Na svetog Stjepana i na svetog Ivana, to jest drugi i treći dan Božića prisustvovalo se svetoj misi. Majke su te dane vodile djecu na poklon Isusu u jaslicama. Bilo je užitak gledati dječje oči pune strahopoštovanja, ljubavi i sažaljivosti prema malom Isusu oskudno odjevenom u jaslicama. A vani snijeg, led, sjeverac.
Po ručku, a i na ručku, se obilazi rodbina i imendanski slavljenici. Sada se uz spomenuti božićni pozdrav dodavalo ime i sveca: “Faljen Ti bio Božić, sveto Isusovo porođenje i sveti Stjepan (odnosno sveti Ivan)”.
Po kućama toplim i ugrijanim igrale su se društvene igre, domino, prsten, ali ne za novac. Najviše se ipak razgovaralo o prošlim i budućim događajima. Već na svetog Ivana počelo bi svećenje to jest blagoslov kuća.
Četvrti dan Božića tzv. Mladenci nosili su zanimljiv običaj. Baka ili neka druga žena iz sela imala je zadaću malo šibom istući djecu dok ne zaplaču. Time bi se trebali sjetiti nevino pogubljene djece od kralja Heroda, koji je mislio da će među ubijenom djecom biti i Isus. Mnoga djeca su odmah zaplakala i običaj je bio ispoštovan. Bilo je i onih koji su se junačili (babe bi mu govorile “baš je alčak”) i nisu htjeli nikako zaplakati. Žene koje bi obavljale taj običaj bile bi i nagrađivane.
4. U vremenu od Božića do Nove godine pazilo se na red u kući i oko kuće, jer su to bili dani blagoslova kuća. Župnik je svake nedjelje davao oglase kada će s
vodičarima doći u koji kraj. Vodičari su dobili ime po svetoj vodi koju su nosili i kojom su škropili kuće. To su bili viđeniji ljudi iz sela, a inače u crkvi poznati kao prakaturi.(iz latinskog “procurator” – crkveni poslužitelj, sakristan).
Kažu da se ranije u svetu vodicu ubacivala zveka (sitniji metalni novac), a kasnije su domaćini davali tako zvani nobet, što je bila vrsta doprinosa za uzdržavanje svećenika i njegovih suradnika u naturi ili novcu, a dio nobeta je išao za svećenički pomladak to jest za sjemenište. Župnik ili kapelan su svetili kuće, nove s “ dužom”, a stare s “kraćom” molitvom., kako se znalo reći (jer bit molitve nije u dužini). U kuće crkveno nevjenčanih nije se ulazilo, kao ni tamo gdje je bila samodošla. Domaćini su to osjećali kao kaznu i veliku sramotu i često se na različite načine borili s “neposlušnim sinovima i kćerima” oko njihovih izbora “da se ukradu ili da ukradu” to jest ili da djevojka ode prije vjenčanja živjeti u kuću mladićevu, odnosno da je mladić na to privoli).
Prije same Nove godine, dan dva se postilo, a osobito pohađala sveta misa zahvalnica na staru godinu, u narodu poznatom po imenu Silvestrovo. I tada je crkva bila dupkom puna, jer je sve župljane zanimala statistika umrlih, rođenih i vjenčanih kroz godinu.
Nova godina nije bila za vjernike svečana kao Božić, ali je ipak pola zadnjeg stoljeća radništvo taj dan bilo slobodno, a za Božić nije pa je vjerojatno zato Nova godina poprimila obiteljsko slavlje. Za nas Posavce općenito, gdje je gotovo iz svake druge kuće netko radio u europskim državama, ovi dani su bili od posebne radosti. Naši očevi i braća su dolazili kućama i to je bila radost koja se s ničim nije dala usporediti. Istine radi valja reći, da su školska djeca dobivala i poklone u školama, ako ništa drugo “kesicu bombona”. Pripremale su se i školske priredbe, “recitiralo na binama”, a jedna od ljepših djevojčica bi predstavljala dolazeću Novu godinu, dok bi neka druga, obučena u staro predstavljala odlazeću staru godinu.
Hasić OnLine - Piše: dr. Ružica Šušnjara-Sarić
![[Vrh]](https://2img.net/i/fa/invision/p_up_en.gif)