Za vrijeme Osmanija u Bosni i Hercegovini katolički puk ovih krajeva preživljavao je jedno od najtežih svojih vremena .
Može se reći da je tada olakšanje bilo umrijeti nego li živjeti.
Zločine koje su Osmanlije tj domaći poturci radili tadašnji svijet nije vidjeo.
Od ponižavanja ,zabranjivanja vjere , silovanja , mučenja na najgori mogući način do samih ubojstava.
Ovaj put navešću samo par koji su zapisani imenom i prezimenom :
Godine 1830 Zovičkog župnika fra Pavu Kolanovića zvjerski je pretukao Murat beg Zaimović iz tuzlanskog kotara .
Nakon zvjerskog iživljavanja fratar se mjesecima nije mogao oporaviti trpeći neviđene bolove od kojih je na koncu i preminuo.
Fra Lovru Milanovića župnika iz Tramošnjice hinjski je ubio Mujo Arnaut nadziratelj Osman kapetan Gradašćevića.
Isti je ubio župnika iz razloga jer ovaj nije sjašio s konja kada je isti prolazio te mu je hladnokrvno pucao u leđa.
Na upit zašto je to uradio isti je rekao ,,Kada daur-kaur prođe pored Turčina mora sići s konja i pokloniti se istom “.
Ako se uzme u obzir da su franjevci imali određeni status kod Osmanlija onda se može znati kako je običan puk lako ostajao bez glave.
Takođe godine 1790 Turci su u Zoviku izgradili kulu te su time došli u sam centar Zovika.
Tada su počeli haračiti,djevojke i žene zavoditi i na silu uzimati a domaćinima namet davati kakav nisu mogli plaćati.
U tom vremenu Zovik imaše oko 140 radnji i dućana da bi nakon turskog zuluma u Zoviku ostalo svega 8 dućana.
Neviđen teror trpjeli su Zovičani a vrhunac je bilo svakodnevno napastovanje žena i djevojaka.
Vidjevši da se ovaj teror ne može trpiti mnoge obitelji kako bi spasile čast svojih kćeri,žena i majki napustiše svoja ognjišta te bolji život potražiše u Tuzli,Gradačcu,Modriči a neki i u Slavoniji.
Nakon ovog egzodusa u Zoviku je ostalo 42 obitelji i to Bugari koji su po zanimanju bili kalajdžije koji zaposjednuše mjesto starosjedilaca .
Mjesto koje nastaniše nazvaše Kalajdžije koje pod tim imenom ostade do danas.
Ipak najveći teror trpili su katolici Središnje Bosne prilikom povratka Osmanlija sa ratišta a koji su se vraćali slivom rijeke Bosne.
Jedni od najgnusnijih zločina je nabijanje na kolac u kom su Osmanlije uživale.
Ovakvu smrt doživio je i jedan fratar iz Središnje Bosne.
Takođe guljenje kože živom čovjeku je bilo jedno od zvjerstava Osmanlija.
Na žalost može se navesti stotine pa i tisuće zločina koji su zapisani u knjigama.
Što reći do nikada se ne ponovilo !
Tekst : Josip Lelić
![[Vrh]](https://2img.net/i/fa/invision/p_up_en.gif)