Svakoga ljeta uvijek ista priča.
Dođe dijaspora iz svih zemalja Europe pa i dalje, na ćevape i da obiđe rodbinu u kompletu. Pomalo narcisoidno pokazujući skupe sunčanice i besprijekorno bijelu odjeću, kao da su na Havajima. Vidim kamaru ljudi koje nisam vidio godinama, upustim se u razgovor i većina mi je kaže (valjda zato što i ja spadam u tu hebenu dijasporu):
- Joooj šta ti misliš o ovome, ja se nebi mogo ovdje vratit, nema ti para.
Kontam u sebi, naravno, ko je sada ovdje lud, kuću je odavno obnovio i sredio onako kako to znaju dijasporaši; bogme sve naj-naj (ko ima para i guzom šara).
- Nekako je ovo meni sve bijedno, nema tu napredka, jadno.
Odgovara samom sebi i kao usputno pita.
- Zašto ne uzmeš i ti nešto za popit? - Ne stigoh izustiti a on već nastavlja sa svojim izljevom emocija.
- Znaš kriza jest ali ja imam dobar poso, vaku platu nebi nigdje dobio.
Onda malo poveća stanka, valjda u isčekivanju moga pitanja pa kolika je ta plaća, a ja kao nezainteresirano.
- Bože koje su vrućine.
I tako naša razmjena informacija poslije toliko godina završava se na tome.
- E, moram ići, kolko ostaješ, daj vidjećemo se još dok si tu.
Rečeno na brzinu i nezainteresirano, a zatim žurno u Bel-ami na ćevape.
Nisam mogao ni srknuti gutljaj kave kad eto ti mog prijatelja, povratnika. E, sad on ti je sušta suprotnost predhodniku. Poslije onih obaveznih pitalica: kad si došo, kad odlaziš. Poslije moga odgovora, onako srozana faca.
- Pa malo je, brate slatki al šta ćeš. - Samo što nije dodo još: jadniče jadni kako to možeš izdržati ma ja to nebi htio nema ti para.
- K vragu kod nas se vrti sve oko nekih para, tako i to. - Mislim ja.
Pozivam konobara.
- Daj, što ćeš popiti, kako ti?
Kao iz topa.
- Nikad bolje, nebi se ja mogo više nikad tamo vratit nema ti para.
I pođe on meni balavit o svemu kako se ovdje živi a ne tamo, kako smo mi svi robovi i kako ne bi on mogao više krenuti na tako daleki put, dojadilo mu voziti i ostali bljuvotina koje nisam baš mogao sve pohvatat.
- Znaš, boli me uvo, ja sam donio sebi da nemoram radit, meni je dosta.
Ne usudih se pitati, nešto više a u sebi vidjeh jadnička koji radi i živi u nekoj robovlasničkoj zemlji zapadne Europe. Tako nekako su prolazi moj prvi dani. U početku unutarnja radost a zatim pad krivulje na vretikalnu nulu. Ljudi samo kukaju, zbog ovog, te ono nevalja, a uglavnom nitko ništa ne radi; liječe živce i idu na pecanje po čitav božiji dan. Htio, ne htio sortiram izbušene dojmove i kažem sam sebi da danas moždane vijuge neću naprezati osim kad poželim promijeniti piće. Kad netko, kao grom iz vedrog neba, akustično i uz tapšanje ramena.
- Joooj što ste mi vi dojadili, samo dođete tu da se preseravate i pokažete debela vam auta, hahahaha! »
Uz grohotan (pomalo neugodan) smijeh pruža mi ruku i pozdravlja me.
- Pa gdje si prijatelju, naravno ti ne spadaš u tu grupu; to se odnosi na ove druge.
Sjeda za stol i opet galami.
- Mala daj meni jednu ljutu, šta ćeš ti?
Hvala, samo ti...
- Znaš prije neki dan došo neki iz dijaspore a mi sjedimo pred prodavnicom i sad on da nas kao časti; kupuje nama čitavu gajbu pive.
- Što je sad u tome loše - Velim - vjerovatno se zaželio da vas vidi.
- Ma znaš šta, grebem ja njega i njegovu pivu on misli mene kupit za gajbu pive.
Nastavlja tako sam sebi odgovarati, dok ja ponekad izustim.
- Eto ima i drugih koji ne voze mercedes ili neko drugo debelo auto.
- Jest, ko onaj ludov neko veče se napio pa nezna gdje je; znaš nemojte vi nama ni dolaziti taki, pukli skroz naskroz, al ne mislim na tebe.
Ispivši ljutu u dva poteza ode sa onim - Koliko ostaješ, daj vidjećemo se još dok si tu.
Tako ti pijem ja svoju kavu i kontam, ma počeo sam se i smijat, da me netko vidio od ovih domaćih vjerovatno bi reko evo i ovaj je puko; priča sam sa sobom ili se smije na vjetar. I mislim. Bože ne možemo mi u Bosni bez tog osjećaja zajednice kao da smo svi jednaki, a nismo nikada bili niti ćemo ikada biti. Ne možemo mi bez onoga našega; kako smo toliko dobri da bi svakoga počastili a onda za njime lajali na sva usta, ovakav je onakav je. Ljudima u svome okruženju želimo dobro samo onoliko, koliko nama paše, i niti pedalj više. Eto tako ti ja provodim svoje dane odmora. Ponekada dobacim ovim našim neženjama u župi što se ne žene a i oni meni:
- Ko te šta pita i zašto si dolazio.
Zašutim, a što bih drugo. Svi smo mi isto pukli bio ti dole, gore, lijevo ili desno. Lutajući pogledom po obzorju, u glavu mi dođoše riječi moga prijatelja Ive Kotorana: „E moj Iko, nas je iskvarila naša gorka nevolja i to će nas požderati.“
Piše: Boris B. IKO
http://www.posavski-vremeplov.com/
![[Vrh]](https://2img.net/i/fa/invision/p_up_en.gif)