fra Arkanđeo Grgić o svom župnikovanju u Zoviku 1943. Tri bijega od partizana

Fra Arkanđeo (Mijo) Grgić rođen je 25. rujna 1889. godine u Visokom od oca Mate, financijskog službenika, i majke Kate, rođene Vincetić. Osnovnu školu pohađao je u Visokom, Breškama, Tuzli i Šamcu, a gimnaziju je započeo i završio u Visokom. Novicijat je započeo 14. srpnja 1906., a svečane zavjete položio 15. srpnja 1909. u Gučoj Gori. Teološki studij započeo je u Livnu (1907.–1908.), a okončao u Sarajevu (1909.–1911.). Za svećenika je zaređen u Sarajevu 28. siječnja 1912. godine.

Fra Arkanđelovo pastoralno djelovanje iznimno je bogato.

Kao kapelan djelovao je: 1912.–1914. u Varešu; 1943.–1945. u Kraljevoj Sutjesci; 1945.–1946. u Vitezu; 1946.–1949. na Plehanu; 1960.–1972. u Đakovici na Kosovu.

Za vrijeme I. svjetskog rata (1914.–1918.) vršio je službu vojnog svećenika na austrijsko-talijanskoj fronti.

Kao župnik djelovao je: 1918.–1937. u Beogradu, Ulicama i Tuzli; 1937.–1942. u Kraljevoj Sutjesci, obnašajući ujedno i službu gvardijana; 1942.–1943. u Zoviku; 1950.–1957. u Lištanima i Bučićima;

Ostavio je traga i u obrazovnom i u izdavačkom radu Provincije.

Kao profesor visočke gimnazije godinu dana predavao je njemački i grčki jezik (1918.), a kao profesor sarajevske franjevačke teologije također godinu dana pravo i crkvenu povijest (1918.–1919.). Gotovo 10 godina bio je urednik Glasnika sv. Ante, a bio je značajan suradnik u više časopisa: Kalendaru sv. Ante, Jugoslavenskom listu, Glasniku Katoličke crkve u Beogradu, Hrvatskoj straži i Seljačkim novinama.

Razdoblje takozvane mirovine, od 1972. godine do 3. veljače 1975. godine, kad će se okončati njegov zemaljski život, fra Arkanđeo Grgić provest će u Kraljevoj Sutjesci. Pokopan je u dobi od 86. godina iza crkve svetog Ive Krstitelja prema groblju u Kraljevoj Sutjesci.

------------------------------------------------

Na stranicama sutješke kronike fra Arkanđeo Grgić progovara i o svom župnikovanju u Zoviku, pobliže o tri bijega od partizana. U tim se opisima raskriva Grgićev pripovijedalački dar, ali i priroda proganjanja katoličkog klera od strane partizana.

Uzrok progona nije bilo samo podržavanje i suradnja s ustaškim režimom već nadasve ideološka sukobljenost katoličkog i komunističkog integrizma. Ona je partizanskim progonima i likvidacijama svećenika, ali i obostranom zaziranju, davala poseban naboj, unatoč aktivnom podupiranju NOB-a od strane velikog broja pripadnika katoličkog klera.



Tužna historija



Prvi bijeg, koji se zbio u svibnju 1943., Grgić opisuje ovako:



Ja fra Arkanđeo Grgić, koji pišem ovu tužnu historiju bio sam župnik u Zoviku – 18 km – južno od Brčkog. Živio sam dosta mirno sa svojim narodom sve do 30. V. 43.Toga jutra oko 2 h – bila je nedjelja – napadne mi na kuću jedna rulja od 40 ljudi. Čim su kuću obkolili i ponamjestili straže navalili su uz silnu buku na glavna vrata da ih sruše. Odmah sam to oćutio i skočio iz kreveta. Kad sam otvorio prozor, da vidim šta je, sasuli su u me vatru iz pušaka. Nisam se smeo, nego sam i sam prihvatio za pušku i pucao u mrak. Međutim su glavna vrata bila provaljena i navalili su na vrata od predsoblja. Vidio sam, da ću im pasti živ u ruke; odvrnuo sam ručnu bombu i bacio kroz prozor, a onda odmah za njom skočio s puškom s prozora – visina oko 4 m! – Kad sam skočio s tri su strane na me pucali, ali su gađali previsoko. I ja sam pucao iz svoje puške i nisam dao k sebi. Ugrabio sam zgodan momenat i utekao između njih niz brdo putem na prielaz kod Jerkova dućana. Tu je bila dvostruka njihova straža, ali me je Bog proveo kroz njih, da me nisu dočekali. Tom zgodom teško je ranjen oružn. narednik Karlo Oreški, koga sam na mjestu ispovjedio. Narednik je isti dan umro. Istom zgodom teško je bio ranjen i ustaški rojnik Tunja Galušić, otac našeg gimnazialca Blaža Golušića-Zečevića, a brat našeg profesora fra Serafina Zečevića. Zanimat ćete čitatelju, da sam istu dvojicu ispovjedio bez habita samo u košulji i gaćama držeći pušku u ruci, jer su partizani bili u neposrednoj blizini. S prozora sam skočio bez odiela, jer ga nisam imao kada obući.

Oni su međutim provalili u stan i oplaćkali sve što su mogli ponieti. Odnieli su mi i moje redovničko odielo tako da su mi seljaci morali posuditi gunjić i čakšire da ne hodam go. U zoru su otišli s plienom, ali biesni da im je parok izmakao. U crkvu nisu dirali.

Vratio sam se kući i zvonio na Zdravo Marijo. Kuću sam našao razvaljenu i oplaćkanu, svu izrešetanu kuglama.



Na taj se opis nadovezuje onaj bijega iz srpnja 1943.:



Skoro 2 mjeseca živio sam mirno u svom domu, premda se uokolo komešalo – čete su partizanske prolazile u noći kroz Boće, ali u Zovik nisu zalazili. Na 4. VIII. čusmo da su partizani u selu Štrepcima i da idu prema Zoviku. Brzo sam zaključao kuću i s motičicom otišao u njivu, da okopam bostan. Dok sam radio doleti mi jedna seljanka i doviknu: "Bježte, eno Vam partizani u kući, svud Vas traže!" Sklonio sam se u grmlje i tu čekao šta će biti dalje. Ostao sam tu dan i noć. A oni su sve više pridolazili i smještali se po kućama u selu. Poviš sela postavili su strojnice i radio-stanicu, a pred župski stan postavili straže. Obukao sam se u seljačko odielo i neopaženo prošao u Brčko. Iza tri dana dobio sam obaviest, da su otišli iz Zovika. Vratio sam se i opet počeo uređivati kuću, koju su ovaj put temeljito "uredili". Sve su porazbijali, pobacali, odnieli tako da je bilo žalostno pogledati. Bilo je među njima i puno ženskih – 30-40 – Te su iz Rahića dovele jednog muzikaša i po crkvi kolo igrali. Monstrancu i piksidu bili su izbacili iz oltara na stranu. Sve sam to počeo iznova uređivati.



Povratak u Kraljevu Sutjesku



Treći bijeg, također iz srpnja 1943., bit će uzrok Grgićeva povratka u Kraljevu Sutjesku:



I kad sam sve liepo uredio probudi me pred ponoć 10. VIII. 43. nekakova pjesma. Odmah sam poznao da su partizani. No dok sam se spremio već su bili u župskom dvorištu i počeli konje rastovarivati. Na drugoj strani kuće brzo sam se spustio užetom u vrt ispod kuće i kroz kukuruze i šikaru sretno se sakrijem u jednoj pojati u sieno. Tu noć dolazili su do te pojate i pitali gazdu za paroka, no ni sam gazda nije znao da mu je parok u pojati. A bio je samo dva koraka daleko od njih. Sutradan sam se obukao u seljačko odielo i prošao kroz njihove straže. Kad su me upitale, kuda idem, rekao sam da idem na gumno na vršaj u polje. Tako sam sretno stigao u Brčko. A Zovik od toga vremena drže oni sve do sada u svojim rukama.



O povratku u Kraljevu Sutjesku Grgić bilježi ove retke:



Pošto sam bio zazoran partizanima i bio im u oku zamolio sam oca provinciala da me razrieši dužnosti župnika u Zoviku. O. provincial je udovoljio mojoj želji i imenovao u Zovik novog župnika fra Alojzija Šandrka, koji je o Božiću otišao u taj kraj, a ja evo kao, vikar, organista, kapelan i – protokolista i chronologus domus nastavljam pisati događaje ovih vremena vama potomcima za uspomenu.



Potom se Grgić osvrće na II. zasjedanje AVNOJ-a u Jajcu u prosincu 1943., ali ne spominje nazočnost fra Josipa Markušića i fra Bone Ostojića, koji je bio vijećnik i narodni poslanik na Trećem zasjedanju ZAVNOBIH-a u travnju 1945. godine:



Na 29. XI. 43. osnovao je partizanski maršal Tito u Jajcu i partizansku vladu (Nacionalni Komitet) i partizansko nacionalno vieće kao neku vrstu partizanskog parlamenta. No baš u mjesecu prosincu te godine iza likvidacije Talijana počela je snažna akcija njemačkih i hrvatskih četa proti partizanima. U akciji prema partizanskim viestima sudjeluje oko 6 njemačkih divizija, a među njima i naša hrvatska legija sa ruskog fronta i SS-trupe. Za kratko vrieme oslobođeno je Livno, Kupres, Bugojno, Jajce, Tuzla i ostali krajevi. Baš na sam Badnjak prošla je i kroz Sutjesku njemačka vojska i božićevala u Vukanovićima i Borovici.



Zaključujući govor o 1943., Grgić nas upoznaje s nekim samostanskim zbivanjima, ali i s nekim partizanskim vojnim akcijama, među kojima je nama posebno zanimljivo paljenje željezare u Varešu, a koje Grgić kritizira jer pogađaju prvenstveno siromašan narod:



U samostanu je ove godine popravljena štala, nova betonska brana električne centrale stavljena u pogon i popravljeno mnogo toga. Godina je liepo rodila, zima je dosta blaga – iako je strašna skupoća – kod nas se skoro ne bi znao za rat da nije ovih unutarnjih nemira. Partizani su zapalili željezaru u Varešu, u Kaknju nanieli rudniku grdne štete, magazine oplaćkali – a od tih ustanova živi na hiljade naroda ovog kraja. Sva tri drvena mosta na rijeci Bosni, koja su vezala Sutjesku i sve ove krajeve s Visokim, spaljena su. Željezničke stanice popaljene, a željeznički mostovi porušeni. A sve je to služilo siromašnom narodu, da mu olakša život.



Život teče dalje



Posljednji Grgićev kroničarski zapis, vremenski smješten u 1943., tiče se provincijskih zbivanja:



U god. 1943. ostavili su Red i Provinciju i apostatirali naši inače uvaženi teološki profesori Dr. Emil Orozović i Dr. fra Stanko Vujica. Razloge istupa iz Reda i apostazije osobito kod fra Vujice ne možemo nikako psihološki protumačiti, a kamoli još opravdati. Šteta za neumrle duše! Srećom, svojim odlaskom nisu uzvitlali velike prašine u javnosti niti je to previše zapaženo u javnosti.



A u posljednjoj Grgićevoj rečenici kao da je zbijena ona višestoljetna mudrost bosanskih franjevaca o prolaznosti svih ratova i političko-ideoloških projekata, koliko god se kitili božanskim pridjevima vječnosti i besmrtnosti, i nepobjedivosti života, koliko god taj život bio krhak i loman:



Život teče dalje svojim tokom.



Ispod te rečenice, istina, nalazimo još naslov Godina 1944., ispisan Grgićevom rukom, ali bez bilo kakva sadržaja. Iz bilješke ispod toga naslova saznajemo da je kroniku prilikom pohoda pregledao provincijal fra Krunoslav Misilo, i to 14. travnja 1944.

S pisanjem kronike nastavit će se na toj istoj 161. stranici tek nakon točno 20 godina, dakle, 1964. O razlozima naglog prestanaka i dugotrajnoj pauzi u pisanju samostanske kronike ostaje nam zasad samo nagađati.


Prvi zapis u sutješkoj samostanskoj kronici ispisan rukom fra Arkanđela Grgića odnosi se na 1937. godinu. No, jasno je da o toj godini, kao i uopće o razdoblju između 1937. i 1941. godine, Grgić piše naknadno i po sjećanju.

Iako je nemoguće utvrditi kada je točno nastao taj zapis, sigurno je da je to poslije siječnja 1939. godine. Tada je preminuo samostanski kroničar fra Arkanđeo Brković koji zbog bolesti nije mogao ispunjavati svoju kroničarsku zadaću. Preuzevši tu zadaću, fra Arkanđeo Grgić se prvo posvetio prikazu razdoblja koje Brković nije kroničarski obradio. Stupanj iscrpnosti kronike ukazuje da je to vjerojatno bilo početkom 1941. godine.



Komešanje u Europi



Godini 1937. fra Arkanđeo Grgić posvećuje dvije stranice kronike pod znakovitim naslovom: Komešanje u Europi 1937. god.

Veoma upućen, piše isključivo o svjetskim događanjima, ne dopuštajući da odgonetnemo odakle je crpio svoja saznanja: iz novina i(li) s radija. Opisuje nepravedan i ponižavajući položaj Njemačke nakon Versajskog mira, ali i njezin uspon nakon Hitlerova osvajanja vlasti. Potom skreće pozornost na izbijanje građanskog rata u Španjolskoj.

Simpatije spram Njemačke i generala Franka u tim opisima Grgić ne skriva što se dâ razumjeti tek u kontekstu onodobnog ideološkog uzavrelog sukoba triju integrizama – katoličkog, liberalnog i komunističkog – o čemu će biti riječi u našem kritičkom osvrtu na kroničara i kroniku.

Za 1938. godinu Grgić kaže da je protekla u grozničavom naoružavanju i pripravama svih država za svjetski rat koji je bio neizbježan. Ističe da je Jugoslavija formalno bila u savezu s Francuskom, ali je iz oportuniteta podržavala i dobre odnošaje i s centralnim vlastima – Njemačkom i Italijom.

Kao središnji domaći događaj tih godina posebnim naslovom Grgić izdvaja Borbu proti Konkordata.

S gorčinom opisuje kako je propalo ratificiranje sklopljenog ugovora (konkordata) Jugoslavije i Svete stolice u beogradskoj skupštini uslijed krvavih demonstracija na beogradskim ulicama 19. srpnja 1937.:

No Grčko-istočna takozvana srpsko-pravoslavna Crkva sa svojim patrijarhom zloglasnim Varnavom podigla je među srpskim narodom takovu bjesomučnu hajku da je došlo na beogradskim ulicama do krvavih demonstracija. Osobito se kod tih demonstracija uz grčko-istočno sveštenstvo i vladike istako bivši ministar vjera Dr. Voja Janjić. Pod pritiskom ulice i pravoslavne crkve povuko je ministar-predsjednik Dr. Milan Stojadinović ispred Skupštine svoj zakonski prijedlog o Konkordatu, a jaz je između Hrvata i Srba, dotično između katolika i pravoslavnih postao još veći. Vođa Hrvata bio je u to doba Dr. Vlatko Maček, a u beogradskoj Vladi sjedio je u to vrijeme i Dr. Antun Korošec, katolički svećenik i vođa Slovenaca.



Banovina Hrvatska



Kroničarski zapis o 1939. godini Grgić započinje osvrtom na zbivanja u građanskim ratom zahvaćenoj Španjolskoj, a potom se okreće glavnom događaju u domaćoj politici pod naslovom: tzv. Sporazum s Hrvatima.

Potpisan 26. kolovoza 1939. na Bledu, između beogradske Vlade te regenta princa Pavla s jedne strane i dr. Vlatka Mačeka s druge strane, doveo je do osnivanja Banovine Hrvatske s prvim banom dr. Ivicom Subašićem.

O tom sporazumu, kao i osnivanju Banovine Hrvatske, fra Arkanđeo Grgić otvoreno izražava sumnju:

Bila je to senzacija prvog reda kad je Dr. Maček stupio u Beograd. Banovina Hrvatska dobila je ko tobože i neku financijsku i administrativnu i prosvjetnu samostalnost, ali sve to nije bilo ono što su rodoljubna srca očekivala. A i velik dio Hrvata ostao je izvan granica te Banovine. Naš Visočki kotar ostao je u sklopu Drinske banovine.

Nakon toga Grgić se vraća svjetskim događanjima koja ne obećavaju ništa dobroga:

Dok su se prilike u zemlji ipak malo smirivale, nebo se na međunarodnom obzorju sve više zamračivalo. Njemačka osokoljena sve većim uspjesima, do zubi naoružana, sve je upornije tražila da joj se opet povrate versajskim mirom otete zemlje.

Naznačivši sukob između Njemačke i Poljske u kolovozu 1939. oko grada Danziga – Njemačka ga je željela natrag od Poljske – Grgić nas ovim riječima uvodi u događaj koji naziva Novi Svjetski rat:

Kad Poljska, potaknuta od Engleska i Francuske, nije na to pristala, navijestila joj je Njemačka rat. Dne. 30. kolovoza 1939. provalila je njemačka vojska sa svih strana u Poljsku. U najkrvavijim bitkama Poljska je kroz 17 dana strvena i okupirana i podijeljena između Njemačke i Rusije. Slijedeći dan navijestile su Francuska i Engleska rat Njemačkoj i tako je prvim danom rujna nastao novi Novi Svjetski rat koji još i danas traje. Čarkanja i manje bitke na francuskoj istočnoj granici traju sve do konca godine.



Povijesni kapitul



Pripovijedajući o nesvakidašnjem slučaju iz 1939. godini, Grgić prvi puta u kronici daje prostora zbivanjima u franjevačkoj provinciji Bosni Srebrenoj:

Nekolicina braće nezadovoljna sa radom dosadanjeg prov. starješinstva, a osobito radom mp. o. provincijala fra Marijana Jakovljevića upravila je molbu vrhovnom starješinstvu Reda u Rimu, da se sadanje starješinstvo kao nesavremeno i nesposobno skine i zamjeni drugim.

Ta je predstavka uvažena od Vrhovnog Starješinstva reda koje kao svog delegata šalje generalnog vizitatora oca Mihovila Trohu, provincijala hrvatske franjevačke provincije, da po Bosni provede vizitaciju i stvar izvidi. Obavivši povjerene mu zadaću, odaslao je u Rim izvješće, a iz Rima je u Bosnu poslan generalni definitor fra Dominik Mandić da kao generalov izaslanik provede u Bosni novi izbor provincijskog starješinstva, ali uvodeći neke novine o kojima fra Arkanđeo Grgić veli sljedeće:

No da bi kod toga došla do izražaja nepatvorena i prava volja i raspoloženje sve braće u Provinciji uveden je iznimni slučaj, da na Kapitulu imaju pravo glasa i 10 delegata, koji su izabrani na području svakog samostana. Ispred sutješkog samostana izabran je dne 6. XII. 1939. o. fra Anđeo Anđelović, župnik iz Vareša.

Nabrojavši izborne rezultate kapitula održanog 12. XII. 1939. u Sarajevu uz vrlo napete duhove, na kojem je za provincijala izabran fra Anđeo Dr. Kajić, Grgić pridodaje:

Na tom velevažnom i historijskom Kapitulu, koji je kao neka raskrsnica dvaju vjekova, stvoreni su neki vrlo važni zaključci:

Stvoren je novi Statut za naukovne zavode. Date su smjernice za ekonomsku reorganizaciju provincije i štatuta za studije.

Kasnije će se doista pokazati da će tome Kapitulu pripasti povijesni značaj prvenstveno zbog ponašanja i stavova koje je novoizabrana uprava zauzela glede događanja u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, prvenstveno zločina koje je počinila ustaška diktatura.

No, da je nezadovoljnika novom upravom ipak bilo, Grgić ne prešućuje:

Kratko vrijeme iza toga počeo je od nepoznate redakcije izlaziti pamflet zvani "Odjek", koji je unio mnogo smutnje u provinciju.



Opet o Banovini



Konstatiravši okupaciju Francuske od strane Njemačke u lipnju 1940. godine i potisnuće engleske vojske s europskog kopna, Grgić iznova očituje svoju skepsu spram osnutka "Banovine Hrvatske", iako je o tome već govorio:

No ta tvorevina nije se pokazala sposobnom za život i nastavila je latentna opozicija u krilu hrv. naroda koja je sabotirala cijeli državni rad.

Značajno je zamijetiti da su kroničareve sumnje glede srpsko-hrvatskog sporazuma iz 1939. utemeljene. Riječ je bila o prijelaznom rješenju koje nakon uvođenja diktature i oktroiranog ustava iz 1931. godine i nije moglo značiti mnogo, a osim toga je na dan objavljivanja Sporazuma (26. kolovoza 1939.) raspušten i parlament tako da je taj provizorijski Sporazum vrijedio do konačnog sloma Prve Jugoslavije 1941. godine.

Grgićevo nezadovoljstvo sporazumom iz 1939. godine dijelio je i fra Jozo Markušić, gvardijan i kroničar franjevačkog samostana u Jajcu tijekom II. svjetskog rata i poslijeratni provincijal Bosne Srebrene, no iz posve drugih razloga iz čega se, što je razumljivo, razaznaje različitost ideološko-političkih stavova bosanskih franjevaca i u to vrijeme. O čemu je riječ razaznaje se iz pisma koje je Markušić uputio prijatelju T. Alaupoviću, tada ministru u vladi SHS: "Ustani i ne daj da se dijeli Bosna, u ostalo se slabo razumijem – nije ni Hrvat, ni Srbin, ni Sloven koji dopusti da se krti zemlja Bosna. Ona cjelokupna jedini je pouzdani vezioc rukoveti koji su bogomodređene da budu jedna državna cjelina, jedan snop. Koja rukovet ispane, nju ne kupi kućna čeljad, jer je to uvijek firaunska nafaka. Kud se inače, pa po strašnoj našoj ne daj Bože sudbini, Bosna razdijeli, tuda će udariti pukotina cjeline, kao šeper posred kuće i ognjišta. I na koncu konca ako nas razdijele bit će opet: udri Jovo nanovo, jer je to narod čija je duša dijelom isprepletena, a dijelom u zemlju zakopana."


O tome koliko je bilo rizično putovati u tim ratnim vremenima svjedoči kroničarski zapis fra Arkanđela Grgića o zarobljavanju profesora bogoslovije fra Mate Matoševića, i to do strane četnika, vojno-odmetničkih grupacija kako ih je Grgić nazivao:



Uoči sv. Josipa dne 18. III. 1942. ustavili su na pruzi blizu Dabravina osobni vlak, orobili ga, a putnike potjerali sa sobom. Iza kako su ih oplijenili neke su pustili, a neke su poveli sa sobom u svoj logor na Okruglicu. Među potonjim nalazio se i profesor franjev. bogoslovije Dr. fra Mato Matošević. O njemu su vodili posebnu istragu, no kad su doznali da se nikada nije bavio politikom iza 26 dana pustili su ga opet kući.



Prva obljetnica NDH-a



Grgić ne propušta opisati niti prvi krvavi okršaj između, kako kaže, "komunističkih četa" i "naših milicionera":



Na drugi dan Uskrsa 6. IV. 1942. prebacila se njihova "Proleterska Udarna brigada" iz Okruglice za Ozren. Oko 400 probranih momaka sa zastavama [tu slijedi jedna nečitka riječ, napomena A. K.] prošlo je kroz Kopjare, Lipnicu i Vukanoviće. Naše su ih straže pratile iz daleka, do okršaja nije došlo.

Dne 21. IV. 42. napala je jedna komunistička četa na našu stražu na položaju Kračići. Napali su iznenada noći, kad se naši nisu nadali. Jedan je od naših – Blaško Kovačević iz Poljana ranjen u glavu i sutradan umro u Bolnici u Sarajevu. Drugi – Jozo Tomić iz Čatića je ranjen bombom na tri mjesta, a trećeg su – nekog Radoša iz zasjede zarobili i odveli sa sobom. Zarobili su i odnijeli i 7 pušaka s municijom. To je bio prvi krvavi okršaj naših milicionera s četnicima. Našim su doletjele u pomoć sve okolišne straže i ustaše iz Kaknja. Od četnika ih nekoliko ranjeno, jedan zarobljen i dva osedlana konja.



S posebnim patosom Grgić potom bilježi kratko izvješće o proslavi prve obljetnice postojanja NDH-a:



Dne 10. IV. 1942. po cijeloj je državi na vrlo svečan način proslavljena prva godišnjica uspostave Nezavisne Države Hrvatske. U mjestu je uoči toga dana držana bakljada s lampionima. Prigodni govor iza bakljade održao je u Domu 'Bobovac' gvardijan o. fra Arkanđeo Grgić. Sutradan je u crkvi bila Zahvalnica, a iza toga je na "pijesku" posađena Spomen-lipa. Na svečanoj akademiji iza toga u Domu svečano spomen slovo o značenju toga dana održao je učitelj Ivica Breljaković.



Povratak u Kraljevu Sutjesku



Ispod tog kroničarskog zapisa u Kronici nailazimo na bilješke koje svjedoče o kanonskoj vizitaciji provincijala fra Anđela Kajića (24. travnja 1942.), a potom o kanonskom pohodu generalnog vizitatora fra Karle Nole (13. srpnja 1942.). Iako je u oba navrata pregledana i Kronika, ne nalazimo, kao što je uobičajeno, potpis kroničara fra Arkanđela Grgića.

Što je uzrok tome, objasnit će iznova sam Grgić:



Ja fra Arkanđeo Grgić, bivši gvardian ovoga samostana i pisac ove kronologije premješten sam bio u mjesecu svibnju 1942. g. na našu župu Zovik i tamo otišao 27. V. 1942. Ovu kronologiu ostavio sam svom nasljedniku, novom župniku fra Anđelu Mutiću, da ju on nastavi voditi. Sticajem okolnosti, koje ću ti dragi čitatelju dole niže izpripoviedati iza godinu i po dana opet sam se vratio u Sutjesku i dobio nalog da opet vodim kronologiu. Vidim da ju kroz vrieme moje odsutnosti nije nitko vodio, pa ću pokušati, da bar u glavnom pobilježim domaće i strane događaje, koji su se kroz ovo vrieme događali. A događali su se sudbonosni događaji i po svietu i po domovini i po Provinciji.



Dakle, s pogledom unatrag, fra Arkanđeo Grgić sada iznova od siječnja 1944. godine, kako će u više navrata naglasiti, počinje bilježiti odsudne događaje iz 1942. godine po sjećanju, a kreće od zbivanja U Provinciji:



General Reda izaslao je svoga izaslanika, fra Karla Nolu, gvardiana samostana u Splitu (Dobri), da obađe provinciu i sazove Kapitul i izabere novo starješinstvo provincije. Premda su prilike po Bosni bile razrovane, a saobraćajni putevi radi četnika i partizana nesigurni, mnogopoštovani je s mnogo ljubavi obišao Provinciu i sazvao Kapitul u Sarajevu na 27. VIII. 1942.

Na tom Kapitulu Provincie izabrano je novo starješinstvo Provincie kako sliedi:

Provincial: fra Krunoslav Misilo, dosada profesor i upravitelj našeg đačkog konvikta u Visokom, Kustod: fra Ljudevit Zloušić, direktor gimnazije, Definitori: fra Miroslav Džaja, fra Tomislav Ostojić, fra Krunoslav Ladan, Dr. fra Euduard Žilić, koji je zadnji i ekonom Prov. Za tajnika uzeo je mnogop. prov. fra Nikolu Fišića, a tajnikom Provincie izabran je Dr. fra Vitomir Jeličić.



Provincijska zbivanja



U središtu pozornosti novog starješinstva nalazi se Bogoslovija na Kovačićima, koja je u jesen 1942. godine započela s radom:



Novo starješinstvo je odmah pristupilo radu o saniranju Provincie. Sve je uloženo, da se nova zgrada Bogoslovije u Kovačićima što prije dovrši. To je i pošlo za rukom i đaci su se već te jeseni uselili u novu zgradu i započela predavanja. Ekonom Provincie poduzeo je opet sa svoje strane sve, da živežnim namirnicama osigura centralne prov. zavode, što mu je podpuno pošlo za rukom tako da su naši zavodi nesmetano mogli raditi.



Jer se okrenulo protiv krutog "centralizma", za novo provincijsko starješinstvo fra Arkanđeo Grgić nalazi kao i uvijek suzdržane, ali ipak riječi pohvale:



Novo starješinstvo je također uvidilo nezgodu i nesavremenost krutog 'centralizma' koga je bezobzirno bio počeo provoditi prijašnji režim Provincie i prouzrokovao mnogo trzavica u Provinciji. Obazirući se na stoljetne tradicije i mudrim popuštanjem i taktom unio je novi provincial znatno smirenje među inače razdražene duhove tako da se naskoro opazilo vidno olakšanje po svim stranama Provincie.



Značajno je zapaziti da se Grgić ne osvrće na ponašanje niti prošle niti ove nove uprave Provincije spram NDH-a, iako su oba starješinstva spram nje, za razliku od njega, imala kritički stav.

Na poseban način će se jedan projekt, i danas postojeći, "u režiji Provincialata" pokazati prema Grgiću korisnim kao spona među braćom u ratno vrijeme otežane komunikacije:



Da bi se održala što tjesnija veza između starješinstva provincije i da bi braća u ovim teškim vremenima, kada su prekinute prometne veze i pojedini krajevi mjesecima bili odkinuti od saobraćaja, bila informirana o svemu šta se u Provinciji događa počeo je u Sarajevu u režiji Provincialata izlaziti list "Bosna Srebrena", koji donosi sve službene obaviesti i druge informacije i vrlo je zgodna veza braće i pojedinih dielova Provincije. Šalje se u kuvertama poštom. Prvi broj je izašao na jesen g. 1942. i izlazi svaki mjesec. Vrlo liepa zamisao!


Nakon izlaganja ključnih mjesta iz sutješke samostanske kronike II. svjetskog rata, trebalo bi reći koju kritičku riječ o njoj i njezinom autoru.



Kritičko čitanje kronike



Naravno, bez uvažavanja autorove trostruke pozadine bit će nemoguće zbiljski razumjeti i prosuditi kako kroniku tako i samog kroničara: ideološke (uzavreli ideološki sukob katoličkog, liberalnog i komunističkog integrizma), povijesno-političke (nacionalno-politički sukob Hrvata i Srba u Prvoj Jugoslaviji i Drugi svjetski rat) i crkvene, poglavito bosansko-franjevačke (Katolička crkva i Bosna Srebrena u II. svjetskom ratu odnosno u NDH). Riječ je o zbiljama koje su bitno odredile osobne stavove fra Arkanđela Grgića odnosno vizuru kroz koju je pristupao i bilježio zbivanjima oko sebe.

Uz to, čitajući kritički sutješku kroniku II. svjetskog rata, stupamo na još uvijek, uvelike, povijesno neobrađeno polje: Katolička crkva i Bosna Srebrena u NDH. Kritičko čitanje sutješke kronike bit će tako obilježeno osobinom svakog povijesnog prikaza: privremenošću. Za cjelovitu sliku o Katoličkoj crkvi i Bosni Srebrenoj u NDH potrebno je obraditi još mnogo arhivske građe, kao što je i za cjelovitu sliku lika fra Arkanđela Grgića potrebno učiniti još cjelokupni niz koraka u smjeru popunjavanja praznina u njegovoj biografiji.

Pred nama je samo sutješka kronika kao jedan fragment onoga što je bio i kako je razmišljao kroničar. Ostaje otvoreno pitanje jesu li se i u kojoj mjeri u ostatku njegova života pojedini stavovi mijenjali. Potrebujemo, nešto poput cjelovite političko-ideološke biografije fra Arkanđela Grgića.

Uvažavajući opseg ove rubrike, koju zaključujemo ovim prilogom, znatiželjnike upućujemo na detaljno kritičko čitanje kronike sadržano u zborniku radova "Stoljeća Kraljeve Sutjeske" (str. 384-398), a ovdje ćemo pokušati odgovoriti na pitanje je li se isplatilo baviti sutješkom samostanskom kronikom II. svjetskog rata.



Ka kritičkoj historiografiji



Odgovor na to pitanje je bez bilo kakve sumnje potvrdan.

Iako se po obujmu i kvaliteti sadržaja zasigurno ne može mjeriti s nekim drugim samostanskim kronikama iz toga razdoblja, kao što je ona jajačka, čemu je uzrok više u izvanjskim okolnostima nego u osobnosti kroničara, na sutješkoj kronici II. svjetskog rata jasno se pokazuje koliko bi blagotvorno bilo istraživati i komparirati samostanske, ali i župne franjevačke kronike iz tog razdoblja, i to ne samo kao neprocjenjiv doprinos obogaćivanju lokalnih odnosno zavičajnih povijesti.

Nema sumnje da bi svaka od njih na sebi svojstven način, kao što to čini i sutješka kronika, pridonijela stajanju u kraj manipulacijama s poviješću tog mračnog razdoblja svjetske, ali i naše domaće povijesti, čak i ako u njima, kao u sutješkoj kronici, prevladava selektivno pamćenje, uvjetovano dijelom ideološkim pozicijama autora, a dijelom, zasigurno, komunikacijskim blokadama i specifičnošću zemljopisnog smještaja autora, a opet bez govora mržnje.

U taj bi se projekt trebalo odvažno upustiti – danas postoji i institucija čije bi to pozvanje prvenstveno trebalo biti, a to je Povijesni institut Bosne Srebrene – onkraj bilo kakve bojazni da bi to narušilo ugled Bosne Srebrene ili Katoličke crkve uopće. Istina, čak i kad je bolna, ipak u konačnici uvijek oslobađa, ne na posljednjemu mjestu ponavljanja pogreški iz prošlosti.

Krajnje je vrijeme da se umjesto nekritičkog obranaštva i viktimizacijskog mentaliteta u lokalnoj Crkvi kad je u pitanju razdoblje II. svjetskog rata pristupi kritičkom propitivanju prošlosti u čemu bez sumnje važno mjesto zauzima istraživanje samostanskih i župskih kronika iz toga razdoblja, uključujući kritičko istraživanje cjelokupne arhivske građe u župama i samostanima iz tog perioda.

Već sama sutješka kronika, dakako, na sebi svojstven način, raskriva laž ne samo komunističke i velikosrpske historiografije, koja, pojednostavljujući odnos Katoličke crkve i ustaškog režima, pokušava dokazati tezu da je se Katolička crkva u tome razdoblju pokazala kao zločinačka institucija, nego i laž klerikalno-nacionalističke hrvatske historiografije, koja po cijenu iskrivljavanja istine kuša dokazati, također neodrživu tezu da je Katolička crkva kroz to razdoblje prošla etički uspravna i neokrnjena, naprosto bez bilo kakve odgovornosti za počinjene zločine.

Istaknut ću u tome smislu samo ono što mi se čini odsudnim, a to smjera onome što se rijetko da vidjeti u velikim i službenim povijestima, a puno češće u malim i intimnim povijestima, kakve se ispisuju na stranicama samostanskih i župskih kronika. Zbiljski život i zbiljski ljudi nikada nisu crno-bijeli, što poručuju sve ideologije, pa i ideologizirani povijesni prikazi, nego su uvijek smješteni negdje na bogatoj skali isprepletenih nijansi dobra i zla, što nikoga ne lišava osobne odgovornosti, a tek se poneki nađu na krajnjim rubovima te skale kao utjelovljenje zaprepašćujuće ljudske slabosti pred zlom ili zadivljujuće ljudske sposobnosti za dobro. Zato male i intimne povijesti i predstavljaju dugo zanemarivano oruđe za uzdrmavanje i rušenje velikih i službenih povijesti koje su uvijek podatnije za ideologizaciju.



Pouka iz sutješke kronike



Tako spram komunističke i velikosrpske historiografije: Onkraj toga što svjedoči o nekim komunističkim zločinima, fra Arkanđeo Grgić i sutješka kronika II. svjetskog rata pokazuju da teorijski promašaj u smislu priklanjanja nacističko-fašističkoj ideologiji (mutatis mutandis: ustaškoj), što se može razumjeti u spletu niza povijesnih uvjetovanosti, ali ne i opravdati, nije uvijek morao i značio praktično zakazanje u svakodnevnom životu što bi od takvog pojedinca (ili čak zajednica) pukim determinizmom činilo ratnog zločinca (ili zločinačku instituciju). A upravo na toj postavci, krajnje ideološkoj, inzistira komunistička i velikosrpska historiografija, a na toj matrici su vršeni i veliki komunistički zločini na koncu II. svjetskog rata, bez bilo kakve diferencijacije među zarobljenicima, jer za to niti jedna ideologija nije spremna niti sposobna.

Spram klerikalno-nacionalističke hrvatske historiografije: Fra Arkanđeo Grgić i sutješka kronika II. svjetskog rata sjajno pokazuju koliko je opravdan zahtjev da se Katolička crkva u našim krajevima konačno suoči s vlastitim zabludama i pogreškama tijekom Drugog svjetskog rata i to prvo na teorijskoj razini – Kako je moguće da je Katolička crkva tako dugo bila na strani totalno antihumanističke i antikršćanske nacističko-fašističke odnosno ustaške ideologije (obračun s katoličkim integrizmom/fundamentalizmom, religijsko-političkim nacionalizmom i jalovim antikomunizmom) – a potom na praktičnoj razini suočiti se s nizom kompromisa s nacističko-ustaškim režimom – Koji su to motivi Katoličku crkvu nagnali na te kompromise odnosno je li za Crkvu preči neki nacionalni/nacionalistički projekt, institucionalna sigurnost, diplomatsko-politička korektnost ili beskompromisna zaštita nevinih žrtava, neovisno o njihovoj vjerskoj ili ideološkoj postavci?

To bi konkretno značilo da Crkva prestane isključivo govoriti o komunističkim zločinima i konačno, bez uvijanja i glumljenja, osudi zlo nacionalizma i to nadasve u vlastitim redovima. Jer kompromisi s nacionalizmom, pokazao je to i posljednji rat, u Crkvi umrtvljuju etičku konkretnost evanđelja te čine da Crkva često ostaje nijema pred prolivenom krvlju nevinih, što je u velikoj mjeri bio slučaj i s Crkvom tijekom II. svjetskog rata, jer su njezinu čast ipak spašavali odvažni pojedinci, iskoračujući odvažno iz okvira i držanja institucije, držanja koje se, istina, može ocijeniti na političko-diplomatskoj razini vještim taktičkim potezima, ali evanđeoski i ljudski gledano, takvo držanje bez sumnje predstavlja duboko zakazanje.

Vjernost evanđelju, ljudskosti naprosto, mora biti preča od nacionalne oduševljenosti ovim ili onim, pa čak i državom, kao i od političke korektnosti i institucionalne sigurnosti Crkve.



Mjera kršćanstvenosti i ljudskosti



Zato se ipak u konačnici pred nama iz prošlosti kao "domaća" mjera kršćanstvenosti i ljudskosti ne pomalja niti biskup Šarić, čija oduševljenost ustaškim režimom nije poznavala granice, niti Stepinac, koji se protiv nacizma i fašizma nije dosljedno i jasno borio od početka kao protiv komunizma, pa niti kroničar sutješke samostanske kronike fra Arkanđeo Grgić, u kojem se uvelike ogledaju prevladavajući i službeni stavovi onodobne Katoličke crkve na našim prostorima, nego primjerice hrvatski pisac Ilija Jakovljević.

Taj čovjek spada u rijetke koji su u tim graničnim vremenima do kraja izmakli zamci kolektivističko-ideološkog ludila, nacističke ili komunističke provenijencije podjednako. Uostalom, zato jer je posjedovao najstrašnije znanje – JA sam mjerilo svijeta, niotkuda nikakav popust ne mogu pribaviti za MOJ postupak – kako je to zapazio Ivan Lovrenović

Uvijek stavljajući konkretnog čovjeka ispred bilo koje ideje/ideologije, bačen u dramu pojedinca i kolektiva, Ilija Jakovljević je iskusio tamne bezdane obiju diktatura, ustaške i komunističke, ne mogavši upravo zbog imperativa ljudskosti pristati na suradnju niti s jednom od njih. Cijena toga bio je prvo boravak u ustaškom logoru u Staroj Gradišci (1941. – 1942.) a potom, makar je bio u partizanima, u zatvoru Druge Jugoslavije 1948. gdje je i ubijen, a javnosti servirana priča o navodnom samoubojstvu.

Ne priliči li takva proročka odvažnost i institucionalnoj Crkvi kod nas, umjesto svjetovno-političke logike, barem dok se poziva na Isusa iz Nazareta?