Izidor Poljak

Izidor Poljak
U SVETOJ NOĆI

U svetoj noći noći svakoj ko pred vijeke davne
Bog pušta prijesto svoj
I silazi s nebesa na lik čeda svog
Uz anđeoski poj.

Pa pređe zemljom cijelom s kraja na kraj svijeta
I u svak uđe stan:
U puste izbe bijedih, a i u dvor carski
Sav zlat i prekrasan.

I gdjegod vjerne nađe, svakom cjelov dade
Ko zvijezde čist i svet,
U noćitako badnjoj kao dijete lijepo
Krist prođe čitav svijet.

A kome cjelov tisne, duša mu se trese
Od tajnog milja sva
I srcem drhtne nešto velebno i slatko,
Od sreće lice sja.

U svetoj noći s mog se lica suza truni
Ko dragi alem čist,
Što ljudstvo ne zna cijelo, čim cjelov rodi,
Što podaje ga Krist.

«Krist nam se rodio – dođite, poklonimo se!»

--------------------------------
--------------------------------


Zvanje moje

Kad jednom vr'jeme dođe,
da k dragome pođem Bogu,
i kad dahnem zadnji puta
na samrtnom teškom logu,
čela moga neće resit
v'jenac lišća lovorova,
nit će povjest za moj spomen
trošit svojih zlatnih slova.

Uminut ću košto minu
milijuni ljudstva mnogi
veljem sv'jetu odaljeni
i prezreni i ubogi,
u osami što su teški
ovaj zemski vijek vili,
pa kad umru povjest ne zna,
da su ikad ovdje bili.

U seocu Bog zna kojem
proživjet ću svoje dane:
poslat će me zvanje moje
međ boge sirotane,
na tom sv'jetu što nemaju
prijatelja nikog svoga,
tek na nebu utočište
sviju b'jednih - dobrog Boga.

I u ime dobrog Boga
ja ću poći k svome stadu,
da ga kao anđel tješim
u njegovu teškom jadu,
da mirisni balzam lijem
u njegove gorke boli:
tješeći ga, zboreći mu,
da i njega Gospod voli.

Prema Bogu raspetome
dizat ću mu suzne oči,
pa će žića teškom stazom
moj bijednik lakše poći.
Zborit ću mu, kako ovdje
život traje kratko doba,
i da pravi tek počinje
s onu stranu hladnog groba.

Ja bogataš neću bit,
u biserju neću sjati
ko sretnici ovog sv'jeta,
pa mu blaga neću dati.
Dušu ću mu dati svoju
i krv vrelu srca svoga
i utjehu, što je pruža
vjera sveta Krista Boga.

Vjero sveta! Ti jedina
u toj našoj suznoj doli
utjeha si milijuna
i u tuzi i u boli.
Gdjegod Tvoje sunce sine,
i kud Tvoja zraka pane,
sušiš suze, vedriš lica,
ublažuješ gorke rane.

U narodu našem jadnom,
gdje je bol i tuga sama,
gdje se živi, gorko živi
ponajviše u suzama,
mnogim, gdje se znojem stvara
ona suha kora ljeba -
pronosit ću vjeru svetu,
ljudskoj boli melem s neba.

Pa će tako hrlit vr'jeme,
i proći će moji dani,
u zemlju ću hladnu leći,
gdje i moji sirotani.
A na grob mi neće stavit
mramornoga spomenika,
tek križ drven, jednostavan -
ko i život svećenika.



Izidor Poljak, svećenik i pjesnik, rođen je 7. svibnja 1883. godine u Bednji gdje provodi djetinjstvo i završava pučku školu. Po završetku pučke škole, zahvaljujući mladom bednjanskom kapelanu Ivanu Kopreku koji će ga materijalno i duhovno pomagati cijelog školovanja, odlazi u Varaždin gdje od 1895. godine pohađa varaždinsku gimnaziju. Uvidjevši njegove sposobnosti potvrđene odličnim uspjesima Koprek ga šalje u Zagreb gdje je Izidor opet medu najboljim gimnazijalcima.

1903. godine Izidor Poljak polaže ispit zrelosti na Zagrebačkoj gornjogradskoj gimnaziji kao eksternist, a pitomac Nadbiskupskog liceja u Zagrebu. Nakon svršetka gimnazije odlučio se Poljak za studij bogoslovlja u Zagrebu koji oduševljeno započinje, no zanesen prosvjetiteljskim idejama, pun borbe za slobodu, pravdu i rodoljublje napušta bogosloviju i studira na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Nakon nekog vremena, nakon umnog i osjećajnog sazrijevanja, vrača se u bogosloviju spreman na potpunu žrtvu života. Konačno nalazi svoj životni put i cilj. Kako se u ono vrijeme nitko nije mogao vratiti na istu bogosloviju, Izidor izabire Sarajevo. U to vrijeme sve više sazrijeva te piše i objavljuje svoje pjesme u Vrhbosni i Prosvjeti.

Studij bogoslovlja došao je kraju i Izidor Poljak je 1907. godine zaređen za svećenika Vrhbosanske nadbiskupije. Kako je njegov prijatelj i mecena, Ivan Koprek, postao župnik na Višnjici i kako je Izidor često odsjedao kod njega, svoju je mladu misu služio 1907. godine upravo na Višnjici.

Svećenička služba
Dolaze prva imenovanja i službe. Izidor postaje kapelan i vjeroučitelj u Sarajevu. U to vrijeme, 1909. godine, izdaje prvu zbirku pjesama pod naslovom "Pjesme". Godine 1914. godine imenovan je vojnim svećenikom i ratno stanje najprije provodi na fronti, a kasnije ostaje, sve do prevrata, duhovnik u vojnoj bolnici u Sarajevu. 1919. godine ostavlja vojnu službu i preuzima dužnost katehete na državnoj parandiji u Derventi, da bi 1921. godine, zbog bolesti, preuzeo novosnovanu župu u Bijelom Brdu nedaleko od Dervente.

Tu, u zdravoj prirodi kod svoga naroda, punim žarom i žrtvom započinje župnički rad pišući svoje najzrelije pjesme. Tek što se smirio i privikao na svoju novu službu opet je premješten 1923. godine na novoosnovanu župu u Boće pokraj Brčkog. Trebalo je graditi novu crkvu. S istim žarom, kao i prije, Izidor se prihvaća posla. Tu prima u ruke prve primjerke svoje nove zbirke pjesama "Sa Bijelog Brda".

Gradeći crkvu Izidor dobija upalu pluća te nakon odlaska u bolnicu u Brčkom uskoro umire 21. kolovoza 1924. godine. Pokopan je na groblju u Brčkom, a uskoro mu je tijelo preneseno u kapelicu na groblju. U kapelici je nadgrobni spomenik sa stihovima koji su bili misao vodilja njegova života. Iz mnoštva Poljakovih pjesama u višnjičkoj školi slijedeću su pjesmu odabrali da bude vodilja svim učenicima i učiteljima.

Pjesma Izidora Poljaka, vodilja učenicima i učiteljima

Neću da moji dani
Proteknu mračni
U tihu lijuč se rijeku vječnosti

Kuda koracam
Hoću da bacam
Snopove zlatne svjetlosti

http://visnjica-zagorje.hr/?kat=izidor_poljak


Izidor Poljak se rodio u selu Vesi u Bednji u Hrvatskom zagorju godine 1883., a umro u Brčkom 1924. Učilištovao je najprije bogosloviju, a zatim i pravo u Zagrebu, nu ipak odlučuje završiti visoko učilište od bogoslovije u Sarajevu i postati svećenik. U Prvom svjetskom ratu je bio vojni kapelan, a težina ratnih godina i početaka njegova svećeničtva polako je oblikovala i pjesnika Poljaka. Objavljivao je pjesme u časopisima ,,Vrhbosna'' i ,,Prosvjeta'' ter izdao dvie pjesničke sbirke. Stvarao je u vrieme velikih hrvatskih pjesnika Antuna Branka Šimića i Antuna Gustava Matoša. Jedan od glavnih predmeta Poljakovih pjesama jest domovina, točnije želja za obnovom samostalne hrvatske države. Snažno su prisutni i kristoslovni prikazi u Poljakovom pjesničtvu. Stručnjaci smatraju Poljaka pjesnikom impresionistom (dojmopiscem) koji je zorno prikazivao unutarnja stanja čovjekova duha i želju za dobrim odnosom između svih ljudi. Umro je u Brčkom godine 1924.

Pjesma: ,,Planite bijeli ognjevi duše!''

,,Neću da moji dani proteku

Mračni u tihu lijuć se rijeku

Vječnosti.

Putove moje pjesan nek prati

Orla, što plamenim suncem se brati.

Kuda koracam

Hoću da bacam

Snopove zlatne svjetlosti.



Planite, bijeli ognjevi duše.

Užgi se, srce, sijevaj.

Vjetrovi mržnje vijore zemljom,

Hristovu pjesmu pjevaj.

Pokriti ledom pupovi ruža

O toplom suncu sniju,

Neka ih tvoje ognjene zrake

Plamenom svojim zgriju.



Hladnom i golom pustarom zemlje

Množija gladnih vrvi,

Ekstazom bukni,

pripravno mrijeti,

Svoje im podaj krvi,

Stani nad zemljom, gdje milijuni

Sapeti gvožđem trunu.

Zvijezdama daždi, s neba im trgni

Sunčanu sjajnu krunu!



Planite, bijeli ognjevi duše,

K nebu se, srce, popni i gori.

Plamteć izgori!''

(1916.)

----------------------------------

Ja glasnik ću bit Božji

Ja glasnik ću bit Božji i ko cjelov mira
tom zemljom ja ću poć
i ljudstvo dizat k nebu, nebeskih bacat zraka
u tamnu, zemsku noć.

I zborit ću o Pravdi, Dobroti i Ljepoti,
o vječnoj ljubavi,
da svima jedan Bog je, što sve nas dobar stvori,
i da smo braća svi.

Pa kada k meni dođe, makar tkogod bio,
i otrcan i gol
i s mnogo rana teških, ja trpjeti ću s njime:
bol svač'ja moja bol.

I otrt ću mu suzu i vedriti mu lice
i rani melem bit
i dat ću sve mu svoje, a neću l' sveg tog moći,
bar s njim ću suze lit.

Pa stanu l' na me braća vikat: Crucifige!
ko na zlotvora kog,
ja slušat ću mirno, gdje me sude - neka!
Sam tako umr'je Bog.

Il prohtije li zloba da kamenjem se baca,
ko Stjepan ja ću stat,
zvat pravde Božje neću, za svoju ću braću
tek molbe Nebu slat.

-------------------------

Izidor Poljak - Molitva
Ne molim te, Hriste, crven grimiz časti
Niti raskoš blaga, niti snagu vlasti.

Samo to Te molim, samo to Te molim,
Da ti služit smijem, da te žarko volim.

I da dan moji prema tebi lete
Zaljubljeni kano čiste himne svete.

Da se za čast Tvoju i borim i stradam,
A jedinoj plati da se Tebi nadam.

Pa da kao vitez iz davnih vremena
Umrem za te srca stoput probodena.

Dodatak: Crtica o znanosti i religiji: Ljudski um ne proizvodi istinu nego je tražeći prima. Tako niti znanstvenici ne stvaraju svijet; oni o njemu uče i nastoje ga oponašati. Čuo sam našeg Papu kako je nedavno rekao kako nas znanost "navodi da dopustimo postojanje svemogućeg Uma koji je drugačiji u odnosu na ljudski um, a koji podržava svijet. To je točka susreta između prirodnih znanosti i religije. Znanost je mjesto dijaloga, susreta čovjeka i prirode, te, potencijalno čak i između čovjeka i njegova Stvoritelja".

Nebeski grad - Kralju hrvatskom

Roberto Gudelj, Izidor Poljak, Krešimir Klemenčić

Naslovna pjesma ovog albuma Kralju hrvatskom skladana je na tekst Izidora Poljaka, pjesnika i svećenika iz Bednje, iz Hrvatskog zagorja.




------------------------------
------------------------------




PJESME (1909.)
(Izbor)

Noćna pjesma
Stranac na zemlji
Strast
Žegja za ljepotom
Mrtva sunca
Čušimski valovi
Odisej na otoku Kalipsinu
Borba
S mladošću na rastanku
Eli
Čemu ići dalje?
Došo si -

SA BIJELOG BRDA (1924.)
(Izbor)

Credo
Protiv tisuća
Moja ptica
Prometej
U osvit
Genij
Nad bezdanom
Planite, b’jeli ognjevi duše!
Za Istinom
Lanci
Mati
Pod zvijezdama
Januar
Tiho idu
Noć bez Njega
Susret
U palači Gospodnjoj
Vječno bježanje
Ja se bojim
Vjerujem
Postcommunio
Hosana!
Napoj me b’jelom ljubavi!
Oganj cjelova Božjih
U bijelom pluvijalu
Djevici Snježnoj
Molitva
Pjesnik Gospodnji
U ekstazi

POSTUMA

PJESME (1964.)
(Izbor)

Eva
U svetoj noći
Meteor
Tmurno i tmasto je nebo
Boli
Na sjever

U pitomom krajoliku hrvatskog Zagorja, u selu Ves, u župi Bednja, 7. svibnja 1883. ugledao je svjetlo dana vrhbosanski svećenik i daroviti hrvatski pjesnik Izidor Poljak. Tek što je navršio petu godinu života došao je u njegovu rodnu župu mladi svećenik Ivan Kropek koji će ubrzo zapaziti darovitost i plemenitost Izidorova srca što će kasnije potvrditi i svjedodžbe pučke škole. Kapelan Kropek je s vremenom sve više oduševljavao mladoga Izidora za vjeru i kulturu te je nastojao pomoći ga u njegovom vjerničkom i školskom rastu kako duhovno tako i materijalno.

Nakon pučke škole šalje ga kapelan Ivan god. 1895. u gimnaziju u Varadždin, gdje će Izidor ubrzo svojom nadarenošću nadvisiti sve učenike u razredu, pa je, za nagradu, radi svoje marljivosti već nakon prvog polugodišta bio oslobođen plaćanja obavezne školarine. Izvanredni talenti mladog Poljaka potakli su svećenika Kropeka da ga pošalje u gimnaziju u Zagreb. U jednom popisu učenika Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa za školsku godinu 1901./1902. nabrojene su Izidorove karakteristike: blage ćudi, pobožan, ponizan, uglađen, uzornog vladanja, marljiv u učenju i odlična uspjeha. Ispit zrelosti položio je god. 1903. na Zagrebačkoj gornjogradskoj gimnaziji kao pitomac Nadbiskupskog liceja u Zagrebu.

Pod utjecajem svoga prijatelja i dobročinitelja Kropeka, Poljak odlazi na studij bogoslovlja u Zagreb, ali će ubrzo, zanesen idejama slobode, pravde i rodoljublja, napustiti bogosloviju i započeti studij na Pravnom fakultetu. Prijatelj Kropek ga ne zaboravlja, nego i nadalje potpomaže duhovno i materijalno. Poljak će u to doba početi objavljivati svoje prve stihovi koji su vjerni odraz njegovih nutarnjih trzaja i iskrenog traženja duhovnih vrijednosti. Nakon nekoga vremena nutarnjih borbi, Izidor je došao do uvjerenja da bez odricanja, žrtve i duhovne zauzetosti za svoj narod neće biti sretan. Poslije nekoliko mjeseci duševnih borbi i nutarnjeg sazrijevanja vraća se u bogosloviju spreman krenuti putem žrtve.

Budući da se u to doba nitko nije mogao vratiti u istu bogosloviju, Izidor izabire sarajevsku . bogosloviju gdje ga je raširenih ruku primio nadbiskup Josip Stadler, čovjek očinskog srca i apostolskog duha.

Poljak se pored teološkog studija bavi i literarnim radom. Svoje pjesme objavljuje u «Vrhbosni» i «Prosvjeti». One si iskreni titraj njegove duše i odraz njegovih borbi za ideale. Za svećenika je zaređen u Sarajevu na Petrovo 1907. a svoju Mladu misu slavio je u srpnju 1907. kod prijatelja Kropeka u župi Višnjici, nedaleko od Bednje, gdje je bio na službi.

Poljak je potom bio imenovan kapelanom i vjeroučiteljem u Sarajevu, a god. 1914. vojnim duhovnikom. Pet godina kasnije preuzima katehetsku službu na državnoj preparandiji u Derventi. Zbog bolesti odlazi god. 1921. na novoosnovanu župu Bijelo Brdo kod Dervente gdje je u župnom vrtu spjevao svoje najljepše pjesme. Nakon dvije godine poslaše ga na novu župu Boće kod Brčkog gdje je za vrijeme gradnje župske crkve dobio upalu pluća. Prevezen je u bolnicu u Brčko, odakle je 21. kolovoza 1924. otišao u susret vječnom Ocu. Sahranjen je na groblju u Brčkom, a tijelu mu je kasnije preneseno u grobljansku kapelicu.



Na nadgrobni spomenik uklesane su riječi iz njegove pjesme Planite bj'eli ognjevi duše koje su bile misao vodilja njegova kratkog svećeničkog i pjesničkog života:



Neću da moji dani proteku Mračni u tuhu lijuć se rjeku

Vječnosti. Kuda koracam,

Hoću da bacam

Snopove zlatne svjetlosti.



Poljak je za svoga kratkog pjesničkog života izdao dvije zbirke pjesama. Prva zbirka «Pjesme“, tiskana je u Sarajevu 1909. god. Pjesnik ju je posvetio pomoćnom vrhbosanskom biskupu Ivanu Šarić koji je i sam bio pjesnik. Druga zbirka pjesama Sa Bijelog Brdao izašla je u Zagrebu god. 1924., a posvećena je župniku Ivanu Kropeku.

Povodom 40-te obljetnice Poljakove smrti Jakov Čabraja tiskao je njegove Pjesme, a za stotu obljetnici pjesnikova rođenja god. 1983. o. Josip Rožmarić priredio je Poljakove sabrane Pjesme, za koje je biskup Đuro Kokša napisao opširan uvod.

Poljakov stari znanac, književnik Petar Grgec rekao mu je u jednom zgodom da su mu pjesme s prizvukom bola, pesimizma i tjeskobe. Zašto ne bi dao potpunu sliku o sebi i iznio vedrije doživljaje svoje duše...? Na to mu je Poljak odgovorio: «Istina, osnovni ton mojih mnogih pjesama je tmuran i trzav... Ali da sam ja nezadovoljnik? Ne to nisam. Poznajem svoj temperamenat, pa znam, da ne bih nigdje našao toliko sreće, mira i zadovoljstva kao u svećeničkom staležu... Slabi smo i ništa ne možemo bez Božje milosti, a opet sve možemo u Bogu. To je osnovna teza mojih pjesama!... Neka melankolija je meni prirođena, a pojačana je vremenima u kojima živimo. Put katolika po ovoj zemlji jest put križa, a naročito to vrijedi za život svećenika. Patnja je samo jedna strana života... Ako Bog da, ja ću u budućnosti u svojem radu istaknuti još obilnije i drugu stranu duhovnog života: sreću i mir u službi Božjoj!... Najpreči su mi poslovi mojega zvanja... U prvom redu dušobrižnički rad, a onda istom literatura...»

----------------------------
----------------------------

Borba

Maljem me po čelu
Udarila zbilja,
Stojeć mi na vratu
Sotonski se smije.
Pa mi prsa steže,
Prašinom me valja,
Guši me ko nekad
Laokona zmija.

B'jesno viče: Gmiži,
Strvinom se hrani,
Budi ko i drugi,
Nasiti se praha.
A ja sin sam sunca,
A ja brat sam zv'jezda,
Gutat zemlje ne ću
Do svog zadnjeg daha.

Pa iz praha gledam,
Kako nebom plavim
Poput ata plamnih
Žarka sunca jezde.
I ja zurim tamo,
K vama ruke pružam,
Žarka sunca moja,
Svete moje zv'jezde!

Izidor Poljak

[center]