Autor: Bonislav Grgić
I. UVOD
Ljudi su oduvijek nastanjivali podrucja pokraj rijeka i šuma, doline i padine planina.
Naseljavanje pokraj rijeka i šuma bilo je jako bitno za naše daleke pretke jer su na tim podrucjima imali izvore pitke vode te obilje svježe hrane. Zbog obilja vode mogli su održavati osobnu higijenu te higijenu nastambi. Tu su gradili primitivna naselja od cetverokutnih nastambi slicnim šatorima. Nastambe su pokrivali lišcem, sijenom, mahovinom a kasnije osušenim životinjskim kožama i slamom. Kasnije su poceli graditi nastambe od pletara i gline. Poznato je da na brcanskom prostoru osim rijeke Save postoji još rijeka: Brka, Tinja, Lomnica, Srnica i Lukavac. U neposrednoj blizini navedenih rijeka pronađeno je mnoštvo predmeta koji govore o životu naših predaka. Osim predmeta od keramike, bakra i željeza pronađeni su i drugi predmeti potrebni za svakodnevni život. Pronađeno je razlicito oružje i oruđe, nakit, kameni žrvnjevi, bakarne igle i britve, strojevi za tkanje, sjekire, bodeži, novac i dr.
Najpoznatija arheološka nalazišta u bosanskoj posavini su: Gradic u Maticima, Grbaci u Slatini, Živkovica Brda u Donjoj Mahali, Cifutsko groblje u Tramošnici, Garulje u Grebnicama, Kulište u Kruškovu Polju te Lisnik i Mrke Njive u Žabaru, a na brcanskom podrucju: Bašcurine u Rogozanu kraj sela Ulice, Bare, Kucište, Mađarsko groblje, Kamenik i Okucnica, sva u selu Vukšicu, Boljikovci u Krepšicu, Gornji Gaj u Goricama, Brdo u Laništima, Brdo u Poljacima, Janjkuša u Jagodnjaku, Kukan Grad u Bijeloj i dr.1 Osim predmeta za svakodnevnu upotrebu pronađen je i razlicit novac. Tu ponajprije mislimo na rimski (III.-IV. st.), srednjovjekovni i turski novac. Predmeti od keramike, bakra i željeza su osim u navedenim mjestima pronađeni su i u podmajevickim brcanskim selima: Zoviku (Kalajdžije), Štrepcima, Bocu i Boderištu. U Štrepcima je pronađena i nekropola stecaka.
II. ILIRSKO DOBA
Pokrajina Illyricum je zauzimala ogromna prostranstva od Albanije do Slovenije. U tadašnjoj su Iliriji živjela mnogobrojna plemena, koja su imala više rodova, a rodovi centurija. Iliri su bili dobri lovci i hrabri ratnici, bili su visokoga rasta i nešto tamnije puti.
Uz rijeku su Savu živjela ilirska plemena Breuci, Oserijati i Kolapijani. Breuci su živjeli uz donji tok rijeke Save tj. na podrucju bosanske (brcanske i oraške) i slavonske Posavine, te uz rijeku Dravu (na podrucju Osijeka). Napisano je mnogo knjiga o životu Ilira pa tako i o Breucima. Ova plemena su se najcešce bavila lovom i ribolovom, a po potrebi su bili i ratnici. Breuci su cesto ratovali protiv Rimljana, osobito nakon uspostavljanja rimske vlasti u Iliriku. U ratovima Breuka protiv Rimljana isticao se breucki vojskovođa Baton.
Na pocetku nove ere breucki kralj je bio Pinnes. U isto vrijeme se u Dalmaciji isticao vojskovođa koji se također zvao Baton. Breucki kralj Pinnes 6. god. podiže veliki ustanak protiv Rimljana jer je bio nezadovoljan lokalnom vlašcu koju su mu dodijelili Rimljani nakon zauzimanja ovog dijela Ilirika. U toj borbi protiv Rimljana pridružuju mu se i najjužnija ilirska plemena Dalmati s njihovim, vec spomenutim vo om Batonom. Breuci su krenuli na Sirmium (Srijemsku Mitrovicu), a Dalmati na Salonae (Solin). Ti su gradovi bili rimski upravni centri.
U Panoniji i Dalmaciji se ratovalo gotovo cetiri godine. U tom ratu je sudjelovalo preko 100 000 vojnika s obje strane.2 Breuci su u pocetku dosta dobro napredovali i prvih su godina rata opustošili citav Srijem dok su Dalmati nešto slabije napredovali prema Solinu. Kasnije je breucki vojskovođa Baton uvidio na ne može pobijediti brojne rimske legije i odlucio se predati. Zbog tog cina je dobio dozvolu da i dalje ostane breucki vođa. O tim je događajima svjedocio i Strabon koji je zapisao da je u tome ratu poginulo mnogo naroda te da je zemlja Ilirik bila jako devastirana.
II.1. SLICNOSTI OBICAJA BREUKA I POSAVSKIH HRVATA
Kod obicaja Posavaca (Hrvata) postoje neke slicnosti s obicajima i navikama ilirskoga plemena Breuka. Tu prije svega mislimo na glazbene, graditeljske, higijenske i neke druge navike. Slicnost je ranije postojala i kod izgradnje nastambi, u uporabi glazbala, kod sahranjivanja umrlih osoba itd.
Danas se ta slicnost još može zapaziti u nekim navikama poput brijanja brade, tetoviranja kože, odijevanja te redovitog održavanja higijene tijela i nastambi.Neki se od spomenutih obicaja i danas vrlo malo ili nikako ne razlikuju od nekih obicaja i navika Breuka.
II.1.1. Higijenski obicaji
Breuci su se cesto kupali za razliku od nekih drugih ilirskih plemena koja su bila izuzetno neuredna. Pripadnici ilirskoga plemena Dardani kupali su se svega dva puta u životu i treci put nakon smrti.3 Živjeli su u Pomoravlju. Za života su se kupali pri ro enju i prigodom ženidbe.
Svoje su nastambe gradili ispod gnojnica što je neuobicajeno za civilizirani svijet. Brijanje brade je bio znacajan higijenski obicaj kod posavskih Ilira i to nam svjedoce iskopine broncanih britava na podrucju bosanske Posavine. Osim u sjevernoj Bosni, slicni su predmeti iz broncanoga i starijega željeznog doba pronađeni još i na podrucju današnje Republike Slovenije, te u Republici Hrvatskoj uz jadransku obalu. Iz toga možemo zakljuciti da su, osim Breuka, brade brijala i druga ilirska plemena kao primjerice Liburni i Dalmati. Ne treba posebno opisivati da je ovaj higijenski obicaj prisutan kod hrvatskoga pucanstva u bosanskoj Posavini i danas.
II.1.2. Tetoviranje kože
Tetoviranje je ljudske kože bio cest obicaj kod Ilira, posebno kod posavskih Breuka. Bio je raširen u svim krajevima bosanske Posavine, a za tu tvrdnju postoje arheološki dokazi - broncane igle. Breuci su po koži najcešce tetovirali geometrijske likove i zmije, tzv. «cuvare
kuce».4 Slicne motive možemo pronaci i na ilirskim nadgrobnim spomenicima na kojima je cesto uklesan reljef koji prikazuje zmiju. Iliri su vjerovali da ce spomenute zmije «cuvarkuce» cuvati njihova tijela u zagrobnome životu.
Kod katolika u brcanskome kraju postoji obicaj da ne ubijaju zmije koje se skrivaju po podrumima i drugim ostavama, jer postoji vjerovanje da je grijeh ubiti takve zmije. Taj se obicaj kao i mnogi drugi nije uspio održati do u 21. st. Tetoviranje kože u bosanskoj Posavini ima kontinuitet, Iliri su to radili prije dolaska Rimljana, za romanizacije i nakon propasti Rimskoga carstva. Dolaskom u ove krajeve Slaveni su prihvatili ovaj ilirski obicaj, posebno nakon pokrštavanja.
Tada se kao motiv tetoviranja najcešce pojavljuje križ na rukama i prsima. Za vrijeme turske okupacije Bosne i Hercegovine tetoviranje se nastavilo. Hrvati katolici su po koži ruku i prsa tetovirali razlicite motive, a najcešce križ i zmije. Radili su to iz tradicije, ali i iz etickih razloga.
Iz povijesti je poznato da su mnogi katolici u to doba bili prinuđeni prijeci na islamsku vjeru iz prakticnih razloga, jer su jedino su tako mogli izbjeci teške radove i velike poreze koje je kršcanima nametala turska vlast. Osim toga, Hrvati su tetovirali kožu kako se ne bi zaboravilo njihovo podrijetlo. Taj se obicaj održao kod katolickoga pucanstva u bosanskoj Posavini sve do današnjega dana pa se cesto mogu zapaziti tetovirane ruke i prsa kod seoskoga brcanskog pucanstva.
Danas se mogu vidjeti razliciti motivi: ornamentika, zmije, križevi, osobni inicijali, licitarsko srce, stilizirani portreti zaljubljenih, godine ro enja i slicni motivi. Tetoviranje se najcešce radi na stražnjoj strani podlaktice, a nešto rjeđe na koži prsa.
II.1.3. Glazbeni obicaji
I danas još postoji dosta slicnosti u glazbenim obicajima Ilira i Hrvata u brcanskome kraju. Gotovo je u cijelom Iliriku bio popularan instrument pod nazivom syrinx (siringa). To je mali višecjevni instrument. Uz ovo su Iliri još koristili razlicite gudacke i puhacke instrumente. Voljeli su svirati i na instrumentu slicnom dvojnicama i fruli. Poznavali su i druge instrumente.
Slaveni su dolaskom na ova podrucja prihvatili neke glazbene obicaje i instrumente od Ilira. Plesovi pri kojima se ljudi drže za ruke prisutni su i danas kod hrvatskog pucanstva u brcanskome kraju. Iliri su, za razliku od Hrvata, plesali držeci se za ruke za vrijeme sahranjivanja umrlih. Plesovi pri kojima se plesaci drže za ruke dosta su cesti u Posavini s obje strane rijeke Save. Prigodom održavanja katolickih blagdana i vjencanja posavski se Hrvati vesele plešuci uz zvuke instrumenta poznatoga pod nazivom «šargija». Plesaci se obvezno drže za ruke. To je tipicna analogija u glazbenim obicajima Ilira i drugih stanovnika bosanske Posavine. U Slavoniji se od pamtivijeka za sviranje koristi «tamburica». Godine 1842. bosanskom Posavinom je prošao poznati franjevac Ivan Franjo Jukic.
Tada je zapisao da u ovome kraju bosanske Posavine žive starosjedioci pod nazivom Šokci. Poznato je da su Šokci hrvatski narod koji danas živi u slavonskoj Posavini na podrucju hrvatskih gradova Županje, akova, Vinkovaca, Slavonskog Broda, Požege i Našica. Iz ovog podatka o Šokcima, kojega je zapisao znameniti franjevac Ivan Franjo Jukic, može se zakljuciti da narod u Posavini s obje strane rijeke Save ima iste hrvatske korijene.
II.1.4. Odjeca i obuca
Odjeca se nije mnogo mijenjala kroz razlicite periode života Ilira. Ponegdje se razlikovala u nekim malim detaljima, no osnovna je odjeca sacuvana tijekom više stoljeca. Neki slicni
detalji ilirske odjece mogu se i danas zapaziti u bosanskoj Posavini. Muškarci su nosili duge košulje i pojas oko struka, a ponekad kratke košulje i hlace. Košulje Ilira bile su širokih rukava, što je analogno današnjoj seoskoj nošnji u brcanskoj Posavini. Osim opisanih košulja, Breuci su nosili i ogrtace preko ramena.
Neki povjesnicari tvrde da Iliri nisu nosili hlace, nego da su hlace karakteristicne za Germane, Kelte i druga plemena. Međutim, prikaz hlaca koje su nosili Iliri nalazimo na spomenicima iz rimskoga doba. Na nogama su nosili opanke ispletene ili sašivene od prirodne kože, a na glavama razlicite kape. Poznate su cetiri vrste ilirskih kapa. Ilirke su nosile duge haljine širokih rukava, pojaseve oko struka, te opanke i rupce. Slicna se odjeca uz manje izmjene kod seoskoga brcanskog pucanstva može i danas primijetiti. Rupce na glavama su kod Ilira nosile i udane žene i djevojke. Posavke (Hrvatice) također nose rupce razlicitih boja, najcešce crne.
Za razliku od Posavki, Ilirke su puštale rupce da im slobodno padaju na ramena, dok Posavke rupce vežu ispod brade ili na potiljku. Ženska se odjeca u bosanskoj Posavini u zadnja dva stoljeca razlikovala prema potrebama i dobi, odnosno starosti osoba, pa se Posavska narodna nošnja prema prigodama može svrstati u svakodnevnu narodnu nošnju i svecanu narodnu nošnju. Svakodnevna posavska nošnja je radna nošnja, sašivena od jeftinoga materijala i jednostavnije izrade.
Hrvati u brcanskome kraju svecanu nošnju oblace za vjencanja i katolicke blagdane. Na tim se nošnjama mogu zapaziti široki rukavi, što je analogno nošnjama Breuka. Svecana nošnja je ukrašena vezovima, cipkama, šljokicama, šlingerajima, dukatima, perlama i razlicitim trakama. Osnovna je odjeca pak duga bijela haljina širokih rukava preko koje se nose šareni prslucici i pregace.
Ove su haljine najcešce sašivene od lanenoga materijala. U XIX. i XX. stoljecu u sastavu posavske narodne nošnje se nalazi i gunj - ogrtac. Vec je receno da su Iliri preko ramena nosili ogrtace. Ženske haljine u bosanskoj Posavini imaju razlicite nazive kao npr. prednjice, rubine, lanenice, bobanice, šljokice, vezare, cipkare, krepušnice i sl. Posavke u zadnja dva stoljeca na glavama nose razlicite rupce i krpare. Krpare su malo veci rucnici koje Posavke razlicitim iglama fiksiraju za koture i pletenice, a ponekad su preko njih nosile i rupce.
U prošlome stoljecu ženama u Posavini nije bilo prilicno izlaziti iz kuce nepokrivene glave. Za izradu opanaka koristili su drvo, kožu i gumu. Za vrijeme turske okupacije Posavljaci su ponekad prodavali opanke od kože u susjednoj Slavoniji. Opanke, ovisno o kraju, nazivaju razlicitim imenima. Tako se mogu cuti nazivi: drvenjaci, klompe, kajšari, putravci, oputari, kaljavuše, brvljari i dr. U novije su vrijeme Posavljaci na nogama nosili crne cipele. Muškarci u Posavini su u zadnja dva stoljeca nosili duge košulje ili kratke košulje i hlace tzv. gace. I ova je odjeca izrađena pretežito od lanene tkanine. Oko košulja je obavezan pojas, a na glavama su nosili kape. Od sredine XX. stoljeca muškarci na glavama nose crne šešire.
U tursko doba narod je u bosanskoj Posavini na glavama nosio razlicite kape i fesove (turske kape) crvene boje. Katolici su brijali bradu, ali su puštali brkove. U periodu od XVI. do pocetka XIX. stoljeca poturice su u Bosni i Hercegovini ubijali kršcane i pljackali njihovu imovinu. Cak su i izdaleka pucali na njih.6 Zato su neki franjevci tražili dozvolu od turskoga cara da smiju nositi fesove na glavama i oružje za pojasom. Narodu, odnosno raji, kako su ih Turci nazivali, nisu dopustili nositi oružje, ali su mogli puštati brkove i nositi fesove na glavi. Tako su donekle bili manje ugroženi od poturica, jer ovi zbog fesa na glavi nisu znali radi li se o pravome Turcinu ili raji-kršcanima.
I. UVOD
Naseljavanje pokraj rijeka i šuma bilo je jako bitno za naše daleke pretke jer su na tim podrucjima imali izvore pitke vode te obilje svježe hrane. Zbog obilja vode mogli su održavati osobnu higijenu te higijenu nastambi. Tu su gradili primitivna naselja od cetverokutnih nastambi slicnim šatorima. Nastambe su pokrivali lišcem, sijenom, mahovinom a kasnije osušenim životinjskim kožama i slamom. Kasnije su poceli graditi nastambe od pletara i gline. Poznato je da na brcanskom prostoru osim rijeke Save postoji još rijeka: Brka, Tinja, Lomnica, Srnica i Lukavac. U neposrednoj blizini navedenih rijeka pronađeno je mnoštvo predmeta koji govore o životu naših predaka. Osim predmeta od keramike, bakra i željeza pronađeni su i drugi predmeti potrebni za svakodnevni život. Pronađeno je razlicito oružje i oruđe, nakit, kameni žrvnjevi, bakarne igle i britve, strojevi za tkanje, sjekire, bodeži, novac i dr.
Najpoznatija arheološka nalazišta u bosanskoj posavini su: Gradic u Maticima, Grbaci u Slatini, Živkovica Brda u Donjoj Mahali, Cifutsko groblje u Tramošnici, Garulje u Grebnicama, Kulište u Kruškovu Polju te Lisnik i Mrke Njive u Žabaru, a na brcanskom podrucju: Bašcurine u Rogozanu kraj sela Ulice, Bare, Kucište, Mađarsko groblje, Kamenik i Okucnica, sva u selu Vukšicu, Boljikovci u Krepšicu, Gornji Gaj u Goricama, Brdo u Laništima, Brdo u Poljacima, Janjkuša u Jagodnjaku, Kukan Grad u Bijeloj i dr.1 Osim predmeta za svakodnevnu upotrebu pronađen je i razlicit novac. Tu ponajprije mislimo na rimski (III.-IV. st.), srednjovjekovni i turski novac. Predmeti od keramike, bakra i željeza su osim u navedenim mjestima pronađeni su i u podmajevickim brcanskim selima: Zoviku (Kalajdžije), Štrepcima, Bocu i Boderištu. U Štrepcima je pronađena i nekropola stecaka.
II. ILIRSKO DOBA
Pokrajina Illyricum je zauzimala ogromna prostranstva od Albanije do Slovenije. U tadašnjoj su Iliriji živjela mnogobrojna plemena, koja su imala više rodova, a rodovi centurija. Iliri su bili dobri lovci i hrabri ratnici, bili su visokoga rasta i nešto tamnije puti.
Uz rijeku su Savu živjela ilirska plemena Breuci, Oserijati i Kolapijani. Breuci su živjeli uz donji tok rijeke Save tj. na podrucju bosanske (brcanske i oraške) i slavonske Posavine, te uz rijeku Dravu (na podrucju Osijeka). Napisano je mnogo knjiga o životu Ilira pa tako i o Breucima. Ova plemena su se najcešce bavila lovom i ribolovom, a po potrebi su bili i ratnici. Breuci su cesto ratovali protiv Rimljana, osobito nakon uspostavljanja rimske vlasti u Iliriku. U ratovima Breuka protiv Rimljana isticao se breucki vojskovođa Baton.
Na pocetku nove ere breucki kralj je bio Pinnes. U isto vrijeme se u Dalmaciji isticao vojskovođa koji se također zvao Baton. Breucki kralj Pinnes 6. god. podiže veliki ustanak protiv Rimljana jer je bio nezadovoljan lokalnom vlašcu koju su mu dodijelili Rimljani nakon zauzimanja ovog dijela Ilirika. U toj borbi protiv Rimljana pridružuju mu se i najjužnija ilirska plemena Dalmati s njihovim, vec spomenutim vo om Batonom. Breuci su krenuli na Sirmium (Srijemsku Mitrovicu), a Dalmati na Salonae (Solin). Ti su gradovi bili rimski upravni centri.
U Panoniji i Dalmaciji se ratovalo gotovo cetiri godine. U tom ratu je sudjelovalo preko 100 000 vojnika s obje strane.2 Breuci su u pocetku dosta dobro napredovali i prvih su godina rata opustošili citav Srijem dok su Dalmati nešto slabije napredovali prema Solinu. Kasnije je breucki vojskovođa Baton uvidio na ne može pobijediti brojne rimske legije i odlucio se predati. Zbog tog cina je dobio dozvolu da i dalje ostane breucki vođa. O tim je događajima svjedocio i Strabon koji je zapisao da je u tome ratu poginulo mnogo naroda te da je zemlja Ilirik bila jako devastirana.
II.1. SLICNOSTI OBICAJA BREUKA I POSAVSKIH HRVATA
Kod obicaja Posavaca (Hrvata) postoje neke slicnosti s obicajima i navikama ilirskoga plemena Breuka. Tu prije svega mislimo na glazbene, graditeljske, higijenske i neke druge navike. Slicnost je ranije postojala i kod izgradnje nastambi, u uporabi glazbala, kod sahranjivanja umrlih osoba itd.
Danas se ta slicnost još može zapaziti u nekim navikama poput brijanja brade, tetoviranja kože, odijevanja te redovitog održavanja higijene tijela i nastambi.Neki se od spomenutih obicaja i danas vrlo malo ili nikako ne razlikuju od nekih obicaja i navika Breuka.
II.1.1. Higijenski obicaji
Breuci su se cesto kupali za razliku od nekih drugih ilirskih plemena koja su bila izuzetno neuredna. Pripadnici ilirskoga plemena Dardani kupali su se svega dva puta u životu i treci put nakon smrti.3 Živjeli su u Pomoravlju. Za života su se kupali pri ro enju i prigodom ženidbe.
Svoje su nastambe gradili ispod gnojnica što je neuobicajeno za civilizirani svijet. Brijanje brade je bio znacajan higijenski obicaj kod posavskih Ilira i to nam svjedoce iskopine broncanih britava na podrucju bosanske Posavine. Osim u sjevernoj Bosni, slicni su predmeti iz broncanoga i starijega željeznog doba pronađeni još i na podrucju današnje Republike Slovenije, te u Republici Hrvatskoj uz jadransku obalu. Iz toga možemo zakljuciti da su, osim Breuka, brade brijala i druga ilirska plemena kao primjerice Liburni i Dalmati. Ne treba posebno opisivati da je ovaj higijenski obicaj prisutan kod hrvatskoga pucanstva u bosanskoj Posavini i danas.
II.1.2. Tetoviranje kože
Tetoviranje je ljudske kože bio cest obicaj kod Ilira, posebno kod posavskih Breuka. Bio je raširen u svim krajevima bosanske Posavine, a za tu tvrdnju postoje arheološki dokazi - broncane igle. Breuci su po koži najcešce tetovirali geometrijske likove i zmije, tzv. «cuvare
kuce».4 Slicne motive možemo pronaci i na ilirskim nadgrobnim spomenicima na kojima je cesto uklesan reljef koji prikazuje zmiju. Iliri su vjerovali da ce spomenute zmije «cuvarkuce» cuvati njihova tijela u zagrobnome životu.
Kod katolika u brcanskome kraju postoji obicaj da ne ubijaju zmije koje se skrivaju po podrumima i drugim ostavama, jer postoji vjerovanje da je grijeh ubiti takve zmije. Taj se obicaj kao i mnogi drugi nije uspio održati do u 21. st. Tetoviranje kože u bosanskoj Posavini ima kontinuitet, Iliri su to radili prije dolaska Rimljana, za romanizacije i nakon propasti Rimskoga carstva. Dolaskom u ove krajeve Slaveni su prihvatili ovaj ilirski obicaj, posebno nakon pokrštavanja.
Tada se kao motiv tetoviranja najcešce pojavljuje križ na rukama i prsima. Za vrijeme turske okupacije Bosne i Hercegovine tetoviranje se nastavilo. Hrvati katolici su po koži ruku i prsa tetovirali razlicite motive, a najcešce križ i zmije. Radili su to iz tradicije, ali i iz etickih razloga.
Iz povijesti je poznato da su mnogi katolici u to doba bili prinuđeni prijeci na islamsku vjeru iz prakticnih razloga, jer su jedino su tako mogli izbjeci teške radove i velike poreze koje je kršcanima nametala turska vlast. Osim toga, Hrvati su tetovirali kožu kako se ne bi zaboravilo njihovo podrijetlo. Taj se obicaj održao kod katolickoga pucanstva u bosanskoj Posavini sve do današnjega dana pa se cesto mogu zapaziti tetovirane ruke i prsa kod seoskoga brcanskog pucanstva.
Danas se mogu vidjeti razliciti motivi: ornamentika, zmije, križevi, osobni inicijali, licitarsko srce, stilizirani portreti zaljubljenih, godine ro enja i slicni motivi. Tetoviranje se najcešce radi na stražnjoj strani podlaktice, a nešto rjeđe na koži prsa.
II.1.3. Glazbeni obicaji
I danas još postoji dosta slicnosti u glazbenim obicajima Ilira i Hrvata u brcanskome kraju. Gotovo je u cijelom Iliriku bio popularan instrument pod nazivom syrinx (siringa). To je mali višecjevni instrument. Uz ovo su Iliri još koristili razlicite gudacke i puhacke instrumente. Voljeli su svirati i na instrumentu slicnom dvojnicama i fruli. Poznavali su i druge instrumente.
Slaveni su dolaskom na ova podrucja prihvatili neke glazbene obicaje i instrumente od Ilira. Plesovi pri kojima se ljudi drže za ruke prisutni su i danas kod hrvatskog pucanstva u brcanskome kraju. Iliri su, za razliku od Hrvata, plesali držeci se za ruke za vrijeme sahranjivanja umrlih. Plesovi pri kojima se plesaci drže za ruke dosta su cesti u Posavini s obje strane rijeke Save. Prigodom održavanja katolickih blagdana i vjencanja posavski se Hrvati vesele plešuci uz zvuke instrumenta poznatoga pod nazivom «šargija». Plesaci se obvezno drže za ruke. To je tipicna analogija u glazbenim obicajima Ilira i drugih stanovnika bosanske Posavine. U Slavoniji se od pamtivijeka za sviranje koristi «tamburica». Godine 1842. bosanskom Posavinom je prošao poznati franjevac Ivan Franjo Jukic.
Tada je zapisao da u ovome kraju bosanske Posavine žive starosjedioci pod nazivom Šokci. Poznato je da su Šokci hrvatski narod koji danas živi u slavonskoj Posavini na podrucju hrvatskih gradova Županje, akova, Vinkovaca, Slavonskog Broda, Požege i Našica. Iz ovog podatka o Šokcima, kojega je zapisao znameniti franjevac Ivan Franjo Jukic, može se zakljuciti da narod u Posavini s obje strane rijeke Save ima iste hrvatske korijene.
II.1.4. Odjeca i obuca
Odjeca se nije mnogo mijenjala kroz razlicite periode života Ilira. Ponegdje se razlikovala u nekim malim detaljima, no osnovna je odjeca sacuvana tijekom više stoljeca. Neki slicni
detalji ilirske odjece mogu se i danas zapaziti u bosanskoj Posavini. Muškarci su nosili duge košulje i pojas oko struka, a ponekad kratke košulje i hlace. Košulje Ilira bile su širokih rukava, što je analogno današnjoj seoskoj nošnji u brcanskoj Posavini. Osim opisanih košulja, Breuci su nosili i ogrtace preko ramena.
Neki povjesnicari tvrde da Iliri nisu nosili hlace, nego da su hlace karakteristicne za Germane, Kelte i druga plemena. Međutim, prikaz hlaca koje su nosili Iliri nalazimo na spomenicima iz rimskoga doba. Na nogama su nosili opanke ispletene ili sašivene od prirodne kože, a na glavama razlicite kape. Poznate su cetiri vrste ilirskih kapa. Ilirke su nosile duge haljine širokih rukava, pojaseve oko struka, te opanke i rupce. Slicna se odjeca uz manje izmjene kod seoskoga brcanskog pucanstva može i danas primijetiti. Rupce na glavama su kod Ilira nosile i udane žene i djevojke. Posavke (Hrvatice) također nose rupce razlicitih boja, najcešce crne.
Za razliku od Posavki, Ilirke su puštale rupce da im slobodno padaju na ramena, dok Posavke rupce vežu ispod brade ili na potiljku. Ženska se odjeca u bosanskoj Posavini u zadnja dva stoljeca razlikovala prema potrebama i dobi, odnosno starosti osoba, pa se Posavska narodna nošnja prema prigodama može svrstati u svakodnevnu narodnu nošnju i svecanu narodnu nošnju. Svakodnevna posavska nošnja je radna nošnja, sašivena od jeftinoga materijala i jednostavnije izrade.
Hrvati u brcanskome kraju svecanu nošnju oblace za vjencanja i katolicke blagdane. Na tim se nošnjama mogu zapaziti široki rukavi, što je analogno nošnjama Breuka. Svecana nošnja je ukrašena vezovima, cipkama, šljokicama, šlingerajima, dukatima, perlama i razlicitim trakama. Osnovna je odjeca pak duga bijela haljina širokih rukava preko koje se nose šareni prslucici i pregace.
Ove su haljine najcešce sašivene od lanenoga materijala. U XIX. i XX. stoljecu u sastavu posavske narodne nošnje se nalazi i gunj - ogrtac. Vec je receno da su Iliri preko ramena nosili ogrtace. Ženske haljine u bosanskoj Posavini imaju razlicite nazive kao npr. prednjice, rubine, lanenice, bobanice, šljokice, vezare, cipkare, krepušnice i sl. Posavke u zadnja dva stoljeca na glavama nose razlicite rupce i krpare. Krpare su malo veci rucnici koje Posavke razlicitim iglama fiksiraju za koture i pletenice, a ponekad su preko njih nosile i rupce.
U prošlome stoljecu ženama u Posavini nije bilo prilicno izlaziti iz kuce nepokrivene glave. Za izradu opanaka koristili su drvo, kožu i gumu. Za vrijeme turske okupacije Posavljaci su ponekad prodavali opanke od kože u susjednoj Slavoniji. Opanke, ovisno o kraju, nazivaju razlicitim imenima. Tako se mogu cuti nazivi: drvenjaci, klompe, kajšari, putravci, oputari, kaljavuše, brvljari i dr. U novije su vrijeme Posavljaci na nogama nosili crne cipele. Muškarci u Posavini su u zadnja dva stoljeca nosili duge košulje ili kratke košulje i hlace tzv. gace. I ova je odjeca izrađena pretežito od lanene tkanine. Oko košulja je obavezan pojas, a na glavama su nosili kape. Od sredine XX. stoljeca muškarci na glavama nose crne šešire.
U tursko doba narod je u bosanskoj Posavini na glavama nosio razlicite kape i fesove (turske kape) crvene boje. Katolici su brijali bradu, ali su puštali brkove. U periodu od XVI. do pocetka XIX. stoljeca poturice su u Bosni i Hercegovini ubijali kršcane i pljackali njihovu imovinu. Cak su i izdaleka pucali na njih.6 Zato su neki franjevci tražili dozvolu od turskoga cara da smiju nositi fesove na glavama i oružje za pojasom. Narodu, odnosno raji, kako su ih Turci nazivali, nisu dopustili nositi oružje, ali su mogli puštati brkove i nositi fesove na glavi. Tako su donekle bili manje ugroženi od poturica, jer ovi zbog fesa na glavi nisu znali radi li se o pravome Turcinu ili raji-kršcanima.
Zadnja promjena: Boce-Team; 27.03.12 0:44; ukupno mijenjano 3 put/a.
![[Vrh]](https://2img.net/i/fa/invision/p_up_en.gif)
