Neki od naziva cvijeća su isti i u drugim krajevima, a neki su samo naši. Zapisah ih da se podsjetimo nečega lijepog iz našeg djetinjstva, a što je vjerojatno već i zaboravljeno. Ovim nepotpunim nabrajanjem zavičajnoga nazivlja cvijeća ostavljam mogućnost za sve one koji znadu više da ga nadopune.
Najčešće proljetnice naših livada zvale su se:
visibaba – bijele boje
procijepak – svijetloplavi
žabljak – žuti
kukurijek ili snježnica – različitih boja
ljubičica – ljubičaste boje, makar je u pjesmama spominju kao plavu
Kasnije su svojom ljepotom i crvenom bojom, naša polja, ukrašavali cvjetovi poljskoga maka.
..........
Cvijeće naših vrtlačića (cvijetnjaka i ružičnjaka):
- Ružice penjačice – bile su ukrasi malih bijelih posavskih prizemnica, a kasnije i viših kuća i ponos svake djevojke. Ružicama je uvijek i trebao potporanj zbog dugih, mlohavih grana, a za to su bili pogodni zidovi naših kuća.
Ruža - bijele, crvene i ružičaste
- Ruža - bijele, crvene i ružičaste, koje su u svako vrijeme imale dostojanstven izgled i poklanjale se u osobitim prigodama, najobljubljenija je i najraširenija vrtna biljka. Ne zovu je zaludu „kraljica cvijeća”. U našem kraju je bilo prelijepih ruža, doduše ne kao u nizozemskom rozarijumu „Westbroekpark” gdje se održava internacionalna izložba „Zlatna ruža” (ili nekom drugom rozarijumu u svijetu), ali koje će ostati upečatljivije u našim sjećanjima više od bilo koje svjetske izložbe.
- Ljiljan ili ljeljen – najprije bijeli sa žutim tučkom opojna mirisa, zvani „svetoantunski”, kasnije su se u selu uzgajali i u drugim, najviše tamnonarandžastim bojama, ponekad „špricani” tj. šatirani.
Ljiljan je izražajnih ljevkastih cvjetova na visokim stabljikama, koji osvajaju svojom ljepotom i mirisom. Negdje je i jestiva biljka, ali u našem zavičaju prije svega plijenio je svojim mirisom.
Ljiljan
- Markovac (perunika, iris)– ljubičasto- plavi i bijeli, cvate oko blagadana sv. Marka (25. travnja), otud mu i ime markovac. Međutim, perunike i u drugim bojama; žute, bijele..., kažu gotovo u svim bojama, osim u žarko crvenoj, a ima i dvobojnih npr. ljubičasto-žute.
Markovac (perunika, iris)
- Kadifa (riječ kadifa dolazi iz turskog jezika u značenju, samt, baršun, pliš, a neki kažu da je dobila ime po etruščanskogm bogu Tagesu, bogu mudrosti..) zlatnožute, narandžasto-crvenkaste i smeđe-crvene boje, „baršunastih” cvjetnih latica intenzivnog mirisa. Kadifa je jednoljetnica, koju je uzgajala gotovo svaka posavska kuća zbog duljine njenog cvjetanja od lipnja pa skoro do sv. Kate, tj. prvoga snijega.
Kadifa
- Liza (pelargonija) – lize su krasile okna malih posavskih, a kasnije i balkone planskih kuća svojom bijelom, crvenom i ružičastom bojom. Njome su kićeni svatovi. Neki je dovode u svezu s imenom Elizabeta.....
Liza (pelargonija)
- Minđuše (fuksije) – naziv ovoga cvijeta je turcizam, a mogli bismo ga prevesti kao „ušnjaci” ili „naušnice” a doista tako i izgledaju prekrasni tamnocrveni i višnjevi cvjetovi
Negdje to cvijeće nazivaju i srdašca, koja su djevojke stavljale na uši.
- Jorgovan – grančice grozdastih bijelih, ružičastih i ljubičastih cvjetova, čije smo najsitnije cvjetiće zaticali u kožne bore ručnoga palca mašući njime polako, brojeći ili govoreći „voli me - ne voli me” trenirajući tako svoju izdržljivost i spretnost. Jorgovanov prodorni miris koncem travnja i početkom svibnja razlijegao se našim dvorištima i nagovještavao stvarni kraj hladnijeg doba. Grmovi jorgovana rasli su od 4 do 7 metara, a naši punocvjetni jorgovani su razgaljivali mlađahna srca koja su si pod njihovim granama izražavali prve zaljubljene osjećaje.
Kada su „došli u modu” sapuni s mirisima ruže, ljubice, jorgovana...svaka djevojka se nastojala domoći te dragocjenosti i imati ju pored dunje i jabuke na svome ormaru (namjerno velim prijedlog „na” a ne „u” ormaru jer je tako cijela curska sobica mirisala).
Jorgovan
- Dragoljub – cvijet simboličnoga imena resio je gotovo svaki posavski vrtlačić, vjerojatno zbog osobitog tla koje mu je pogodovalo. Zanimljiv je po svojim listićima (čula sam kasnije da ih netko upotrebljava i za salatu!), koji čine krug, rozetu, kao i po svojim bojama: crveni i ružičasti. Naše žene su voljele one „streljičave” tj. narandžaste boje i čičkove boje.
Dragoljub
- Noćnjak - neki ga zovu i noćnik ili noćurak (a i čudesni cvijet), čije ime takodjer sve govori. Naime, ti plavo-ljubičasti, bijeli „prskani” cvjetovi, plave ili bijele površine latice s točkicama neke druge boje ( na jednoj stapki se nalazilo po 3 do 6 cvjetova zajedno). Cvjetovi se otvaraju u predvečerje do sljedećega jutra, dakle, rađali su se zalaskom sunca, a njegovim rađanjem povlačaili na počinak zatvarajući svoje latice..
Noćnjak
- Jesenjak – iako je taj cvijet vezan uz vrijeme osobitog pohoda grobljima za Dan mrtvih, u drugim zemljama nema samo tu odliku. Ime je pogođeno i vrijeme kada nije bilo drugačije mogućnost uzgoja doista je i cvao samo u jeseni. Dragocjen je po svojoj raznolikosti oblika i boja.
- Božur (ak) – biljka velikih rujnih i „višnjevih” cvjetova iz porodice žabnjača bila je rado viđena ispred naših kuća. Sada ih primjećujemo manje nego nekad, kao da su „izašli iz mode”. No, tko je nekada vidio božur u punom cvatu u seoskim cvjetnjacima sigurno će ga zaželjiti imati pred svojom kućom.
Naravno, ima božura različitih boja onih ružičastih sa zlatnom sredinom, svjetlobijelih s crvenim mrljama, ljubičastoružičastih srebrenog sjaja, tamnoružičastih.....
Kažu da je božur simbol istine, ali i stida.
- Ključić- sitni crvenkasti cvjetići
- Karanfili (klinčići) – bijeli, ružičasti, crveni i šatirani, intenzivnoga mirisa, zvali su ih i turski. Cvjetovi zasebne ljepote puni ili jednostavni s laticama glatkoga izrezuckanoga ruba, vrlo su ugodnoga mirisa.
Zanimljivo je s jezičnog aspekta da sam od pokojnog djeda čula zbirnu imenicu za karanfile: karanfilje, valjda analogijom smilje, bosilje...Taj je lijepi cvijet kasnije “ni kriv ni dužan”, u vrijeme „provomajskih parada” i slavlja radnika stavljan u zapučke revera kaputa i kostima, te dijeljen “drugaricama” za Dan žena, postao je simbolom komunističke orjentacije.
- Prela – vitka biljčica s ljubičsto plavim i ružičastim cvjetićima ne na vrhu, već sa strane stabljike
- Jorgotin - (dalije ili georgine) grmolika lika, uvijek s više cvjetova na stabalcu. Cvatu poput božura sa svojim lijepim kovrčastim laticama, narandžastih, ružičastih višnjevih, crvenih ....boja
- Lijepi d(j)ečki – jednostavni i ponosni, sa sjemenkama koje pucaju na najmanji dodir. Cvjetići mogu biti u bijeloj, žutoj, purpurnocrvenoj, plavoj, ljubičastoj i šarenoj boji.
“Zečje uši” – osobito na grobljima, dugi mekani ”flišeni” listovi
- Ciciban......
Zanimljivo je reći da su i imena cvijeća dobivana po imenima osoba npr.
Lijepa mara,
bijela janja
zelen kata .......
Uz bršljane i druge zimzelene ukrasnice naši vrtlačići tj. cvjetnjaci i ružičnjaci bili su mjesta koja su odražavala dušu onih njihovih vlasnika. Vrtlačić je bio ponos svake djevojke i mlade žene i valjalo ga je poseno ograditi i urediti, obojenim, a nekada i prepletenim tarabicama ili ogradama od cigle. To je ovisilo o spretnosti muških ukućana koji su imali volje i smisla da naprave nešto lijepo. Bilo im je ugodno čuti javne glasne komentare prolaznica koje su hvalile spretne ruke rukotvorina.
![[Vrh]](https://2img.net/i/fa/invision/p_up_en.gif)
