Nema ništa bolje od čitanja kako bi razbistrili um i odagnali crne misli.
S toga donosim jednu staru priču, staru preko stotinu godina.
Inače nekada je ova priča bila narodno predanje našeg prostora točnije iz Donje Skakave.
Obzirom da se u priči pominju određene lokacije mislim da bi donje skakavčani mogli znati o kojim se lokacijama radi te provjeriti ima li istine u ovom starom predanju.
Treba znati da se većina legendi temelji na nekim događajima ali je narod kroz stoljeća oblikovao i dorađivao iste te danas obično ove priče djeluju nestvarno.
Ipak ne zaboravimo da bi nastala legenda morao je postojati razlog ili motiv.
* Priča o "Divovskom groblju" u D.Skakavi *
Mramorje ili Divsko groblje.
Tamo, gdje brčansko-gračaničku cestu prosijeca rječica Tinja, nalazi se na njenoj lijevoj obali, a sjeverno od ceste, izmedu šljivika rasijano seoce Donja Skakava.
Po prilici jedan kilometar na zapad od posljednje seoske kuce uspinje se na desnoj obali Tinje nasred ravnice humak, velik od prilike 1½ dunuma, što ga tamošnji žitelji, zajedno sa pripadajucom mu bližnjom okolinom, nazivaju „Mramorje“ ili „Divsko groblje“ .
O ovom predanju govorili su Juro Celarevic i Tunjo Martinovic vrlo cudnovate stvari.
Nasred humka nalazi se maleno brdašce, gdje bijahu po pripovijedanju ljudski stanovi.
Ono je ocevidno nastalo izbacivanjem zemlje iz uvale, koja u okrugu unaokolo paše ovaj humak, pa je sva prilika, da je taj humak nekoc služio kao obranište, jer se raznim vododerinama voda iz Tinje lako dovela u uvalu, a nije iskljuceno ni to, da je Tinja, kao što to i danas tragovi pokazuju, morala biti bliže tom brdašcu, nego što je danas.
Recena je uvala 6 m široka a 2 m duboka. Njezina vanjska obala prilicno je strma, dok je ona unutarnja više položena.
Po pripovijedanju starih bijaše ta uvala, koju narod nazivlje „bara“, nekoc duboka voda, ali se tecajem vremena zasušila i ispunila šašom, trstikom i inim biljem, što donekle pokazuju i naslage treseta.
Pocevši od vanjske obale spušta se zemljište tako lagano prama ravnici, da se danas posve udobno može orati, a oruci nalazili su vlasnici u dubini od pola metra velike klesane ploce, koje oni drže mramorom.
Narodna predanja drže, da su na brdašcu stanovali divovi i da su svoje mrtvace na današnjim oranicama pokapali i te grobove prikrivali mramornim plocama.
Upravo s toga su naši stari, koji bi tamo za svoje grobove mramorne ploce vadili, to mjesto nazvali „Mramorjem“.
Uz ovo nadovezuje narodna prica, da je nekoc bila cijela Posavina i Madarska sve tamo do Ðerdapa (Željezna Vrata) ogromno more, po kojem plovljahu velike lađe, i da se na Majevici, koju drže obalom isušenog mora, još i sad vidaju alke, za koje su brodove privezivali.
No — nastavlja dalje prica — nešto se svidjelo divovima donjo-skakavskog brdašca, te oni, provalivši gorje na Ðerdapu ocijediše more, a po najdubljim uvorima nastaše rijeke Sava i Dunav svoj put onamo dalje na istok.
No Božanstvu ne bijaše drago, što se divovi umiješaše u njegov stvaralacki posao, pa ih je za to — kako narod pripovijeda — kaznilo, pobivši ih sviju nekom zgodom, kad su bili na žetvi, jednom jedinom strijelom.
Ovo posljednje, vele, da je neki uceni fratar, koji je umio i grcki, procitao sa jedne iskopane ploce.
Ja sam imao priliku vidjeti polovinu jedne takve ploce, što ju je Juro Celarevic iz zemlje izvukao, ali natpisa nisam mogao nikakva razabrati, jer je bila posuta mnogim izgrbinama i parotinama.
Gledajuci tu plocu covjek bi rekao, da je to jednostavan kamen; ali se ipak vidi, da je prije bio ugladen.
Čija je u istinu ta nekropola, to nisam kadar oznaciti, jer je prošlost toga grobišta za mene gustom mrežom pokrivena, koju ce jedino pronicavi um strucnjaka s vremenom dignuti moci.
Jako interesantna priča koja ima određenih istinitih sadržaja od nalaska mramornih ploča do željeznih alki na Majevici koje su pripadnici SFOR- a 1995 redom sve odnijeli.
Sada se zapitajmo zašto ?!
Izvor : Franjo Martinčević
Fotografija je simbolična
![[Vrh]](https://2img.net/i/fa/invision/p_up_en.gif)