Fra Šimun Filipović (1732. - 1802.)

Među jedva poznate ali stvarne velikane Bosne treba ubrojiti fra Šimuna Filipovića, franjevca iz 18. stoljeća. On nije ostvario neku karijeru u svijetu pa ni u svom Redu i Crkvi, nije napisao neku knjigu ili naslikao kakvu sliku, nije se - koliko znamo - istaknuo ni kao propovjednik. Njegova specijalnost bila je - svetost.

Vjerujem da je korisno upoznati njegov život i neobični preokret što ga je doživio u svojoj 50. godini života te njegovih preostalih dvadest godina nakon toga.

1. Fra Šimun se rodio g. 1732. u Seoni, nekoć katoličkom a danas muslimanskom selu; katolički žitelji iselili su se u obližnju Donju Skakavu i Seonjake, u sjeveroistočnoj Bosni. Roditelji su ga kao dječaka otpremili u samostan u Kraljevoj Sutjesci da uči "za fratra". Tamo je, u svojoj 20. godini, stupio u Franjevački red. Iza toga je otišao na studij filozofije u Ugarsku i postao svećenik g. 1758. u Osijeku; teološke je nauke nastavio u Italiji, u mjestu Atri (u Abruzzima). Bio je, kako to svjedoči njegov suučenik R. Spinetolli, revan student, dobar čovjek i redovnik, omiljen i poštovan.

Po završetku studija obavljao je dušobrižničke službe u Bosni pa je bio pomoćnik župnika u Bijeloj i Varešu, župnik u Roškom polju kod Duvna i u Podvučjaku, te vikar samostana u Kraljevoj Sutjesci, nešto kasnije, "izvanredni misionar" za župe sutješkog samostana. Iako je sve te službe obavljao revno i savjesno a za vrijeme kuge i junački požrtvovno opremao bolesnike, o njemu ne bi trebalo posebno govoriti jer su to tada radili i mnogi drugi bosanski franjevci.

2. No, onda je - u njegovoj 50. godini - nastupio preokret. Imao je viđenje, ne znamo točno da li u snu ili budan, i to viđenje pakla. Posebno ga je potreslo što je u strašnom mjestu muka opazio nekog znanca kojeg je smatrao dobrim i podsigurno spašenim. To ga se neizbrisivo duboko dojmilo. Odlučio je odsele živjeti isključivo za Boga i misliti jedino na vječnost. Za njega je ovo viđenje bio Božji poziv na nov i sasvim svet život.

Da bi se odazvao njemu, pomislio je da je najbolje otići u tzv. "samostan povučenosti" (ritiro), u Ripatransone, za koji je vjerojatno bio čuo za vrijeme svog studija u Italiji. Takvih je samostana bilo vrlo malo a bili su zasnovani (ili: ponovo zavedeni) kao rasadnici uzorna redovničkog života sredinom 18. st. U njima su redovnici živjeli isključivo predani razmatranju, molitvi i pokori. Bili su zatvorene vrste, jer je iz njih bilo zabranjeno izlaziti osim zbog osobita razloga. Da stvorimo sebi neku sliku o strogosti u tim kućama, bit će dovoljno spomenuti da su redovnici u njima provodili svakog dana u crkvi po devet sati, da je unutra vladala gotovo trajna šutnja, da se spavalo kratko i na tvrdu ležaju, da se obdržavao strogi post i vršili drugi pokornički čini.

Fra Šimunu je trebalo savladati više prepreka da dođe tamo. Najprije u samom sebi: sumnju da možda njegov odlazak iz Bosne, koja je tada imala samo stotinjak svećenika, predstavlja bježanje od stvarnih, dušobrižničkih zadataka, da je neke vrste dezerterstvo. Napuštanje domovine, rodbine, subraće, prijatelja i znanaca, u dobi od pedeset godina, i za njega je moralo značiti trganje živog tkiva. A onda, trebalo je s mukom dobiti dozvolu za takav korak od provincijala (fra Augustina Okića), biskupa (fra Marka Dobretića), od vrhovnog poglavara Reda te od braće spomenutog samostana. Posve uvjeren da ga Bog zove, fra Šimun je sve to savladao te se u proljeće g. 1782. zaputio lađom do Ancone, a zatim pješice do Loreta i napokon do Ripatransona. A kad je tamo došao, morao je provesti još mjesec dana kušnje da ga u tom samostanu prime.

3. U naše vrijeme velik broj ljudi dovodi u pitanje i molitvu a pogotovo pokoru, trapljenje. Nađe se i mnogo kršćana koji kažu: a zašto da dosađujem Bogu trajno se obraćajući njemu? Bog me je stvorio za rad a ne za molitvu. Još više prigovora čuje se protiv pokore, osobito svojevoljno izabrane. Neki psiholozi olako proglašavaju mnoge od starih kršćanskih vježbi nekom vrstom mazohizma (erotskog uživanja u mučenju nas samih); misle također da su mnogi pokornici i sveci nesvjesno varali same sebe i bili u stvari žrtve samoprevare.

Nema sumnje da su nam neki raniji oblici pokore (npr. bičevanje) danas čudni i neprihvatljivi. Promijenio se ukus, povećalo znanje pa i odnos prema nekim vrijednostima. Ne treba zanijekati da je bilo kod nekih i bolesnih pojava. Međutim, molitva i pokora imaju svoju vječnu ulogu, koja ne može nikad zastariti. Gornji prigovor protiv molitve samo pokazuje kako je bijedno poimanje Boga kod onih što govore da pobožne duše "dosađuju" Bogu, kao da je Bog tvoj susjed kojemu je preča briga o vlastitoj kući nego razgovor s tobom. Nemaju također pojma o tome koliko je uzvišena stvar duhovno rasti, približavati se Bogu, postajati što sličniji njemu. Njima je sasvim prihvatljivo da se sportaš deset ili dvadeset godina trudi, s dana u dan, da poboljša svoju sposobnost, svoje "vrijeme" u trčanju i plivanju, svoj rezultat u skoku, svoju preciznost u pogađanju koša. To su lijepe stvari ali nisu ni jedine ni bitne. U stvari, promatrane s višeg stajališta, to su trice. Koliko li se taštine krije iza postignuta rekorda, koliko čovjekova duša, unatoč svim blistavim uspjesima i natjecateljskim nagradama, može ostati prazna pa i ružna! S druge strane, oštro oko kojim su sveti i pobožni ljudi sudili o sebi i o svojim činima, bilo je tako nepristrano i tako čisto, da su prema njima ocjene psihoanalitičara naivne, grube i ponekad moralno sumnjive.

Naravno, naša su pokornička uzdržavanja i mrtvenja po sebi ništavna pa i besmislena, u koliko ne služe velikom cilju: da sebe očistimo i da se što više približimo Bogu, da radimo za neko pravo dobro. Kritičari vide čine ali se ne osvrću na pobude, na motive; po svoj prilici i napadaju molitvu i pokoru upravo zato što Bog za njih i nije istinska zbilja.

• Naš se fra Šimun, kao što je rečeno, u svojoj pedesetoj godini, našao u zajednici koja je sebi postavila zadatak: sjediniti se s Bogom u što punijoj mjeri. Primljen s početka s nevjericom i oprezom, on je - prema uvjerenju svih u samostanu - natkrilio sve ostale svojom nenadmašivom poniznošću, svojom uronjenošću u Boga i neprekidnom sabranošću te svojim junačkim pokorničkim podvizima. Iako je samostan bio za svijet zatvoren, glas o fra Šimunovoj svetosti prodro je među puk: zvali su ga "sveti čovjek, duša blažena". I, kao što je to posvuda običaj, i tamo su od njegove svetosti očekivali i tražili pomoć i razglašavali neobična, čudesna ozdravljenja dobivena njegovim posredovanjem. Kad je on, nakon dvadeset godina provedenih u Ripatransonu, umro, puk je s njegova habita u lijesu izrezao toliko krpica da bi ih imao kao relikvije, da su mu redovnici morali navući drugi habit i postaviti stražu da ga mrtva zaštite. Tijelo mu je nekoliko godina iza smrti preneseno iz groba i pokopano u katedrali.

• Crkveni ljudi u Ripatransonu odmah su pomislili da Crkva treba fra Šimuna proglasiti svetim. Ali, vremena za proces oko proglašavanja, po pravilu dug i mučan, bila su vrlo nepovoljna. Već pri kraju fra Šimunova života revolucionarni i ujedno protucrkveni pokret 18. stoljeća prešao je iz Francuske u Italiju pa je i Ripatransone g. 1799. stradao kao žrtva ubijanja, paljenja i pljačke. Vojnik, koji je tom prilikom triput zamahnuo sabljom da fra Šimunu u crkvi odsiječe glavu, osjetio je - na vlastito zaprepaštenje - da to ne može učiniti! I nakon fra Šimunove smrti u Italiji su još dugo potrajali nemiri, njegov samostan bio je napušten a crkva pretvorena u staju... Tako je tek šezdeset godina poslije fra Šimunove smrti tamošnji biskup pokrenuo, zajedno s još nekima, proces oko proglašenja blaženim. Dosta vremena (od 1860. do 1913) stvar je išla svojim normalnim tokom a onda je, s I . svjetskim ratom, sve zapelo. Zanimljivo je da su u Bosni pokazali malo zanimanja za ovaj proces. Iako su iz Italije zatražili suradnju najprije od biskupa fra P. Vujičića a onda od nadbiskupa J. Stadlera, u Bosni kao da nitko nije na tome radio. U službenom glasilu Franjevačkog reda ("Acta Ordinis Minorum", g. 1890, str. 84) veli se: "U Bosni se dosad nije ništa uradilo!" Vjerojatno ni fra Leopold Mandić ne bi, što se nas samih tiče, bio proglašen blaženim i svetim; za njega su energično radili Talijani, budući da je i on kao i fra Šimun, djelovao u Italiji.

• Dok sam se upoznavao sa životom i likom ovog našeg velikog svetačkog čovjeka, iznenadio sam se na koliko sam poznatih imena naišao u vezi s njime. Krizmao ga je biskup fra Pavao Dragićević; kad je stupio u novicijat, zapisnik o tome potpisali su, uz druge, poznati pisci fra Bono Benić i fra Filip Lastrić. U Red ga je, u ime provincijala fra Josipa Jankovića, primio fra Mijo Aljinić, sutješki gvardijan. Za svećenika ga je zaredio biskup iz Skoplja Mihovil Summa. Kao završeni student teologije pohodio je vrhovnog poglavara Reda fra Klementa iz Palerma i papu Klementa XIII . Napustio je Bosnu za biskupa fra Marka Dobretića i provincijala fra Augustina Okića, kasnijeg biskupa. I danas nalazimo prezimena njegovih roditelja i kumova u selima župe i samostana Dubrave... To je jedna od prijatnosti koje se dožive kad se pažljivije zaviri u prošlost.

Fra Ignacije Gavran: Putovi i putokazi II, Livno , str. 14-18.

IZVORI I LITERATURA:

Romualdo Veccia: Cenni sulla vita del servo di Dio P. Simone Filippovich da Seona nella Bosna Argentina, Ripa-transone 1870.
Petar Grgec: Božji bjegunac - fra Šimun Filipović, Šibenik 1939.
Vita s.D. Simonis Philippovich, u Acta Ordinis Minorum, a. 1890, pag. 83-84.
Status causae... Simonis Philippovich u Acta Ordinis Minorum, a. 1913, pag. 84 ss.

http://www.bosnasrebrena.ba/v2010/fra-imun-filipovi.html

Fra Stjepan Pavic - cuvar umjetnina i vremena.

Osim što je utemeljitelj i donator Galerije Šimun, neumorni fra Stjepan Pavic osnovao je i knjižnicu od oko 12 000 knjiga,

Prozaičan okvir prostora i uobičajen kolorit pitomog posavskog sela remeti jedno avangardno zdanje, usamljeno u svojoj otmjenosti, a koje se ipak tako savršeno spontano uklapa u cjelokupan eksterijer. Povijest mnoštva duša, mašta, duhovna iluzija i konačna čovječja ništavnost u vremenu, kroz trag svjetlosti dala je sebi oduška i kamenim dlijetom uklesala viši smisao našeg postojanja, umjetnost...

Cuvar umjetnina

A za sve je kriva Ljubav! Ljubav jednog fratra prema umjetnosti, prema čovjeku, fascinantna prostranost njegove duše koja je uspjela okupiti meštre od struke pod planetarnim krovom jedne Galerije slika. Riječ je o franjevcu Stjepanu Paviću, predanom kolekcionaru umjetnina koji je cijeli svoj životni vijek posvetio njihovom prikupljanju. Rezultat svega je preko 700 sabranih djela znamenitih slikara u rasponu od samog početka suvremenog hrvatskog slikarstva pa sve do danas.


Nakana da se u malim Dubravama nadomak Brčkog, u srcu Bosanske Posavine, u okruženju u kojem nužno mora biti prisutan kompromis, postavi Galerija osebujne izvedbe sa vrhunskim performansama, potekla je iz veličanstvene ideje fra Stjepana Pavića prema kojoj ona ima za cilj biti temelj opstojnosti, nasljeđa, tradicije, duhovnog i kulturnog života svih ljudi koji obitavaju na ovim prostorima.

Razdoblje u povijesti

Franjevački samostan sv. Ante u Dubravama postojao je od 1385. godine od kada je i pismeno zasvjedočen, što znači da je još stariji. U 14. stoljeću, od samih početaka franjevaštva u Bosni bio je samostan u Gornjoj Skakavi, tu na Zidinama. Porušen je 1512. godine kada je pala Srebrenička banovina. Njegovim rušenjem i fratri su bili prisiljeni otići. No, nikada nisu otišli posve. Tiho su ostali prisutni i dalje djelujući na ovim prostorima. To je išlo u prilog Elaboratu napravljenom 1982. godine po kojem prema crkvenim pravilima samostan može oživjeti na istom teritoriju ako se dokaže da su Franjevci neprekidno djelovali na ovom području od rušenja do danas. Svrha njegova oživljenja nije bilo samo postojanje samostana radi samostana nego ono što je samostan uvijek kroz povijest bio – žarište duhovnog i kulturnog života. U tu svrhu fra Stjepan je dao svoj prvi prilog koji je mogao dati, svoju zbirku slika čiji je prvi postav zaživio 1983. godine, tu u Staroj kući, odmah nakon obnove samostana. Tom prilikom je rekao:

„Ovo nije franjevačka galerija u smislu nekog vlasničkog tutorstva: ova je galerija dar zemlji Bosni i Hercegovini i njezinim ljudima, dar koji želi pružiti malo ljepote, duha, nade; da im duša ne usahne u beznađu gospodarske, društvene i političke pustoši u kojoj žive, i to ponajmanje vlastitom krivnjom. Ova galerija i drugi pothvati, kao što su knjižnica i etnografski muzej, želi biti ohrabrenje ovim ljudima da ostanu na svojim ognjištima“.

Od misli u djelo

Slijedio je i drugi postav galerije, 2001. godine takođe u Staroj kući. Zbirka je svakim danom rasla, postojeći prostor postajao je premalen i odlučeno je graditi novu zgradu za galeriju. U međuvremenu desilo se nešto lijepo – fra Stjepan se upoznao sa divnim ljudima, povjesničarima umjetnosti Željkom Čorak i Tonkom Maroevićem koji su mu pomogli oko provedbe ove zamisli. „Ja nastojim poštivati kompentenciju što se više može, pa sam uzeo provjerenog, vrhunskog arhitekta Ivana Prtenjaka koji je čitav svoj radni vijek proveo u Briselu u Belgiji i on je napravio projekt za Novu galeriju koja je osvanula ove godine u svom trećem postavu“, rekao je fra Stjepan. Oduševljenim promatračima otvorit će se posve neočekivan prizor, zanimljiva lokacija u kojoj je pored jednog sasmostana stanište i jednoj galeriji sa potpuno urbanim svojstvima. Bit će to mjesto na koje će se zbog doživljaja trenutka mnogi vraćati opet i opet, mjesto koje će im zauvijek i neotuđivo pripadati.


Zašto baš galerija „Šimun“?

Naše vrijeme je obilježeno, nažalost, više zaboravom nego pamćenjem. „Ja bih želio biti među onima koji njeguju pamćenje i s tom nakanom sam do sada napisao 12 i više tekstova svojim profesorima i odgojiteljima i objavio u časopisu 'Bosna Franciskana' i 'Svjetlo riječi', sa namjerom da se ljudi ne zaboravljaju. Jer oni su u mene ugradili dio svog znanja, svog profila, života, svoje uljuđenosti i stalo mi je da ne budu zaboravljeni. Kada sam pravio drugi postav ove galerije, sjetio sam se jednog franjevca iz ovih krajeva, Fra Šimuna Filipovića, rođenog 1730. godine u selu Seona kod Srebrenika. Fra Šimun je djelovao do svoje 50. godine kao kapelan, kao župnik, kao odgojitelj mladih franjevaca, a onda je poželio posvetiti se malo više duhovnom, kontemplativnom životu. Budući da kod nas nije bilo takvih samostana, otišao je u Italiju u Ripatransone. Umro je 1802. godine, a tamošnji franjevci su odmah nakon njegove smrti pokrenuli proces njegova proglašenja svetim. Stvar nije došla do kraja i sve do 200-te obljetnice njegove smrti, niko se njime nije zanimao. Ja sam prvo dao galeriji njegovo ime, a onda i obnovio proces, postao sam Vice-postulator odnosno onaj koji vodi taj postupak u BiH za njegovo proglašenje Blaženim“, ispričao je fra Stjepan kratku povijest porijekla imena galerije o kojoj je riječ. Tako je galerija Šimun noseći ime ovog posebnog čovjeka dobila jednu sasvim drugu dimenziju, a fra Šimun spasenje i početak, novog, većeg života.

Galerija koja izaziva divljenje

Galerija spada među pet-šest najvrednijih galerija u BiH. U njenom fundusu nalaze se najveća imena stvaralaca, ali ne i u njenom postavu. Držalo se kriterija. „Ni najveća imena umjetnika nisu u postavu bez obzira što ih imamo u fundusu, ako ne drže razinu galerije. Za prostor se birala jedna Razina, izabrano je 190 djela od 720, ono što je prostor mogao primiti. Kad sam radio drugi postav, ograničio sam se na umjetnike iz BiH i Hrvatske koji su ili rođeni ili stvaranjem vezani za te dvije države. Što se tiče slikarskih tehnika, opet smo se ograničili samo na original. Ni jedna vrsta grafičke vještine nije obuhvaćena, mada ima grafika koje su vrednije od nekih slika. Moralo je sve biti napravljeno prema pravilima struke, kako ja to volim kazati“, objašnjava nam fra Stjepan.

U svijetu gdje čovjek ostaje igračka u rukama viših sila fra Stjepan se bojao za sudbinu umjetnina koje je prikupio i želio je da to bude stručno popisano, evidentirano, zabilježeno sa nadom da će imati šansu da preživi. Zato dodaje: „Sada kada je sve napravljeno kako treba, predajem galeriju u božje ruke...“

Opus umjetnina galerije Šimun, što ih je marljivo prikupio fra Stjepan Pavić, sadrži djela hrvatske i bosanskohercegovačke umjetnosti od kraja 19. stoljeća pa sve do naših dana.

U galeriji ćete jednako naći djela Mašića, Ivekovića, Bukovca, Medovića... Frangeša-Mihanovića, Meštrovića, Jeana-Ivanovića, Juhna, Kerdića, Kršinića, Augustinčića, Radauša do Nataše Rojc, Uzelca, Vulasa, Marije Ujević, Kuzme Kovačića... Vuce, Gračana, Perčinlića, Pinteka pa sve do Bućana.

Vesna Orlović
(Tekst je objavljen u listu "Posavina")


Ovdje je predstavljen samo dio eksponata koji se nalaze u galeriji! A galerija broji mnogo veći broj, preko 500 umjetničkih djela!