Župa Drijenča

Drijenča se spominje u pisanim spisima u 15 stoljeću, tada je bila naseljena na današnjem području Šibošnice i Bučja. Kasnije pod pritiscima osmanlija svi katolici su se povlačili u Bučje i na sadašnji prostor.

Povijesni tijek rađanja ove župe počinje nastankom samostana Gradovrh u 15. stoljeću, kada franjevci iz ovoga samostana služe vjernicima Drijenče. Nakon propasti Gradovrha, odnosno aktiviranjem samostana u Donjim Solima (Tuzla), pastoralnu brigu za Drenčane preuzimaju franjevci iz ovoga samostana.

Do 1992. godine Drijenča je, kao jedino hrvatsko i katoličko selo, bilo u sastavu općine Lopare. Za to vrijeme uvijek je bila u drugom planu svih zbivanja i razvojnih programa ove lokalne zajednice. Zbog dugogodišnjega zapostavljenog položaja ovdje je proces ekonomskog iseljavanja stanovništva počeo već ranih sedamdesetih godina, a osobito je dobio na intenzitetu u godinama neposredno pred rat u BiH (1992-1995). Drijenča je poslije rata pripojena općini Čelić opet kao jedino hrvatsko i katoličko selo. Sa takvom statusnom pozicijom i u općem okviru nedorečenosti daytonske Bosne i Hercegovine, stanje se može ocijeniti znatno boljim nego prije rata. Suradnja sa općinskim službama u Čeliću je veoma dobra, te zahvaljujući tome ostvareni su značajni rezultati na polju društvene i materijalne nadogradnje u Drijenči.

Zaštitnik župe u je sv. Anto Padovanski. Uoči njegova blagdana 13. lipnja u župi se održava pobožnost 13 utoraka i trodnevnica na čast svecu čudesa – zaštitniku župe. Ove pobožnosti kao i sam blagdan veoma su dobro posjećene. Za blagdan svetog Ante kao i za ostale blagdane u Drijenču pristigne veliki broj Drijenčana koji žive i rade u inozemstvu.

Put križa , „Kalvarija“ u Drijenči već je poznata u cijelom tuzlanskom kraju. Prema slobodnim i pouzdanim procjenama na nedjeljnu misu dolazi oko 40-50 % Drenčana. Zbog stalnog iseljavanja mlađeg naraštaja župa postupno izumire. Negativna demografska slika ovdje je započela odavno, još pojavom prvih ekonomskih kriza i prvih migracija šezdesetih godina 20. stoljeća. Danas je u župi oko 450 stalno nastanjenih vjernika, a neposredno pred početak rata 1991. godine bilo ih je oko 1350.

Nekada su u Drijenči živjele obitelji i s po 13 djece, dok je sadašnji prosjek 1 ili 2 djece po obitelji. Teški uvjeti i materijalno beznađe življenja na ovim prostorima svaki dan je sve veće, što rezultira ne samo nestajanjem mlađeg naraštaja i slabim natalitetom, nego uvjetuje i gotovo neznatan broj povrataka onih koji su ranije otišli i koji u inozemstvu stječu mirovine. Razloge tome treba tražiti i u aktuelnom političkom kontekstu Federacije BiH i ustavno ne definiranoga položaja Hrvata u BiH. Nastavlja se već u vrijeme komunizma poznata metoda društvene i političke deprimacije najmalobrojnijeg naroda na robovanje lažnome građanskome sustavu i političkome obrascu „jedan građanin-jedan glas“, koji sam po sebi nije primjenjiv na višenacionalne države kakva je Bosna i Hercegovina.

Povijesna izvornost kontinuiteta življenja i naseljavanja ovih prostora, kulturni i povijesni lokaliteti, stećci, stele, križevi, molitvišta, mađarska i kužna groblja, stara predanja, sačuvani običaji, nošnje i drugi folklorni sadržaji, a napose živi baštinjeni oblici pobožnosti u prakticiranju žive vjere, zalog su trajnosti ove župe i zavjetnog svetišta svetog Ante Padovanskog, najomiljenijeg sveca u našemu narodu.

Na temelju dekreta broj 617/86 Nadbiskupskog ordinarijata Vrhbosanskog u Sarajevu 12. lipnja 1986. godine ustanovljena je župa Drijenča odvajanjem od prostrane župe Breške. Dekret stupa na snagu 22. lipnja 1986., a 14. rujna iste godine sastali su se u Drijenči u kući Nike Kešine svi franjevci koji su pastorizirali tuzlanski kraj. Prvi župnik Drijenče fra Franjo Grebenar spominje u Kronici župe da Drijenča 1986. godine ima 282 kuće s 1236 vjernika.


Prema podacima iz službenih popisa kretanje broja vjernika i domaćinstava izgledalo je ovako (prvi broj označava godinu, a drugi broj vjernika): 1948: 942, 1953: 1.036, 1961: 1.258, 1971: 1.480, 1981: 1.594, 1991: 1.204 stanovnika. Broj domaćinstava kretao se ovako: 1948: 183, 1953: 196, 1961: 236, 1971: 278, 1981: 300, 1991: 302 domaćinstva. Podaci o popisu stoke iz 1991. godine: konji: 1, goveda: 332, ovce: 54, svinje:263, sitna perad: 2.144. Područje Bučja ima veću stopu naseljenosti i ona prelazi 50 stanovnika po 1 km², čime se ubraja u gusto naseljena područja. Prema podacima iz popisa 1971. i 1991. godine zemljišni posjedi su se kretali između 0,11 do 1,00 hektara.


Iseljavanje Hrvata nije znakovito samo za Drijenču nego i sveukupno za okolicu grada Tuzle. Godine 1971. Hrvati su sačinjavali 25,84% pučanstva tuzlanskog kraja ili 27.735 stanovnika, koji se u 1981 godini smanjuje na 24.811 stanovnika ili 20,38%, te napokon 1991. godine udio hrvatskog pučanstva čini 15,49% ili 20.398 stanovnika tuzlanskog kraja.

Povijesno gledajući sa područja na kojemu se danas Drijenča prostire oduvijek je bilo migracija stanovništva, jedni su dolazili, a drugi odlazili, da bi nakon II. svjetskog rata nastavilo samo iseljavanje.

Ne vraćajući se daleko u povijest Drijenče i zaustavljajući se samo na bližoj prošlosti dolazimo do spoznaje da se u vrijeme dolaska Austro-Ugarske stanovništvo Drijenče bavilo isključivo poljoprivredom, voćarstvom i stočarstvom za vlastite potrebe, a eventualne viškove prodavali su na tržnicama Brčkog i Tuzle. U državnim službama bilo je zaposleno nekoliko čuvara reda tkz. „šuckora“. Težak život i škrta zemlja već su tada neke ljude nagnale da razmišljaju o potrebi za boljom zaradom i iseljavanju iz Drijenče.

Početak I. svjetskog rata donio je nove tegobe, a i bolest „kugu“ kada je Drijenča ostala bez velikog broja svoga stanovništva, a mnogi mladi su pozvani u austrijsku vojsku te ih je desetak ostavilo svoje živote na bojišnicama Europe.

Raspadom Austro-Ugarske teško stanje u Drijenči postaje još teže jer nova vlast prigovara da su izgubili rat što dovodi i do nacionalne neravnopravnosti na ovom području, unatoč drenačkoj radišnosti, vitalnosti i povećanom natalitetu, zbog srpske monarhističke vlasti u jugosrpskoj kraljevini, otimanja zemlje, zatiranja nacionalnih i drugih prava uz protežiranje „solunaša“ dolazi do postupnog iseljavanja pojedinih obitelji i prodaje imanja i odlaska „prijeko“ tj. u Slavoniju (Gunja, Drenovci i Vrbanja).


Pravu „kalvariju“ doživjeli su Drijenčani tijekom II. svjetskog rata, kada su mnogi izginuli u hrvatskoj vojsci, a mnogi pobijeni na križnom putu bez suda i istrage, tako da im se ne zna za grob, a bili su krivi samo zato što su bili Hrvati i što su branili svoju domovinu, ali su imena ostala zapamćena, te im je nakon dugo vremena podignut spomenik u središtu Drijenče.

Stotinu života izgubljenih tijekom II. svjetskog rata odrazilo se i na natalitet, tj. povećanje broja stanovništva u Drijenči s obzirom da su poginuli većinom bili neoženjeni mladići, a kako je prosječno svaka obitelj imala četvoro djece, to je bio značajan čimbenik usporavanja porasta broja stanovnika što se kasnije odrazilo na razvoj i odumiranja sela.

Završetak II svjetskog rata ponovno Drijenči nije donio ništa dobro, jer ponovno se našla na „krivoj strani“, među gubitnicama. Provedena je agrarna reforma, kojim je oduzeta zemlja od velikih i srednjih zemljoposjednika i dodijeljena novoosnovanoj zemljoradničkoj zadruzi u Šibošnici. Da bi se prehranilo stanovništvo u Jugoslaviji, tadašnje vlasti uvele su obvezni otkup tržišnih viškova koje je naročito pogodilo drenačke poljoprivrednike. Naviknuti na vlastita imanja, drenački seljaci su tjerani u zadruge što je potpuno uništilo proizvodnju i tržište poljoprivrednih proizvoda, a mnogi su zbog odbijanja ulaska u zadrugu završili u zatvorima.

Većina radno sposobnih Drenčana 1946. godine dobiva „radnu obvezu“ u rudnicima ugljena u Tuzli, a obzirom na tadašnju prometnu nepovezanost i radi boljih uvjeta za život, te školovanja djece, mnogi od „obveznika“ ali i drugi, odlučuju se na preseljenje u bližu okolicu Tuzle ili samu Tuzlu tako da je Drijenču zahvatilo iseljavanje ne samo poljoprivrednog nego i „radničkog“ dijela stanovništva.


Drijenča je jedno od malobrojnih sela sa tuzlanskog područja koje je imalo izgrađenu osnovnu (četvorogodišnju) školu prije II svjetskog rata. Prva generacija započela je školovanje 1933. godine, tako da su okončanjem rata Drenčani bili među najobrazovanijim u tadašnjem tuzlanskom kotaru (srezu). Nažalost samo nekolicina njih je dobila posao u Šibošnici koja je u međuvremenu izrasla u glavno središte ovoga kraja.

Još snažnije iseljavanje Drijenčana počinje od 60-tih godina 20. stoljeća kada se Jugoslavija, tobože, otvara, uglavnom za nesrpske narode, posebice za Hrvate, Muslimane i Albanace. Tada većina Drijenčana svoju sreću traži odlazeći u Njemačku, Austriju, Švicarsku ili drugdje. Bili su to, makar se tako govorilo, privremeni odlasci, a njihovi sudionici nazivani su „gastarbajetrima“. Međutim, većina njihovih potomaka iz drugog i trećeg naraštaja ne razmišlja niti će se vratiti u Drijenču.


Domovinski rat nije mimoišao niti Drijenču, u kojoj su Drijenčani pokazali i svoje opredjeljenje, ali i hrabrost da očuvaju svoj dom i svoje svetinje, a svoju slobodu i opstojnost na ovim prostorima platili su krvlju mladih Drijenčana kojih se moramo uvijek s ponosom sjetiti i da se ne zaborave (Marko Lučić, Mato Božić, Blaško Brčina, Petar Brčina, Blaško Kikić, Blaško Tomić i Niko Tomić). Nakon toga slijedi nadam se posljednji val iseljavanja iz Drijenče, koji je uvjetovan nemogućnošću zapošljavanja i ostvarivanja minimalnih egzistencijalnih uvjeta za život. Pitam se je li to još jedno iseljavanja ili stvarno izumiranja Drijenče.

U Drijenči postoje kuće koje su, ostavši same kao posljednji starci preuzele ulogu čuvara tog svijeta ugašenih ognjišta i uspomena na nekadašnji život. Postoje raseljene kuće čiji su vlasnici već desetljećima u europskim zemljama i koje čuvaju punu istinu i inventar svojih domaćina i koje očekuju, slijedeći „urlaub“, svetkovinu Sv. Ante ili neki od posljednjh ispraćaja na groblje u Martinoviće, da bi udomile na kratko svoje vlasnike.