ne znam više koji.


    Ali narod k’o narod, nikada pameti doći. A do tada ja ću i dalje u mojim snovima sanjati rijeke putnika, đaka, radnika i seljaka nasmijanih lica.


    Sanjati ću ja kolone mojih mještana u trošnim kaputima kako žurno ponedjeljkom idu na vlak zvani “petak” s cekerima u rukama.


    Sanjati ću ja kolone starih žena šarenih marama s košarama u rukama. Sanjati ću ja i dječaka raširenih očiju i musavih obraza koji stišće majčinu ruku pogleda uprtog u dolazeći vlak. Sanjati ću ja i prodoran zvižduk lokomotive i škripu kočnica vlaka.


    Sanjati ću ja, ali sve tiše i tiše. Nestaje sna i dolazi stvarnost! Presušile su rijeke putnika. Nema više radnika. Nema više đaka. Nema više spomenara na vratima vlaka.
    Nestalo je ljubavi. Nestalo je sna. Sada vlada muk, tišina, oholost i tama. 


    Samo “vlaku u snovima” ostao je trag.



    Josip Lelić: “Vlak mojih snova” ACtC-3dAg4Esa4UUseQCqol_72bc2TbzCbNxr8PpW7GKcDqA21Br-E5o7yHlAmFKq6-kV2YboqeYAwXUXXDxjKQwVQCZxV8X1DPSyWGcy5o0bMLH7i7pkIwtCW4K95L3v7ZjWJBJtvscXJzjS4hpovHo3lv4=w626-h468-no?authuser=0

      Similar topics

      -

      Sada je: 28.03.24 18:14.