Iz mog sanduka

U jednom selu živjela je jedna neobično lijepa djevojka, ali na žalost bila je slijepa i zbog toga veoma nesretna. Mrzila je samu sebe i sve oko sebe. Jednu osobu je donekle poštivala. Bio je to zapravo njezin momak koji joj je bio desna ruka. Jednoga dan on je upita: hoće li se udati za njega?

Ona odgovori: čim progledam.

Za kratko vrijeme mladić je otputovao i upravo se tada dogodi da su liječnici došli do zdravih očiju koje su njoj operacijom prisadili. Ležala je neko vrijeme i oporavljala se, ali još uvijek sa zavojima na očima.

Kad je došlo vrijeme da joj skinu zavoje i da progleda pojavio se i njezin mladić. Bila je presretna kad je prvi put mogla vidjeti svijet oko sebe.

Mladić je baš u tom trenutku upita: hoćeš li se udati za mene? Ona ga pogleda i odmah primijeti da je mladić slijep, te mu odrešito odgovori: ne, ne mogu cijelog života gledati slijepu osobu.

Mladić je bio silno pogođen, ožalošćen je otišao s velikim bolom u srcu. Nakon nekoga vremena napisao joj je kartu: Draga, čuvaj svoje oči i znaj, prije nego su postale tvoje bile su moje!