Iako različiti narodi imaju različite običaje i vjerovanja, ispraćanje stare i dočekivanje nove godine svugdje u svijetu simbolizira zaboravljanje starih briga i kretanje u bolju i veseliju budućnost.
Najstariji poznati zapis o proslavi Nove godine datira iz otprilike 2000. godine prije Krista i potječe iz Mezopotamije. Tamo je Nova godina (Akitu) počinjala mjesecom najbližim proljetnoj ravnodnevici (u Babilonu) ili mjesecom najbližim jesenskoj ravnodnevici (u Asiriji).
Po kalendaru Rimske republike, koji je nastao utemeljenjem Rima, Nova godina se slavila u mjesecu martiusu posvećenom bogu rata. Od 153. godine prije Krista službeni datum za početak Nove godine je postao 1. siječnja. Prvi mjesec u godini postao je januarius, nazvan po Janusu, bogu svih početaka.
U Židovskom religijskom kalendaru godina počinje mjesecom Tishrei. Židovi broje godine od trenutka nastanka svijeta, a prema njihovoj računici ušli smo u 5762.godinu. U ranom srednjem vijeku većina kršćanske Europe slavila je 25. ožujka kao početak godine, osim u anglosaksonskoj Engleskoj gdje je Nova godina padala 25. prosinca. 1.siječnja je kao početak Nove godine definitivno ustoličen 1582. gregorijanskim kalendarom i odmah je prihvaćen u svim rimokatoličkim zemljama.
U Iranu, gdje postoje tri kalendara (zapadni za svakodnevnu upotrebu, muslimanski za izračunavanje vjerskih praznika i perzijski prema kojem je nulta godina 632.) početak nove godine računa se prema perzijskom. Nazivaju je Noruz (novi dan).
U južnoj Indiji Tamili Novu godinu slave trodnevnim festivalom Pongal, u vrijeme zimskog solsticija.
Kineska Nova godina slavi se nekoliko tjedana, a počinje najranije početkom posljednje dekade mjeseca siječnja, a najkasnije oko 19.veljače. Naime kako je kineska kalendarska godina kombinacija sunčevog i mjesečevog kalendara ona traje 354 dana pa se svake dvije-tri godine radi korekture dodaje trinaesti mjesec, zvan yun yuet. Nova godina je doba obiteljskog okupljanja, posjeta prijateljima, a intenzivno se slavi nekoliko dana. Osnovni ornamenti kojima se tada ukrašavaju kineski domovi su crveni lampioni i plakati čije zlatnim znakovima ispisane poruke upućuju na proljeće, bogatstvo, dug život i sreću. U ponoć sva vrata i prozori na kući moraju biti otvoreni da bi kroz njih stara godina mogla otići, a nova ući.
Proslava Nove godine, od 1. do 3. siječnja, najpopularniji je praznik u Japanu. Nova godina se na Japanskom naziva ganjitsu (izvorni dan), a i sogatsu (uobičajeni mjesec), što se odnosi na uvjerenje da će čovjeku cijele godine biti onako kako mu je bilo prvih nekoliko dana Nove godine. Na ulazna vrata kuće vješa se shimenawa ( sveti konopac izrađen od slame riže) koji sprečava ulaz zlim duhovima. Vrata se ukrašavaju i s paprati, narančama te jastozima koji simboliziraju bogatstvo, prosperitet i dugovječnost. Tradicionalne zabave su igra pernatom lopticom i utagaruta, igra s kartama u kojoj se združuju i slažu stihovi 100 pjesama.
Razlozi za dobro ukorjenjivanje ovog praznika u običaje bivše Jugoslovenske, bar u početku, bili su uglavnom politički – težilo se stvaranju jedinstvenog praznika svih naroda bivše Jugoslavije, praznika koji bi trebalo da u novoj zajednici bude dostojna zamjena Božiću. Ovaj praznik dobio je na punom značaju tek poslije II sv. rata, a Nova godina u staroj Kraljevini Jugoslaviji obilježavana samo u većim gradovima.
Nova godina u FNR Jugoslaviji je proglašena državnim praznikom tek 1955. godine, prvim općim zakonom o državnim praznicima. U vremenima kad nije bilo televizije i radija, cesta i struje Novoj godini je bilo potrebito puno vremena da “stigne” u seoske sredine.
Djed Mraz je kritiziran i tada kao boljševičko-klerikalna tvorevina koja previše podsjeća na svetog Nikolu. Centralna osoba trebalo je da postane djevojka u narodnoj nošnji kao personifikacija Nove godine koja donosi budućnost ili stari partizan, koji održava kontinuitet revolucionarnih tradicija.
Kombinacijom propagande i prinude stvoren je narodni praznik, koji je krajem 1949. godine dobio svoj zaokruženi oblik i u javnom životu FNRJ s namjerom da zamijeni dotadašnje obilježavanje vjerskih praznika.
Antifašistički front žena ( AFŽ), kao masovna organizacija zadužena za rješavanje praktičnih životnih problema kao što su zbrinjavanje djece i rad sa ženama, krajem 1948. godine kreće u promociju Nove godine kao budućeg “narodnog običaja”.
Odlični posrednici u promociji bila su i djeca − insistira se na Novoj godini kao dječjem prazniku, danu radosti za sve pionire koji toga dana zbrajaju rezultate svoga rada. Jelka se u štovateljima partije kitila socijalističkim obilježjima po uzoru na proslave u Sovjetskom savezu.
U prvim poslijeratnim godinama Božić se još uvijek zvanično slavio, ali od 1947. godine u tisku nema ni naznake božićne atmosfere i na sve dostupne načine se u javnosti radi na potiskivanju vjerskih praznika. Uskrs, Božić su bili u drugom planu, a čovjek socijalizma, uz kredite i putovanja do Trsta u “šoping” slavio je Prvi maj, Osmi mart, Dan Republike, Dan mladosti, Novu godinu.
Nekadašnje slavlje bilo je skoro nezamislivo bez televizije, koja je postepeno zauzimala sve dominantniju ulogu. Govor druga Tita, šaljivi dnevnik, skečevi Mije Aleksića, Miodraga Petrovića Čkalje, Nele Eržišnik, filmski maraton, bili su sastavni dio televizijske ponude.
Mlađim generacijama neće u sjećanju ostati Čkalja i slični, oni će se sjećati prijenosnih računala, vatrometa, mobitela, facebooka, sms čestitki, 1. Siječnja i Bečkog koncerta, skijaških skokova u Garmisch-Partenkirchenu uz nezaobilazna novogodišnja čestitanja......
![[Vrh]](https://2img.net/i/fa/invision/p_up_en.gif)