Bosanska Posavina 2030. godine

Ilija Džepina
Rodom iz sela Poljari kraj Dervente; Univ. spec. mech. dipl. ing. (»Đuro Đaković«, Slav. Brod);
Član Suda časti Udruge »fra Grga Vilić«

Sadašnjost – Sada je 2013. godina. Prošlo je više od 20 godina od pada Bosanske Posavine
(1992.). Prostor od Dervente do Brčkog i danas je najporušeniji dio Bosne. Od ovog dijela (koji je Deytonskim sporazumom pripao Republici Srpskoj) sasvim je drugačija slika Bosanske Posavine koja pripada Federaciji. Život u Odžaku, Orašju, dijelovima Šamca i Brčkog odvija se normalno: rade
škole, postoji zdravstvena zaštita, veliki postotak Hrvata vratio se u te krajeve.

Najuništeniji dio Posavine je od Kotorskog do Bosanskog Broda (oko 60 km). Tu je najviše uništeno imovine posavskih Hrvata. Devastacija ovog prostora traje i danas (pred očima policije i svih institucija RS-a). Tu je izvršen pravi ekocid: isječene su hrvatske šume, popaljena imanja, a pljačke tek obnovljenih kuća su trajna pojava.

Kroz cijelu dosadašnju povijest (od Rimljana, Turaka, Mađara, Austrougarske pa do Kraljevine SHS), o Bosni nisu odlučivali njeni građani. A kada je 1992. godine, prvi put u povijesti, većina građana na slobodnom referendumu jasno kazala da želi samostalnu i suverenu BiH, izbio je rat kakav nije
viđen na ovim prostorima. Sadašnji ustroj BiH je preskup i ekonomski neodrživ. Nema te ekonomije na svijetu koja može financirati takav administrativni aparat i sve razine vlasti. Da bi došlo do poboljšanja klime za povratnike u Posavinu i normalnog civiliziranog života, mora doći do ustavnih
promjena u BiH. Mora doći do novog, Daytona 2.

Budućnost – Ako ne dođe do novog ustroja BiH, država neće ući u EU do 2030. g. Zašto? Iz jednostavnog razloga: država dvije godine ne može da provede sudsku odluku Sejdić-Finci, a da i ne govorimo o ustavnim promjenama. Hrvatskoj je trebalo od dobivanja statusa kandidata pa do punopravnog članstva u EU punih 12 godina pregovaranja (da zatvori sva poglavlja, da usvoji ili izmijeni preko 500 zakona). Kada se i prođe sva ta procedura, potrebna je godina dana da sporazum
usvoje i parlamenti svih 28 članica EU. Znači: čak i kada bi BiH za 2-3 godine dobila status kandidata, nije realno očekivati da će ući u EU do 2030. godine. Sa ovakovim političkim sustavom BiH jednostavno ne može ući u EU.

Što se tiče budućnosti Bosanske Posavine, ona će uvelike zavisiti od svega prethodno iznesenog. Razvoj Bosanske Posavine vidim prije svega u europski organiziranoj proizvodnji: hrane, mlijeka, voća, povrća i ljekovitog bilja. Proizvodnja će se odvijati na suvremenim farmama koje koriste postrojenja
na biomasu (slamu, kukuruzovinu, drvenu sječku itd.). Na takovim farmama proizvode se struja i toplinska energija. One se koriste za navodnjavanje okrupnjenih farmi. Isto tako vidim šansu u seoskom turizmu. Bosanska Posavina ima što pokazati. Tu su obronci Motajice, Vučjaka, Majevice, rijeke Bosne, Ukrine, Save itd. Potrebno je uložiti znatna sredstva u infrastrukturu, puteve i
vodoopskrbni sustav (jer je svega 44% stanovništva priključeno na javni vodovod, a 56% stanovništva koristi bunare i izvore pitke vode).

Koridor 5c će biti izgrađen i jednim će dijelom prolaziti kroz Posavinu (Svilaj-Odžak-Modriča). Uz Koridor treba izgraditi poduzetničke zone. U njima će mali poduzetnici raditi tradicionalne zanate ovog kraja i svoje proizvode plasirati na europsko tržište. Potrebno je stimulirati i vratiti mlade
koji su stekli obrazovanje na Zapadu. Oni će biti pokretači gospodarskog razvoja.

Bosanska Posavina ima zagađivačku industriju. Najveći zagađivači su: rafinerija nafte Bosanski Brod i rafinerija ulja Modriča. U neposrednoj blizini nalaze se tri termoelektrane (TE Ugljevik, TE Tuzla i TE Stanari kod Doboja), a u Maglaju tvornica celuloze i papira Natron. Potrebno je učiniti sve da te
industrije ugrade najsuvremeniju opremu i primijene najviše svjetske ekološke standarde radi zaštite životne sredine. Ukoliko se to ne učini Bosanska Posavina će ostati:
-spomenikom najuspješnije izvedenog etničkog čišćenja u Europi nakon II. svjetskog rata;
-nadgrobnim spomenikom hrvatske etničke skupine u još jednoj od njezinih stoljetnih postojbina.

Inž. Pavo Vilić
»Strolit«, Odžak;
Član Upravnog odbora Udruge »fra Grga Vilić«; Brat fra Grge Vilića

Bosanska Posavina je bila i ostala vrata Bosne i Hercegovine, što sada dolazi do izražaja. Dolinom rijeke Bosne išle su glavne komunikacije još od starog vijeka, a nastavljaju se danas Koridorom 5c, lukama Bosanski Šamac i Brčko, idejnim projektom kanala Sava-Dunav i plinskom mrežom dolinom
rijeke Bosne. Nažalost, često su se ravnom Posavinom križali i vojni putovi i politički interesi. To je
rezultiralo odseljavanjem domaćeg stanovništva prema zapadu i doseljavanjem novog stanovništva sa juga i istoka Balkana. O tome svjedoče utvrde Dobor u Jakešu, vojna utvrda u Slavonskom Brodu i rimska cesta Marsonija. Velika stradanja su se dogodila najezdom Turaka. Bitkom u proljeće i krajem
svibnja 1945. (u posljednjem sukobu drugoga svjetskog rata na europskom tlu) posavsko stanovništvo je protjerano sa svojih ognjišta.

Sada je vrijeme iseljavanja završeno. Dotakli smo dno zahvaljujući posljednjem ratu i vlasti koja je iz njega izašla. Negdje 1997. godine Mato Pačak je pozvao sve menadžere odžačkog kraja iz dijaspore. Razgovarali smo o mogućem povezivanju između naših prostora i tvrtki u kojima oni rade. Bilo nas
je oko 50, uz samo tri predstavnika općine. Gradonačelnik nije mogao doći zbog važnijeg posla.

Sastanak je održan u prostoriji osnovne škole. Zaključili smo da ćemo se opet sastati i da će Pačak svima poslati popis imena sa kontakt-telefonima. Iste večeri je tadašnja vlast iz Odžaka i Županije Posavske na sve ovo udarila pečat i potpis na fasadi obiteljske kuće Mate Pačka rafalom iz kalašnjikova.

Nikada nije provedena istraga i nikada se više nismo sastali. Globalizacija je kao magnet privukla naše
stanovništvo Zapadu i Evropi. Tamo su ljudi našli bolje uvjete za preživljavanje. O njima su svojevremeno sve rekli vizionari Mak Dizdar (»Ima jedna modra rijeka«) i Aleksa Šantić (»Ostajte ovdje«). Nažalost, djeca naše dijaspore kao materinji jezik pričaju jezik neke evropske zemlje. U Posavini se osjećaju kao – turisti. U tome ih nesvjesno podržavaju (i moralno i financijski) bake i
djedovi koji su mirovinu zaradili na Zapadu. Radeći u Italiji naučio sam: za svoj neuspjeh treba prvo preispitati vlastite pogreške. Mi tome nismo skloni. Najlakše je reći da je kriv netko drugi (naprimjer, naši vlastodršci u politici, ovdje i sada). Narod ovih krajeva ima političare po svom izboru i na svoju
štetu; neka im Bog oprosti jer »ne znaju što čine«. Naš je čovjek izgubio socijalnu dimenziju.

Pojavila se zavist, rivalstvo i pohlepa ratnog tipa. Riječ je o zaustavljenom ratu koji još nije završio, jer su svi kao pobijedili i nitko nije kriv.

Iz ovoga mogu zaključiti da sa ovim ljudima i ovakvom vlašću možemo samo stagnirati, dok drugi idu naprijed. Ipak drugi neće dozvoliti da u evropskom okruženju zaživi takva trulež kakva je ovdje kod nas. Pristupom Evropi, koja nam je jedini izlaz, doći će ovamo evropski zakoni i norme. One će, kao
u Hrvatskoj, otvoriti procese odgovornosti i dovođenja sistema u red.

Ovaj prostor (koji je istovremeno i u Evropi i na njezinom rubu) mora početi da se razvija u skladu sa svojim položajem i prirodnim bogatstvima koja posjeduje. Do 2030. godine očekujem otvaranje pozitivnih procesa i jak zamah razvoja i prosperiteta na ovim prostorima. Mislim da će to donijeti neki
novi ljudi koji će naseliti Posavinu. Jer mi ovdje – sa ovom snagom, brojnošću i pameću nismo u stanju pokrenuti razvoj.

Očekujem da će se do 2030. i broj stanovnika i nivo razvoja u Posavini vratiti na stanje iz 1991. godine. Drugi će biti i dalje ispred nas, ali će to ipak značiti da smo isplivali i da ćemo moći planirati budućnost. Tada će i za nas i za nove naraštaje u Posavini biti i posla, i života, i budućnosti.

Ivo Matić, dipl. pravnik
Notar (bilježnik) iz Odžaka; Član Nadzornog odbora Udruge »fra Grga Vilić«

Bosanska Posavina je termin koji se danas koristi, a da pri tome nismo definirali na koji to kraj ili njegov dio mislimo. Zato bih pri pisanju ovoga kratkog eseja radije koristio termin »šire područje bivše općine Odžak«. Statistički podaci za ovo područje, kako prijeratni tako i poslijeratni, uglavnom su svima poznati. No statistički podaci često vrlo malo govore o stvarnom stanju onoga što obrađuju pa bi ih ponekad bilo bolje ne koristiti kao izvor informacija.

Ako govorimo o prošlom ratu, njegove su posljedice za ovo područje katastrofalne. Znatno je manje poginulih, nestalih i teško ozlijeđenih nego u II. svjetskom ratu. Ali je i znatno manji broj stanovnika, pogotovo onih koji ovdje stalno žive. Najveća šteta koju je ovaj rat prouzročio su naši pusti krajevi, jer
tamo gdje ima ljudi svega će prije ili kasnije biti. Krajevi koji nemaju ljudi ostaju neobrađeni, a obradiva zemlja ne postaje šuma nego zarasta u kulture koje je jako teško očistiti i od kojih nema nikakve koristi.

Ratna djelovanja ostavila su nas bez šume, a to se događa još i danas. A znamo da šume »vuku« i drže podzemne vode na poželjnoj razini, pa samim time i površinske vode. Dobar dio Hrvata našega kraja živi jednom nogom u Hrvatskoj, a drugom u BiH. Oni koji ovamo dolaze samo na posao, ne hrane
ovdje djecu ni unuke. Imaju stare kuće u kojima povremeno i privremeno prebivaju. Budućnost grade u Republici Hrvatskoj.

Ne kvalificiram taj život ni boljim ni lošijim; samo iznosim činjenično stanje. Oni koji se do danas nisu vratili, neće se ni vratiti. Zato u svim predviđanjima životnih pravaca trebamo koristiti podatke koji su što bliži stvarnom broju ljudi koji ovdje žive. Svi zajedno nismo do danas dovoljno učinili niti činimo da naš kraj bolje stoji i da bude bliže razvijenim sredinama. Svjedoci smo da i strukture vlasti nisu napredovale; moglo bi se tvrditi i obrnuto. Nema nikakvih naznaka da će naša politička scena biti bliža potrebama ovoga kraja ili učiniti bilo što značajno za poboljšanje uvjeta života.

U zadanim uvjetima svaki od nas se snalazi na svoj način i pokušava djelovati u pravcu vlastitog napretka. To je dobro i svakako će na dugi rok rezultirati i boljom općom situacijom. Ali to nije dovoljno za brži razvoj kraja.

Uzimajući u obzir sve što nam je poznato i u čemu se uglavnom možemo složiti, naš će kraj u svakom pogledu izgledati slično i za 20 godina. Po svemu što se danas događa moguće je predvidjeti da će za tih 20 godina biti samo više zatvorenih kuća u kojima ne živi nitko.

Budući da nemamo tradiciju poljoprivredne proizvodnje europskog tipa (poljoprivredni posjed 300 ha, a parcele su nam usitnjene do nevjerojatnih razmjera), ni u tom dijelu ne treba očekivati nešto revolucionarno. Naime, sve će više zemljišta ostajati neobrađeno ukoliko nitko ne preuzme odgovomost i ne stvori uvjete za obradu onome tko može i hoće zemlju obrađivati.

Još uvijek se bar stariji dio populacije oslanja na značajnu pomoć iz inozemstva. Ali ona je, logično, stalno u padu, jer naši ljudi koji rade vani i šalju pomoć postaju sve stariji, a ostaju pomalo bez onih koje pomažu. Zbog svih tih okolnosti, a i činjenice da nismo skloni obrtima, zanatskoj djelatnosti i
proizvodnji bilo čega za dalju prodaju, pčelarstvo je jedina grana koja će ovdje napredovati, i to, na našu žalost, djelovanjem pčelara iz drugih krajeva. A sve ostalo će biti slično kao danas. Kraj će imati sličan broj ljudi, veći broj umirovljenika iz raznih krajeva svijeta, malo bolju komunalnu infrastrukturu
– ukoliko se ovdje ne otkriju nalazišta dragog kamenja ili...

Treba naglasiti da u našem kraju nema prirodnih katastrofa i da je sve nas možda i ta činjenica »uspavala« i zadržala na istoj poziciji. Samo nas ratovi »protresu«. Na nesreću, nas je zadnji rat raselio i još uvijek nas raseljava.

Ako pak očima prosječnog promatrača pogledamo zadnja događanja i aktivnosti vezane za izgradnju Koridora 5c na prostorima općine Odžak, moramo bar naslututi da će slika ovog kraja biti promijenjena. Koridor 5c je definitivno tu. On mijenja zemljopis ovog kraja i Bosne i Hercegovine.
Ovaj prostor, ovo mjesto, postaje glavnim cestovnim ulazom u BiH. Treba cijeniti da će se preko ovog ulaza odvijati oko 60% uvoza u BiH i isto toliko tranzitnog prometa roba. To zahtijeva znatno povećanje zaposlenih, odnosno osoba koje će raditi, a jedan dio i stanovati na prostorima Odžaka.
Imajući u obziru veći promet osoba i roba, treba očekivati povećanje zaposlenih u uslužnom, upravnom i administrativnom sektoru.

Činjenica je da veći promet roba i osoba, pogotovu kada se radi o pograničnom mjestu (ovoga puta između BiH i Republike Hrvatske koja je članica EU) sa sobom donosi povećanje kriminaliteta svih vrsta, a prije svega ilegalan promet robama. Na ovim prostorima i do sada je zabilježen ilegalan
prijelaz državne granice za državljane koji bez posebnih dozvola ne mogu ulaziti u Republiku Hrvatsku i dalje. Ove činjenice i logika nameću mobiliziranje svih osoba sa ovog prostora da se uključe i da svak u svom domenu da doprinos u osmišljavanju i jačanju administrativno-upravnosudskog sektora. To nije mala zadaća, ali se sadašnje vrijeme i okolnosti trebaju iskoristiti i na odgovarajućoj državnoj razini zahtijevati osnivanje općinskog suda i pratećih službi.

Kako se kod nas događaju (ili bolje reći preovladavaju) nelogičnosti, ne treba se iznenaditi ako sve prođe mimo nas jer nismo sudjelovali u kreiranju i upravljanju svojom budućnošću. Logično.
http://www.fra-grga-vilic.com/

Blaž Kovačević
Inspektor za policijske istrage [Granična policija Bosne i Hercegovine; Postrojba Granične policije Brod]; Član osnivačke skupštine Udruge »fra Grga Vilić«

Sadašnjost – Polazna točka mog promišljanja o budućnosti Bosanske Posavine jest sadašnjost. Današnji svijet boluje i robuje materijalnom bogatstvu. Imamo u Posavini više privatnih zdanjā nego što ih imaju zapadne zemlje u kojima smo ih zaradili. To su posavske kuće-vile, ali su često prazne. Ili se u ponekoj starci osjećaju vrlo usamljeni. Mnogi ljudi kasno shvate da »nije sreća para puna vreća«

Ni najveći sanjari nisu mogli usnuti da će među ljudima zavladati ovolika otuđenost. Zapitajmo se: gdje smo mi to u prostoru i vremenu? Nismo li se izgubili narušavajući sustav vrijednosti, uništavajući živote malih ljudi bez kojih ne bi bilo ni »velikih«? Imamo veliki nesrazmjer između materijalnog i
duhovnog. To se negativno reflektira na mlade koji imaju gotovo sve što požele. Roditelji kažu: »Nek imaju oni, kad ja nisam mogo imat.«

Narušili smo prirodne zakone. Stvorili smo društvo u kojemu težimo za moći da bi bili kao bogovi. Bogataši vladaju nad drugima. Velika riba jede malu. Svjesni smo mi, mali, da je naša sudbina u rukama velikih, koji se bore da imaju moć, vlast, silu i novac. Boreći se za to svoje bolje sutra, bogataši ne pitaju za cijenu i sredstva dolaska do cilja. Oni svoju sreću grade na nesreći drugih. Pri
tomu zaboravljaju da nitko nije sretan sam.

Sreća i ljubav su jedine stvari koje se umnožavaju kada se dijele sa drugima. To današnji moderni čovjek ne zna i ne želi čuti. On samo gleda koliko ima. I misli da će osiromašiti ako drugome daje. Kad već ne želi dijeliti sa drugima, da im barem ne otima iz usta. On prilikom otimanja uništava temelje na kojima počiva duhovni život zajednice: vjeru, ljubav, moral, ravnopravnost, toleranciju i razumijevanje. Temeljne su vrijednosti dovedene u pitanje, a time i opstanak čovječanstva. Takvim ja vidim suvremeni svijet i globalna kretanja.

Posavljaci – Kao što u Hercegovini žive Hercegovci, u Dalmaciji Dalmatinci, u Slavoniji Slavonci a u Bavarskoj Bavarci, u Posavini bi trebali živjeti Posavljaci. Stoga se nameće logično pitanje: tko su Posavljaci? Odnosno: koliko su ljudi koji se rađaju i žive u Posavini – Posavljaci?

Pokušajmo odrediti profil Posavljaka. Kako u Bosanskoj Posavini žive tri većinska naroda (Hrvati, Srbi i Bošnjaci), oni imaju dosta toga zajedničkog. Međutim, malo je bitnih stvari koje su zajedničke trima narodima. (Uostalom, i te njihove »zajedničke vrijednosti « određuju kroz povijest stranci, a ne
ljudi koji tu žive.) Zato se većina njih ne osjeća Posavljacima. Oni nemaju tu vrstu regionalnog identiteta. A ako nema Posavljaka u Posavini, gdje će ih biti drugdje?

Nažalost, Posavina nije posebno bitna ni mnogim Posavljacima. Mi smo narod koji ima potrošački, a ne stvaralački i kreativni mentalitet. Puno je više pameti i uspješnih ljudi izvan ovih prostora nego u zavičaju. U drugim zemljama ima Posavljaka koji su se obogatili. Ali oni rijetko dolaze i još rjeđe
ističu svoje podrijetlo. Ipak u njima leže velike mogućnosti da se nešto učini i da se Posavina ujedini. Nadam se da će oni početi razmišljati kao patrioti, da će prevazići vrijeme u kojemu su se obogatili i da će dio svog bogatstva vratiti u Posavinu. Mogli bi u tome slijediti primjer pozitivnog odnosa
Hercegovaca prema njihovom zavičaju.

Nažalost, danas je malo pozitivnih primjera zajedničkih ulaganja u razvoj Posavine. Malo je događaja i okupljanja gdje se ne gleda: tko je nešto organizirao, koliko on ima koristi pa do toga kojoj političkoj opciji pripada.

Bosanska Posavina – Danas nerado spominju Bosansku Posavinu kao prirodan prostor oko rijeke Save, Bosne, Ukrine, Spreče. Posavina je neprirodno podijeljena nakon nepravde koja joj je načinjena u ratu. Bila je predmetom potkusurivanja, trgovine teritorijem i »humanog preseljenja« posavskih Hrvata i Bošnjaka. U vrijeme kad se ljudi i regije udružuju, Bosanska Posavina, površinom malena, dodatno je iscjepkana na RS, Distrikt Brčko i Županiju Posavsku. Županiju čine dijelovi triju općina u sastavu FBiH. Ovakva Bosanska Posavina je izraz političke volje moćnikā od kojih neki nisu više živi, a
drugi su u zatvoru. Možda je i zbog toga neodrživa. Sada imamo Županiju Posavsku (kao dio FBiH) mada ona nikada, ni u jednom sustavu, nije u administrativnom smislu ništa značila.

Mislim da je Posavina doživjela najveću tragediju kada je izgubila najvitalniji dio svoga puka: mladost je izginula, zatrovana i raseljena. Danas ovdje nema Posavljaka. Zato je upitna njezina budućnost. Ubijeni su i stari, pokrenuti su sa svojih ognjišta oni koji imaju samo jednu želju: da budu sahranjeni
u groblju pored svojih roditelja i supružnika. Rat i mir – Kad Bosansku Posavinu promatram povijesno, zemljopisno, prometno, gospodarski i geopolitički, smatram ju važnom regijom. Na ovom prostoru su vođene velike bitke, što govori o značaju prostora.

Mnogi Hrvati smatraju da je Bosanska Posavina više hrvatska regija nego li je bošnjačka ili pak srpska. Međutim, s obzirom na zadnji rat, Hrvati su izgubili taj prostor. (Neki vele da je izgubljen politički ili da je »prodan«, a drugi tvrde da je izgubljen vojnički.) Mnogima i dan-danas odzvanja glas Vladimira
Fajgla koji je za Hrvatski radio izvješćivao sa ratišta Bosanske Posavine. Govorio je o otporu koji su pružali hrabri branitelji HVO-a puno jačem agresoru.

Vojno savezništvo Hrvata i Bošnjaka u Posavini nije donijelo ništa dobro nijednom narodu (ni u centralama njihovih stožernih stranaka, ni kod međunarodne zajednice). Ali ima jedna pozitivna posljedica: Posavina je jedino područje u BiH gdje su očuvani tradicionalno dobri odnosi između Hrvata i Bošnjaka. Te dobre odnose nakon rata narušavaju političke elite radi dizanja tenzija i
dobivanja političkih izbora. Srbi pak slave veliku pobjedu u Bosanskoj Posavini probijanjem koridora i dobivanjem većeg djela Bosanske Posavine. Dobili su i dvije rafinerije (u Bosanskom Brodu i Modriči).
Ipak, ni taj dio, bez obzira na takve gospodarske potencijale, nije podigao životni standard posavskih Srba. Oni danas financijski profitiraju od Hrvata i Bošnjaka iz Odžaka te od Hrvata iz Slavonskog Broda, što je apsurd mirovne politike.

U ratu je bilo puno žrtava na svim stranama. Pa ipak, Posavina nema velikih ratnika (na ognjištima za koja su se borili »turist-vikendaši«). Malo je Posavaca i u visokoj politici. (To se može reći za Hrvate pa i za Srbe, iznimka su Bošnjaci koji među vladajućima imaju prvoga čovjeka iz Posavine.) Nema ni moćnih tajkuna (barem tu, u Posavini). Hrvati su koncem 1945. imali tisuće mrtvih u odžačkom kraju. Osjećali su se gubitnicima, ali je narod ipak ostao tu i nije se iselio. Zahvaljujući velikoj požrtvovnosti i
ljubavi naših baka i djedova, ostali smo na rodnoj grudi. Danas se svi smatraju pobjednicima (makar se rat završio tek kad su veliki rekli »dosta!«).

Danas imamo puno manje žrtava nego 1945. godine, puno više mirovina i povlastica. Ali ima malo prijašnje ljubavi prema Bosanskoj Posavini. Buduća sadašnjost – Danas je malo ljudi koji se rađaju u Posavini. Malo ih se ženi i udaje, ali čak i oni oženjeni napuštaju zavičaj. Nakon školovanja i sklapanja braka oni traže posla drugdje. Oni u tuđini pate za zavičajem, ali se ne usuđuju to javno priznati. Brane se tezom da imaju rezervne položaje; da su imali zadane epizodne uloge (prije svega u politici); da tu, u Posavini, nema života; da budala živi tamo di se rodi, a pametan di mu je bolje.

Ali ako su odseljeni Posavljaci tako pametni vani (u tuđini), zašto ne stvore nešto pametno tu gdje su rođeni, u zavičaju? Odseljenici često žale za dijelom domovine u kojemu (kažu neki) nema života. Nema života u jednoj od dvije najveće žitnice u Bosni i Hercegovini?

Izgradnjom Koridora 5c Posavina će biti prometno povezana sa središtem države i susjednom Republikom Hrvatskom. Dugo odgađana gradnja mosta i međugraničnog prijelaza kod Svilaja na Savi mogu se završiti do konca 2015. godine. (Daj Bože da investicije budu opravdane i da posluže svojoj svrsi. Nadam da od njih neće ostati samo dug koji će buduće generacije otplaćivati svjetskim financijskim institucijama.)

Pored roditelja i datuma rođenja, jedino što čovjeka prati kroz njegov cijeli život je mjesto rođenja. Svi bi željeli sve mijenjati, a nitko ne govori o mijenjanju sebe. Zato mijenjajmo svijet na način da mijenjamo sebe. Tako ćemo potaknuti i druge da mijenjaju sebe. Nakon toga će svijet izgledati bolji.
Ljubavi će biti tijekom cijelog života, a ne samo kod rođenja i smrti (dviju stvari na koje ne možemo utjecati).

Ne možemo činiti zlo, a nadati se dobru. Sreća je kad čovjek postigne takav sklad i uravnoteži svoje potrebe, želje i mogućnosti te odoli svim izazovima i kušnjama koje narušavaju tu ravnotežu. Ima puno ljudi koji su rođeni u Posavini, a koji su postali ugledni profesori, vruhunski liječnici, uspješni biznismeni, utjecajni političari, uzorni sportaši. Postali su ono što nisu niti mogu postati u Bosanskoj Posavini.

Kakav je odnos tih ljudi prema Posavini? Kakav je odnos Posavine prema njima? U tim odnosima treba tražiti rješenje za Bosansku Posavinu i ljude koji tu žive. Moćnu posavsku dijasporu ubrzo će zamijeniti umirovljenici koji su ostali željni domovine i rodne grude. Vjerujem da će Posavina postati privlačna destinacija za ljude mojih godina koji će 2030. dobivati mirovinu (i to uglavnom švicarsku, njemačku i austrijsku mirovinu). Nakon Švicarske, Odžak je najšvicarskiji kraj. Naši će umirovljenici doći živjeti u rodnom mjestu i umrijeti na zemlji od koje su načinjeni. Pokopat će ih u grobljima gdje su pokopani njihovi roditelji.

Smatram da valja poduzeti niz stvari koje bi našu budućnost u Posavini mogle učiniti boljom, sretnijom i čovječnijom. Ovdje predlažem važnije stvari koje treba učiniti:
- graditi dobre odnose sa druga dva naroda u Bosanskoj Posavini,
- graditi dobre odnose sa Posavljacima u dijaspori,
- poticati mlade na brak i rađanje djece iz ljubavi,
- podići svijest o potrebi udruživanja, a ne dijeljenja ljudi (po raznim osnovama),
- izgrađivati osjećaj regionalnog identiteta i lokalpatriotizma,
- osnovati Posavsku banku,
- osnovati znanstveno-kulturne institucije koje će istraživati i čuvati kulturno-povijesna dobra,
- ulagati u znanje, ekologiju, poljoprivredu, turizam i jačanje obitelji,
- povezati gospodarski Odžak sa jednim od švicarskih kantona,
- graditi sportske terene, kupališta i bazene,
- osnovati suvremeni rehabilitacijski centar,
-otvoriti staračke domove sa mogućnošću pružanja usluga i u vlastitoj kući,
-poštivati predke koji su voljeli zavičaj.

O budućnosti Posavine promišljam kao običan smrtnik koji živi i radi u Posavini. Želio bih svoje rodno selo Vrbovac vidjeti otvorenim (bez ikakvih podjela i predrasuda) i povezati ga na različite načine sa cijelim svijetom (a osobito sa sumještanima, ma gdje oni bili).

http://www.fra-grga-vilic.com/

Bosanska Posavina 2030. Projekt Udruge »fra Grga Vilić« Predkonačna verzija
Prof. dr. sc. Ivo Grgić
Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Uvod

Kada me uvijek dragi, a u mnogim stvarima i pritajeni uzor (da se zna tko je stariji), Anto Knežević, zamolio za uvod u projekt »Bosanska Posavina 2030.«, odmah sam pristao. Na pristanak me natjera sveprisutna sramota nikad dostatnog povrata duga rodnom kraju koji me je u najvećem odredio ovakvim kakvim jesam. Pomalo naivan a ponekad i proračunat, uvijek sam slijedio uputu pokojnog djeda Ante koju dobih koncem 1979. godine: »Sine, gradi kuću đe god bio.« I »Bosnaprevozom
« iz Jošave te »ubrzanim« iz Broda odoh sa željom brzog, ali (kao i kod toliko drugih) nikad ostvarenog povratka. Drugo, ne manje važno: čast i obveza napisati nešto u Biltenu udruge koja nosi ime meni neizmjerno dragog fra Grge Vilića. S njime sam, osim dugih rasprava, sučeljavanja i nadasve međusobnog uvažavanja, surađivao na njegovoj zadnjoj knjizi, koja je trebala biti uvod za nove projekte.

Što napisati u Uvodu, a izbjeći patetiku? Što iz ponuđenog "materijala" potvrditi, a ipak ostati ozbiljan u traženja smisla? Koliko je ozbiljno polemizirati sa nepoznatim? Koliko je neozbiljno tražiti u »Danu poslije«2 jutro kao nastavak onog jučer, zaboravljajući da ponekad postoji i nešto »između«?

U povijesti pisanoj i nepisanoj, i umnici i drugi, pokušavali su ono sutra zamisliti kao preslik današnjice. Poneki su pokušavali čak i ono »vrijeme kako su pričali« prenijeti u »vrijeme u kojem će se pričati«. Boje Posavine.

U mnoštvu misterija, za mene je bio i ostao najveći misterij čovjek, u svim oblicima kakvim ga možemo zamisliti. Pa i Bosanska Posavina 2030. bit će i dalje prostor čovjeka, i to onoga što ga Stvoritelj stvori na svoju sliku i priliku. Boje kože, jezika i drugih obilježja Bogu milih. A sve drugo će biti manje važno. Sve drugo moglo bi ubrzo postati suprotnost naših sadašnjih želja ili, još gore,
postati suprotnost naših samosažaljenja.

Pomno sam iščitao ovaj cijeli projekt, počevši od krasne futurističke prispodobe u kojoj dominiraju »stroj« i »spolnost« pa do zadnjih redaka što ih napisaše Mara Barišić, Jozo Blažević Jokan, Ivica Budulica Strikan, Ilija Džepina, fra Mladen Jozić, Anto Knežević, Slavko Knežević, Blaž Kovačević, Ivo Lubina Dino, Ivo Matić, Ružica Šušnjara i Pavo Vilić. Nakon čitanja nametnu mi se pitanje naših ograničenosti. Poglavito ograničenosti u promišljanju budućnosti. Sjetih se mnogih pogrješaka od kojih mi se nametnuše dvije, od tolikih u povijesti učinjenih. Prva je pogrješka T. R. Malthusa (1766.-1834.) koji u Eseju o principima stanovništva onomad zaključi da se stanovništvo razmnožava brže nego što raste proizvodnja hrane. Ljudi se »množe« geometrijskom progresijom (1, 2, 4, 8, 16, 32...), a proizvodnja hrane linijom aritmetičke progresije (1, 2, 3, 4, 5, 6...) – zaključi on. Zato su ljudi, prema Malthusu, osuđeni na bijedu i siromaštvo te žurno treba poduzeti mjere ograničenja porasta stanovništva, jer će oni »sami sebe pojesti«. Razvitak tehnologije opovrgnuo je njegovu teoriju.

Problem gladi i pothranjenosti je posljedica nepravedne preraspodjele hrane, jer se u svijetu danas proizvodi znatno iznad ukupnih potreba. Kao drugo, spomenimo »ludistički« pokret u Engleskoj početkom 19. stoljeća. On se pojavio iz straha od pojave parnih strojeva koje su radnici optužili za tada masovnu nezaposlenost. Razvitak proizvodnje, trgovine, tehnike, ali i potrebā tog istog stanovništva za robama, doveli su do nedostatka radnika. Potonji otkriše da pravo zlo jesu vlasnici kapitala, koji postadoše i vlasnici ovozemaljskog im življenja. Uzalud Francuska revolucija završena koncem osamnaestog stoljeća i borba za temeljna prava radnika u konačnici uobličena sa »tri puta osam«.3 Teško je zamisliti »Dan poslije«, naročito ako se to i ne pokuša. Teško je u našoj ograničenosti prihvatiti neminovnost dolazećeg te ostaje jedino: »Što nije zapisano, nije se ni dogodilo«.

U prošlom stoljeću i tisućljeću, daleke (a meni bliske) 1976., 1977., 1978. i 1979., mnogi su zbog njima znanih razloga, ali zamišljajući »svoje sutra«, napuštali Posavinu. I svaki puta se prilikom »posjeta« zavičaju čudili da to »nije ono što su ostavili«. Pa neka ovih nekoliko riječi bude moj »povratak«, ali i potpora i izraz divljenja svima koji se više od nas drugih brinu što će biti sutra »tamo dole«. Što bilo da bilo, Bosanska Posavina će opstati, pa makar se pisala i kao Босанска Посавина, 博桑斯卡格波薩維納, פּאָסאַווינאַ באָסאַנסקאַ ili bilo kako drugačije. Ako ni zbog čega drugog, barem zbog zapisanih riječi i u ovome projektu.

Projekt je obogaćen ilustracijama. Među njima se ističu slike Mate Bičvića, jednog od najpoznatijih umjetničkih fotografa iz Bosanske Posavine. Mato se trenutno nalazi u Japanu. Njegove su slike, uz dopuštenje, uzete sa http://fotozine.org/index.php?omen=MataB.

U Zagrebu, studeni 2013. godine
Mr. sc. Anto Knežević
Predsjednik Udruge »fra Grga Vilić«


Osnove projekta

Ideja o projektu »Bosanska Posavina 2030.« nastala je u ljeto 2013. godine. Projekt je završen u studenome 2013. Pod Bosanskom Posavinom smatra se osam sjevernobosanskih općina iz 1991. g.: Bosanski Brod, Bosanski Šamac, Brčko, Derventa, Gradačac, Modriča, Odžak i Orašje.

Posavina (površine oko 2615 km2) na jugu se graniči s općinom Doboj. U Posavini je 1991. živjelo 319.593 stanovnika: 133.467 (blizu 42%) Hrvata, 88.484 (blizu 28%) Srba, 70.907 (iznad 22%) Bošnjaka, 18.145 (blizu 6%) Jugoslavena te 8.590 (blizu 3%) ostalih. Većinski hrvatska naselja i pripadni krajevi zauzimali su 54% Posavine. Danas je Bosanska Posavina razdijeljena na dio RS-a, Županiju Posavsku, Distrikt Brčko i dio Tuzlanskog kantona (Gradačac).

Na početku projekta pojavio se prigovor koji glasi: »Mi ne možemo imati viziju Bosanske Posavine odvojeno od širega konteksta (Bosne i Hercegovine, Europe i svijeta).« Prigovor smo uvažili. Ovaj projekt sadrži i nužni opis budućeg stanja u svijetu 2030. godine. Predviđanje budućnosti Bosanske Posavine (kao i svako predviđanje) sadrži niz nepoznanica.

Ipak ovaj projekt nije tek skup subjektivnih strahova, nada i mašte nekolicine pojedinaca. Naime, projekt je zasnovan i na:
a) provjerljivim činjenicama, uključujući i objavljene podatke Agencije za statistiku BiH,
b) postojećim demografsko-ekološkim i drugim kretanjima,
c) razvojnim mogućnostima regije i
d) stranim scenarijima o budućnosti BiH i Europe.

Ta četiri elementa daju ovom projektu obilježja strateškog dokumenta.

Mnoga su se predviđanja iz prošlosti do danas ostvarila. Navodeći brojne primjere (put na mjesec, potonuće Titanica, knjige Julesa Vernea, H. G. Wellsa i Georgea Orwella), ruski autor Nikolaj Kofirin zaključuje: »Poznati su mnogi slučajevi kada su izvješća novinara i pisaca doslovce predviđala događaje. [...] Premnogi fantastični i filozofski opisi budućnosti obistinili su se u stvarnosti. Tehnologija je omogućila da se ostvare mnoga jučerašnja predviđanja (»Ima stvari koje su prije jedan naraštaj bile građa iz romana, a koje su danas moguće: oplodnja in vitro, kirurgija in utero, kloniranje i proizvodnja nanočipova«), ali Crkva zbog etičkih razloga ne prihvaća ta ostvarenja.

Na Zapadu postoje timovi raznih stručnjaka koji analiziraju sadašnjost i predviđaju budućnost. To su znanstvenici, izumitelji, pisci i futuristi. Oni prate dostupne izvore, tekuća kretanja, dugoročne promjene u okolišu, napredak tehnologije i medicine. Takav je, primjerice, trajni suradnički projekt nazvan FutureTimeline (Vremeplov budućnosti).

Međutim, zapadna futuristička predviđanja (kao i strani scenariji o budućnosti BiH) imaju ozbiljan nedostatak: svode se uglavnom na politiku, gospodarstvo i tehnologiju. Navedimo primjer. FutureTimeline« u op-5 Николай Кофырин, »Будущее для Европы и для России«.
Dostupno pri http://subscribe.ru/group/chem-horosha-zhizn-zagranitsejvse-za-i-protiv/5172874/.
6 »Catholic Social Doctrine: Morality, Science, and Technology«.
Dostupno pri http://www.catholic.org/hf/faith/story.php?id=46253.

U tom izvješću na tridesetak stranica prešućuju se temelji na kojima počiva dosadašnja ljudska zajednica i čovjekov život. Ne spominje se kultura. Ne spominje se imenica obitelj (spominje se samo kao pridjev: »obiteljsko nasilje«, family violence). Ne spominju se ni tradicionalne vrijednosti kao što su: marljivost, ustrajnost, mudrost, strpljivost, razboritost, pravednost, jakost, poštenje, čast, uzdržanost, čistota, velikodušnost, žrtva (odricanje), ljubav, nada, savjest, poštovanje, dobrota. Ne spominju se ni vjera, ni religija (a kamoli Bog). 8 Ta budućnost kao da pripada strojevima, a ne ljudima.

Na taj manjak ljudskosti i duhovnosti tehnologiziranog svijeta ukazuju mnogi istraživači. Zato ovdje valja ukratko opisati ulogu tehnologije, jer odnos tehnologije i čovječnosti odredit će budućnost čovječanstva.
Enciklika Humanae vitae (»O ljudskom životu«) pape Pavla VI. je 1968. Predvidjela opasnosti od tehnologije. U tom smislu biskup Mario Toso, tajnik Papinskog vijeća za pravdu i mir, osvrće se na obiteljski život: »Prema riječima biskupa Tosoa, širenje tehnologije je došlo u sukob s načelima Humanae vitae na "dva važna načina."

Prvi je da razvoj tehnologije i medicine mijenja percepciju produžavanja ljudske vrste. Biskup Toso ističe: "Kada se rođeno dijete smatra pukim proizvodom, [bračni] par je lišen dobrodošlice novom životu, a to je jedna od najvažnijih svrha obitelji."

Tehnologija je na drugi način izazov Crkvenom nauku time što spolne razlike čini nečim što može biti subjektivno. U svom posljednjem obraćanju rimskoj kuriji uz Božićnu čestitku (12. prosinca 2012.), papa Benedikt XVI. je govorio o "filozofiji roda". Istaknuo je da, prema rodnoj filozofiji, "spol više nije dani element naravi, koji čovjek mora prihvatiti i osobno osmisliti, nego je to društvena uloga koju biramo za sebe, dok ju je u prošlosti društvo biralo za nas."

Ovo je dovelo ljude da zaniječu svoju "vlastitu narav i odluče da to nije nešto što je njima prethodno dano, nego da ju oni prave sami za sebe."

Biskup Toso je naglasio da iza međunarodnog promicanja rodno usmjerenih politika "postoji projekt rušenja socijalnog poretka društva, stavljajući tako u raspravu ideju ljudskog bića." Ako se čovjekova spolnost može izabrati, onda "ideja o obitelji nema sadržaja pa ona postaje stvar bez značenja

Oko tih pitanja postoji puna suglasnost između Katoličke i pravoslavnih crkava (za razliku od protestantskih crkava)
Papinsko vijeće za obitelj i Odjel za vanjske odnose Moskovske Patrijaršije održali su 13. studenoga 2013. u Rimu seminar »Pravoslavni i katolici zajedno u obranu obitelji«

Dana 15. studenoga 2013. održana je izvanredna sjednica predsjedništva Sinodalnoga biblijsko-bogoslovnog povjerenstva Ruske pravoslavne crkve. Na sjednici su razmatrana pitanja o »nadomjestnom majčinstvu« (rus. суррогатноe материнство, eng. Surrogate motherhood). Predsjedavajući Povjerenstva, metropolit Ilarion, osvrnuo se i na dokument Društva pravoslavnih liječnika Rusije pod naslovom »Nadomjestno majčinstvo: etički i pravni problemi«. U tom dokumentu ruski liječnici ističu:

»"Nadomjestno majčinstvo", tj. žena koja nosi oplođeno jajašce a nakon poroda vraća dijete "naručiteljima", je protuprirodno i moralno nedopustivo, čak i u onim slučajevima kada se ostvaruje na nekomercijalnoj osnovi. Ova metoda pretpostavlja razaranje duboke emocionalne i duhovne bliskosti, koja se uspostavlja između majke i djeteta još tijekom trudnoće.

Sve jače tehnološko miješanje u proces rađanja ljudskoga života predstavlja prijetnju duhovnoj cjelovitosti i fizičkom zdravlju osobe. [... To je] ponižavanje ljudskog dostojanstva ženā kojima zakon dopušta da svoje tijelo koriste kao svojevrstan inkubator. [To je] biološka prostitucija.«12 Ruski pravoslavni liječnici upozoravaju da rodna ideologija vodi do »legalizacije trgovačko-novčanih odnosa na području ljudske reprodukcije« (broj mogućih nadomjestnih majki je 10 puta veći od broja narudžbi djece).

Metropolit Ilarion dopušta odgodu krštenja djece rođene od nadomjestnih majki: »Ako roditelji ne pokazuju očito kajanje za izvršeni čin, a primatelji samom činjenicom svojega sudjelovanja u Otajstvu izražavaju suglasnost s počinjenim grješnim činom, o kakvom je onda kršćanskom odgoju riječ? Ne bi li u takvu slučaju krštenje djeteta trebalo odgoditi dok ono ne dostigne svjesnu dob?«13 11 Ortodossi e Cattolici insieme per la famiglia«. Dostupno pri http://www.familiam.org/famiglia_ita/eventi/00005550_Ortodoss
i_e_Cattolici_insieme_per_la_famiglia.html.
12 »Проблему суррогатного материнства обсудили на заседании расширенного президиума Синодальной библейско-богословской комиссии«. Dostupno pri
http://www.patriarchia.ru/db/text/3369207.html.

U Moskvi je 19.-20. studenoga 2013. Održan 3. forum sveruskog programa Svetost majčinstva Na forumu je sudjelovalo 385 delegata iz cijele Rusije. Bugarska pravoslavna crkva ističe da su neke metode tehnološki »potpomognute oplodnje i nadomjestnoga majčinstva u očitoj suprotnosti s pravoslavnim shvaćanjem podrijetla i smisla života«, kao i pozivom obitelji: »Budući da u određenim slučajevima bezdjetni roditelji mogu izabrati i naručiti rasu, spol, genotip, genetsko prenošenje / izbjegavanje bolesti, kvocijent inteligencije, vanjske, intelektualne i fizičke crte, svojstva i osobenosti budućega djeteta, kao i obrazovni stupanj davateljā (poželjno je da imaju barem fakultet, a još su traženiji doktori znanosti) i zanimanje davateljā (umjetnici i pravnici imaju prednost), to daje mogućnost roditeljima da samovoljno određuju značajke budućega naraštaja bez uzimanja u obzir odgovarajućih zemljopisnih, klimatskih, genetskih i kulturnih uvjeta u kojima živi njihova obitelj.

Francuski istraživač Claude Lévi-Strauss opisao je još 1986. godine posljedice tehnološke oplodnje žena: Djeca rođena iz takvih zahvata moći će dakle, ovisno o slučaju, imati oca i majku kao što je normalno, majku i dva oca, dvije majke i oca, dvije majke i dva oca, tri majke i oca, pa čak i tri majke i dva oca kad tvorac nije isti muškarac kao otac i kad su uključene tri žene: ona koja daje jajašce, ona koja posuđuje svoju maternicu i ona koja će biti zakonita majka djeteta...«16 U studenome 2013. Gruzijska pravoslavna crkva oštro se usprotivila inicijativi zagovornikā zajednice LGBT (lezbijskih, gej, biseksualnih, transrodnih i međuspolnih osoba) da osnuju prihvatilište za djecu bez roditelja.

Prijetnje čovjeku od tehnologije prepoznala je i Srpska pravoslavna crkva (SPC). Stoga je ona osnovala »Centar za proučavanje i upotrebu savremenih tehnologija«. Upravnik Centra (informatičar i prezviter dr. sc. Oliver Subotić), objavio je knjigu u kojoj, sa Crkvenoga motrišta, brani slobodu čovjeka i vjernika od biometrijskih sustava identificiranja.

Prikazivač Subotićeve knjige piše: »Mnogi su se pitali: zašto je baš Crkva reagovala, ne shvatajući da je pravo pitanje: zašto nisu reagovali oni koji su po prirodi stvari to trebali da učine (najveći deo tzv. NVO sektora i akademske institucije)?

Prešutan odgovor na to pitanje glasi: Crkva reagira na tehnološke prijetnje iz dva razloga: prvo, zato što slijedi jasna vjersko-etička načela zauzimajući se za dobro svakog čovjeka; drugo, zato što je Crkva neovisna (ne samo ideološki, nego i financijski). SPC je u suglasju s Ruskom pravoslavnom crkvom (RPC). Arhijerejski sabor RPC je u veljači 2013. usvojio dokument »Stav Crkve glede razvoja tehnologija prikupljanja i obrade osobnih podataka

Sergej Pisarev, suradnik časopisa Problemi nacionalne strategije, ide korak dalje. On vidi Rusiju kao duhovno-moralni »orijentir i stjegonošu« i za Europu i za cijeli Zapad: »Mi smo predložili da se, na ideološkom planu, za osnovu uzme koncepcija "Rusija – Noina arka čovječanstva". Najopćenitiji smisao koncepcije svodi se na to da je naša država samodostatna što se tiče resursa, uključujući i one koji postaju sve cjenjeniji, a to su voda, tlo na kojemu se mogu uzgajati ekološki čisti prehrambeni proizvodi, kolosalni teritorij dostatan da na njemu prežive ne samo naši građani, nego i najbolji ljudi cijeloga svijeta. "Noina arka" je mjesto i teritorij gdje bi se, kao u biblijskoj arci, sačuvalo sve najbolje što je čovječanstvo uradilo u svojoj povijesti u dijelu tradicijā, kulture, religije, nacionalnostī, jezika, gospodarstva i ideologija. Ovdje se čini nužnom i ekologija: prirode, društva i osobe. Ekologija osobe je očuvanje tradicija i pravilnih životnih navika koje je čovjek uvijek imao, a koje se sada uništavaju.

Što mi vidimo? Ruše se obitelji i tradicije, nameću se pederastija, istospolni brakovi i legaliziranje pedofilije – sve što dovodi do razvrata i do demografskih, socijalnih, moralnih i svakojakih drugih problema. Danas se to često događa ne po inicijativi samoga društva; pritisak na ljude potječe od same države. I tradicije se ruše na državnoj razini, što vidimo na primjeru Europe. Naš je zadatak: očuvati te tradicije!

Možda uzvišeno zvuče moralna načela koja navodi suradnik ruskoga časopisa Problemi nacionalne strategije. Međutim, drugačija načela vladaju na području ruskih geostrateških interesa. Tako prema jednom navodnom ruskom scenariju, BiH će se raspasti do 2035. godine, a njezin će teritorij biti podijeljen između Srbije i Hrvatske. Novi zemljovid (prema tom izvoru22) izgleda ovako:

Dužnosnici iz Washingtona i Brisela imaju drugačiju viziju. Oni su navodno usuglasili dugoročan plan reformiranja BiH. Plan uključuje slijedeće elemente: novi ustav BiH, dvije nove federalne jedinice i dva distrikta (čije se granice ne podudaraju s postojećim granicama entiteta) te postupno gašenje nacionalističkih stranaka. Time bi se, prema zapadnim procjenama, otklonile glavne prijetnje po državu: odcjepljenje RS-a; stvaranje nove, većinske hrvatske jedinice u BiH, stvaranje unitarne države zasnovane na vladavini bošnjačke većine; radikalizacija muslimana. Nova BiH štitila bi prava konstitutivnih naroda na teritoriju cijele države.

I Posavljaci razmišljaju o svojoj budućnosti.

U studenome 1997. u Orašju je održan višednevni simpozij o Hrvatima Bosanske Posavine. Jedan od zaključaka bio je da treba „objediniti pamet u budućnosti“.

Vratimo se k našemu projektu o Bosanskoj Posavini 2030. godine. U početku su članovi Udruge radili odvojeno (svatko za sebe, bez razgovora s drugima). Oni su ukratko opisali buduće stanje u raznim područjima života u Bosanskoj Posavini. Kada su prikupljeni pojedinačni tekstovi, napravljena je sinteza kao proizvod timskog rada Udruge.

U prvom dijelu ovoga dokumenta objavljujemo tu zajedničku viziju Udruge o budućnosti Bosanske Posavine. Ta zajednička vizija uključuje i podatke iz raznih drugih izvora (tiskanih i digitalnih).

U drugom dijelu dokumenta objavljujemo nekoliko zanimljivih scenarija budućnosti BiH, koje je razradila njemačka zaklada Friedrich Ebert Stiftung.

U trećem dijelu objavljujemo pojedinačna viđenja budućnosti Bosanske Posavine, onako kako ju vidi desetak članova Udruge.