Cvjetna nedjelja

Osvanulo bi sunčano nedjeljno jutro. Ta nedjelja (cvjetnica) bila je posebna jer su se brali prvi proljetni cvjetovi, stavljali u bistru bunarsku vodu. Sjećam se bijelog emajliranog leđena u kojemu bi se ljeskalo sunce kroz vodu a nježni cvjetići ljubičice, tzratinčice i drugi plivali bi na toj bistroj vodi obasjani. Mislim da takav sjaj sunca vode i cvijeća više neću doživjeti. Nije niti važno, on je u meni ostavio trajni pečat tih davnih proljeća djetinjstva. Ponavljanje bi bilo previše, mogla bih umrjeti od ljepote...

U blizini naše stare male niske kućice bili su grmovi. Ispod grmova mi djeca tražili bi ljubičice u jutro na cvjetnu nedjelju i svako proljeće ih našli. Izvirivale bi ispod polutrulog lišća sitnim tamnomodrim glavicama. Brala sam ih za majku, za učiteljicu i druge. U djetinjstvu su me očaravale te male ljubičice svojim izgledom i mirisom. Naročito mi bilo drago slagati buketiće i vezati koncem. U sredini stručak pa okolo lijepi zeleni, listovi kao srce prirode.

Da mi je sada pronaći taj grm, pa da kleknem kao pred oltar i divim se tom cvjetiću. Mislim da bi ponovno bila začarana djevojčica još i više nego onda davno. Nije samo cvjeće i sunce, taj poseban mir i okruženje ostavili su pečat na mene. Bilo je to vrijeme siromaštva, trnovito vrijeme za mene osobno ali se živjelo i učilo bez puno prohtjeva i išlo dalje i dalje.

Kad se osvrnem vidim da sam nakon proživljenih pola stoljeća došla ponovno živjeti slično slikama djetinjstva. Više nemam obaveze koje moram činiti. Preselila sam u mirni kraj, imam dodir sa zemljom i cvjećem, bliže ne mogu, bolje ne mogu. Za sreću dosta! Istina je da nisam ista ona djevojčica s ljubičicama, nisam niti djevojka zaljubljena u pjesme i pjesnike... ali nisam ogorčena starica i nisam nepopravljivo iskvarena materijalnizmom današnjice.

Ugodna vam ova cvjetna nedjelja bila!

Ujutro, na Cvjetnicu, običaj je bio umiti se u leđenu proljetnim cvijećem, kako bi ostali mladi i lijepi. Nakon toga odlazilo su na posvećenje jelica, kao spomen na Isusov ulazak u Jeruzalem. Poslije bi se blagoslovljene jelice nosile na groblje.

Cvjetnica je ujedno označavala i početak Velikog tjedna i tada bi se svi križevi (raspela, propeća) umatala u crnu tkaninu.

Na Veliki četvrtak slavi se spomen na Isusovu posljednju večeru. Nakon večernje mise (rušenje oltara), uslijedilo bi bdijenje pred Presvetim oltarskim sakramentom. Do danas se sačuvao običaj bdijenja po zaseocima. Tog dana jela se kuhana kopriva (žara), kupus, zelje, grah, ošap…

Na Veliki petak je strogi post i nemrs i nije se smio raditi nikakav težak posao. U kućama se kuhalo posvećenje ili svetenje – kobasice, slanina, i drugo suho meso. Osim navedenoga, na posvećenje se nosio i kruh, mladi luk, kuhana jaja, sol, hren, sir… Isti dan su se bojila i ukrašavala jaja. Za tu namjenu koristile su se razne trave (djetelina, kopriva), ljuska od luka, vosak itd. Crvena boja se dobivala od cikle, crvenog radića. Crne pisanice od bobica zove, duda te čađi, a od kore hrasta nastajala bi crno-smeđa boja.

Navečer, u obredu Muke Kristove, otkrivao se križ i započinjalo ljubljenje križa i klanjanje Isusu u grobnicu, koje traje do kasno u noć.

Velika subota dan je kada se hrana nosi na posvećenje – blagoslov. Za tu prigodu nosile su se posebno ispletene korpe od šibe koje su bile prekrivene ručno izvezenim peškirima.

Navečer se odlazilo na Uskrsno bdijenje. Ispred crkve se palila vatra od koje se pale Uskrsna svijeća i kadionice, koje vjernici nose kućama i s njima obilaze svoje domove i njive. U nekim selima se nosio pepeo od te vatre te se razbacivao po njivama radi plodnosti.

Na Uskrsno jutro, mlada koja prvi put slavi Uskrs u novoj obitelji, preko đerma bi stavljala peškir. Na misno slavlje bi se odijevala najljepša i najbolja odjeća, a poslije mise bi se znalo zaigrati i kolo pred crkvom.

Svakako, za djecu, ali i odrasle najljepši običaj je natjecanje kuhanim jajima (tucanje). Onaj tko pobijedi - odnosi jaje.





Osam dana prije Uskrsa je Cvjetnica ili Nedjelja muke Gospodnje. Njom započinje Veliki ili Sveti tjedan, kada u 8 dana slavimo najveće tajne kršćanstva: Isusovu muku, smrt, pokop i uskrsnuće. Cvjetnica je uvod u to slavlje.

Sadržaj Cvjetnice otkriva svećenikov pozdrav kojim započinje vjernički susret u crkvi, a glasi: "Danas se skupljamo kako bi započeli slavlje vazmenog otajstva, to jest muke i uskrsnuća Kristova." Isus je zato i ušao u svoj grad Jeruzalem, spreman prihvatiti križ kako bi otkupio ljude od zla za slobodu sinova i kćeri Božjih.

Na Cvjetnicu slavimo prvu radost proljeća dok slavimo pobjednički ulazak Našeg Gospodina u Jeruzalem, gdje ga je dobrodošlicom dočekala gomila koja ga je slavila i pred noge mu bacala palmino lišće. Ona također označava početak Velikog Tjedna, u kojem se dogodila najveća tragedija i žalost cijele godine. Isusov pobjednički povratak u Jeruzalem samo je jedna strana priče.

Do tog vremena, mnogi su se Židovi ispunili mržnjom prema Našem Gospodinu. Oni žele da bude kamenovan, nazivajući ga bogohulnikom, naročito nakon što im je dao dokaz svog božanskog porijekla tijekom zimskog posjeta Jeruzalemu na blagdan Posvete Hrama.

Nakon toga se Isus povlači u Pereju od kuda je pozvan u Betaniju. Ondje uskrisava Lazara od mrtvih, što je čudo radi kojeg kod pojedinih farizeja postaje toliko popularan da ga Židovi napokon odlučuju ubiti.

Isus se sklanja u Efrajim, od kuda se šest dana prije Pashe vraća u Betaniju, te pobjedonosno ulazi u Jeruzalem. Iste večeri odlazi iz Jeruzalema i vraća se tek u ponedjeljak. Vrijeme provodi s narodom u Hramu, a u srijedu odlazi na Maslinsko brdo. Ondje apostolima naviješta događaje sljedećih nekoliko dana, uključujući svoju predstojeću smrt.

U Jeruzalem se vraća u četvrtak kako bi blagovao Posljednju večeru sa svojim učenicima. Nakon toga je uhićen i suđen. U petak je bio raspet na Kalvariji, izvan zidina Jeruzalema.

Istog dana je pokopan, a treći dan je uskrsnuo, na uskrsnu nedjelju.

Sve je to naš Gospodin učinio da mi zadobijemo oproštenje grijeha i život vječni u zajedništvu s Njim.

Bog nas je tako ljubio da je poslao svog jedinorođenog Sina da svoj život položi za nas, kako bi nam se oprostili grijesi.

Isusov trijumfalni ulazak u Jeruzalem opisan je u sva četiri Evanđelja (Marko 11:1-11, Matej 21:1-11, Luka 19:28-44, i Ivan 12:12-19), ali i njegova muka koja je uslijedila nakon toga. Kad je ulazio u Jeruzalem, narod je dočekao Isusa mašući palminim i maslinovim grančicama i rasprostirući svoje haljine, putem kojim je išao jašući na magarcu.


Bogoslužje na Cvjetnicu ima dva dijela. U spomen na ulazak u Jeruzalem se prije jedne mise obavlja procesija s blagoslovljenim palminim i maslinovim grančicama. Drugi dio odnosi se na spomen muke i smrti Kristove.


Cvjetnica svojim sadržajem započinje veliku temu Isusove muke smrti i uskrsnuća, takozvano "vazmeno otajstvo". Misno evanđelje je opis Isusove muke. Pjeva se tako da Isusove riječi pjeva svećenik, a ostale uloge, već prema tekstu, pjevači, odnosno zbor.


Običaj je da se grančice ponesu kući i stave za križ na zidu, a dio odnese u staju i polja.

Liturgijskim sadržajem, Cvjetnica snažno izražava bit tzv. Vazmenog misterija: kroz muku, smrt i poniženje Krist dolazi do života, pobjede i ulazi u svoju slavu.

Cvjetnica je dvoznačna. Mnoštvo koje je Isusa na svečanom ulasku u Jeruzalem ponijelo kao slavodobitnika, nakon što je shvatilo da se prevarilo u svojim očekivanjima da će Isus uspostaviti zemaljsko kraljevstvo, svoj “Hosana!” je za nekoliko dana pretvorilo u “Raspni ga! Raspni!”.


Od 1986. godine Crkva na Cvjetnicu slavi Svjetski dan mladih.

--