Intervjui - Reportaže

Priredio: Anto Pranjkić

SARAJEVO - U povodu proslave Blagdana Svetog Josipa, zaštitnika Župe Svetog Josipa na Marindvoru ovu župu i sarajevske katolike posjetio je dr. Laszlo Nemet, biskup zrenjaninske biskupije. Dolazi iz reda verbiti, kojega je osnovao sveti Pavao Pustinjak u IV stoljeću u Tebaidi u Egiptu. U početku je ovaj red bio pustinjački, a potom samostanski. U srednjem vijeku bili su rašireni po Portugalu, Francuskoj, Hrvatskoj i Mađarskoj. Imaju sjedište u Hrvatskoj i to u Zadru.

Dr. Laszlo Nemet rodio se u Odžacima 1956. godine, a gimanziju završio u biskupskom sjemeništu „Paulinum“ u Subotici zajedno s profesorom KBF u Sarajevu mons. dr. Franjom Topićem. Nakon ređenja za svećenika (1983.) godine, doktorirao je na dogmatici teologije Gregoriani u Rimu. Službovao je na Filipinima, a predavao dogmatiku u Modlingu u Austriji. Jedno vrijeme predavao je i u Zagrebu na Fakultetu Družbe Isusove. Radio je i u diplomaciji Svete Stolice pri uredu Ujedinjenih naroda u Beču. Petog lipnja 2008. godine zaređen je za zrenjaninskog biskupa. Poliglota je i govori sedam jezika.

Za Radio Vrhbosnu izrazio je svoje zadovoljstvo posjetom BiH vjernicima i njihovim duhovnim vođama, svećenicima te se zadivio mnoštvu vjernika u crkvi SV. Josipa tijekom mise iako je radni dan. Prema njegovim riječima, u Srbiji je 2011. godine žvijelo 375.000 katolika, što je 5 % od ukupnog broja stanovništva.

-Neovisno od broja itekako smo vidljivi u javnom životu, ne samo po vidljiviim objektima ( crkve i druge zgrade) nego po crkvenom socijalnom nauku. Mi smo prisutni u dijelogu, oko pravednosti, socijalnog mira, tolerancije i međuetničkog života, a s druge strane kroz rad Caritasa i malteškog društva mi smo itekako prisutni u karitativnom radu, što je karakteristika katoličke Crkve za vrijeme rata, pa i za vrijeme bombardiranja 1999. godine, katolička Crkva je bila ta koja je najviše pomagala siromasima i nikad se nije gledala niti vjerska niti nacionalna pripadnost. Mi živimo kao jedna Crkva u dijaspori. Dakle, živimo kao manjina. I to se odražava na naše katolike koji puno puta ne znaju niti svoja prava i ne mogu se podjednako boriti s drugima za svoja prava. Srpska država ima dobar Zakon o vjerskim zajednicama i Ckrvama i sto tako i Zakon o registraciji crkvenih institucija i tijela. Od 2006. godine imamo Zakon o registraciji nacionaliziranih crkvenih dobara. Ono se ostvaruje polako i tu nedostaje političke volje. Dakle, s jedne strane,Crkva djeluje u društvu, a s druge njena su krila krhka i pomalo slomljena, jer ono što je imala prije rata, a svaka je župa imala bar po desetak hektara zemljišta, danas više nema. Druga slabost je vezana za 1991. godinu kada se raspala bivša Jugoslavija kad je došlo do etničkih promjena. Dosta je hrvatskih i mađarskih obitelji otišlo(većinom mladih), pogotovo onih koji su bili u opasnosti vojne službe. Oni se nisu vratili a otišle su kasnije i njihove obitelji.

Nedostaje nam katolika u dobi od 45 do 60 godina starosti, baš onih koji bi mogli voditi javni život i razne crkvene dužnosti. No, moram reći da su crkvena i pučka pobožnost naših vjernika zdrave i to je ono što nas i drži. Imamo našu Radio Mariju i mogućnost sudjelovanja u javnom životu, pa i nastupati na televiziji, tako da ima i puno pizitivnog. No, naravno da bi čovjek želio mnogo više. No, ovo je znak pozitivne nade, jer vidimo da se može više, pogotovo kada bi politički situacija mogla biti malo sređenija, kada bi vlast bila snažnija. No, lagao bih kada bih rekao da je stanje loše.

Biksup Nemet je jedno vrijeme proveo radeći kao profesor dogmatike u Beču, a problem obrazovanja u Srbiji po mnogima predstavlja veliki problem. S time se slaže i on i ističe kako su katolici po tom pitnaju jako slabi. Odgovornost je i na strani države, ali kako ističe, i na strani katoličke Crkve.

-Mi prema Zakonu o vjerskim zajednicama Srbije možemo otvarati crkvene škole, socijalne ustanove i kulturna udruženja.. Međutim, njihovo financiranje nije zakonski sređeno. Tako da kada otvoirmo moramo sami i financirati. Država Srbija počela je financirati naše sjemenište „Paulinum“ u Subotici i to je pozitivno. No, problem predstavlja priznavanje titula naših svećenika ili laika koji su završili teologiju u inozemstvu. U Srbiji nema niti jedne teologije i svi naši sjemeništarci studiraju u inozemstvu. Od 1993. godine treba napraviti nostrifikaciju diploma a to vrši Pravoslavni faukultet u Beogradu, koji teško može ocijeniti doktorske diplome koje nisu povezane s čistom teologijom i Biblijom. Čak i u teologiji postoje razlike i tu nastaju poteškoće. Mi imamo dovoljno školovanih ljudi da možemo otvoriti teološku školu, ali nas nostrifikacija koči i tu je problem, jer ne možemo dobiti dozvolu za rad. I Sveta stolica traži kvalitetne ljude.Mi ih imamo dovlljno, ali nisu priznati od strane države. Na tom pitanju radimo već više godina. I mi bismo željeli napraviti ono što je BiH već uradila a to je međunarodni ugovor sa Svetom Stolicom. Na putu smo da to ostvarimo i u Srbiji. No, imali smo prošle godine izbore, koji su sa sobom donijeli nove zakone i nove odnose. Vremensko je pitanje kada će to sve biti riješeno, ali sve ide u dobrom pravcu. A raduje i odnos Vlade Republike Srbije koji ohrabruje i daje nadu da ćemo riješiti taj problem.

Prema biskupu Nemetu najveći problem katolika u Srbiji jeste kako očuvati nacionalnu svijest i identitet. Postoji tendencija u društvu da i Mađari i Hrvati više govore srpski. I tu je problem i u liturgijskom smislu, jer svećenici koriste liturgijske knjige na hrvatskom jeziku. To je problem, koji će prema zrenjaninskom biskupu, biti vrlo teško riješiti. Za sada je to otvoreno pitanje.

Biskup Nemet je jedan dio svojega života proveo kao sjemeništarac u subotičkom sjemeništu Paulinum. Tamo se u isto vrijeme nalazio i sadašnji profesor ekleziologije na KBF u Sarajevu mons. dr. Franjo Topić, od kojega je dr. Nemet najviše i saznao o Bosni. Kaže da ga raduje da je njegov školski kolega Topić izrastao u velikog crkvenog stručnjaka za dijalog, područje za koje je i u sjemenišnim danima pokazivao najviše interesa,.

Svoj boravak u Sarajevu dr. Laszlo Nemet, između ostalog, je iskoristio i za posjetu hrvatskom kulturnom društvu Napredak, i ispunio pristupnicu za članstvo.


Anto Pranjkić

Razgovarao: Anto Pranjkić

U osvit izbora novoga Svetoga Oca raspisali su se mediji i razni komentatori dajući svoje ocjene samoga izbora te nade i očekivanja od novog prvog čovjeka katoličke crkve. Mons. prof. dr. Franjo Topić, profesor fundamentalne teologije na KBF u Sarajevu i predsjednik HKD „napredak“, čovjek je s ogromnim iskustvom. Stoga su i zapaženi njegovi komentari na temu izbora novoga Svetoga Oca Franje Prvoga.

Profesore Topiću, Svjedoci smo velikog događaja za katoličku Crkvu. Jeste li iznenađeni ovako brzim izborom Svetog oca?

Mislim da je cijeli svijet iznenađen ovako brzim izborom. naravno ne previše. No, nije se ipak očekivalo da će papa biti izabran tako brzo. Koliko ja pamtim konklave samo je Papa Pio XII 1939. godine izabran prvi dan. Tada se znalo da je on apsolutni kandidat za papu i to se i dogodilo i na samim izborima. Očito je da su sastanci kongregacija dobro obavljeni. Kardinali su raspravljali o svim problemima unutar Crkve, u svijetu uopće. Raspravljali su o teškoćama, problemima, perspektivama i očito se tu iskristaliziralo ime novog pape, odnosno profil novoga Svetoga Oca.

Novi papa - novi profil: redovnik i dolazi iz Južne Amerike. Vaš komentar?

Po mom sudu je i najlogičnije da papa bude Južnoamerikanac. Red je da se velikom kontinentu dade i na ovaj način značenje. I to je svojevrsno priznanje katoličkoj Crkvi u Južnoj Americi. Dobra je veza što su roditelji novoga pape porijeklom Talijani, pa samim time on ima dobre i europske veze. Crkva je do sada bila malo i previše eurocentrična. Treba imati osjećaja za čitavu katoličku Crkvu, pa i za Indiju, Aziju a pri tom ne zaboravljajući niti Europu.

Ime Franjo je vrlo znakovito. To nam je u kratkom intervjuu za Radio Vrhbosnu potvrdio i naš uzoriti gospodin Vinko kardinal Puljić.

Zanimljivo je da je papa isusovac, a to je inače najveći red u katoličkoj Crkvi. Najutjecajniji, najobrazovaniji. Braća isusovci vode škole, sveučilišta. Samo u Sjevernoj Americi isusovci imaju pet sveučilišta, a jedno čak i u Tokiju. Zanimljivo je da oni do sada nisu imali niti jednog papu. Novi je Sveti Otac uzeo ime Svetog Franje Asiškog, iako su neki mislili da je , a to ima i logike, uzeo ime od Svetog Franje Ksaverskog, koji je bio isusovac, utemeljitelj isusovačke družbe Sv. Ignacija Loyolskog. Međutim, uzeo je ime od svetog Franje Asiškog, ali nije isključio niti sve druge svete Franje. To je poruka. On je inače osjetljiv na probleme siromašnih. Puno ih ima u Južnoj Americi, preko 80 % ljudi tamo je siromašno. On se prevozio u javnom prijevozu. Živio u skromnom stanu kao nadbiskup Buenos Airesa, koji uz Milano, jeste najveća nadbiskupija u svijetu. Očito je da je uzimajući ime svetog Franje Asiškog htio reći da podržava čovjeka koji je svjedočio svoju vjeru, ljubav prema Isusu Kristu, a posebno prema siromašnima.

Mnogi su komentatori govorili da se radi o vrlo učenom i skromnom čovjeku. Vrlo poniznom. Kakav je Vaš dojam prvog izlaska Svetog Oca pred svoj narod, pred svoj puk, pred svoje vjernike.


Prije svega, riječi bona serra (dobra večer), pozdrav kojim je obratio jeste pozdrav svojim ljudima. To je već bilo dovoljno. Radi se o vrlo teškoj i odgovornoj zadaći – biti poglavar katoličke Crkve. Imaš iza sebe milijardu i dvjesto milijuna vjernika, preko pet tisuća biskupa, sve druge institucije u Vatikanu, gdje je svaki čovjek problem za sebe. To jest teška, odgovorna i složena služba. Ono što me je fasciniralo jeste da on zrači jednostavnošću, skromnošću. On je kleknuo i pozvao ljude da ga blagoslove. Inače, papa blagoslivlja sve i oni koji su ga sinoć pratili zaslužili su posebnu milost. Papin blagoslov je potpuno oproštenje i to je preduvjet a sve se odnosi na katolike. Praktično je kleknuo da ga ljudi, bilo ih je preko 300 tisuća pred bazilikom Svetog Petra, da oni njega blagoslove i to je jedna zanimljiva i lijepa gesta, koja će se ponavljati za čitava njegova pontifikata.

Novi je Papa u kratkom nastupnom susretu s prvim čovjekom naše mjesne Crkve, uzoritim gospodinom Vinkom kardinalom Puljićem, kazao kako je Crkva u BiH trpeća Crkva?

Dobro to se zna i zbog rata ali BiH je postala najzanimljivija na cijelom svijetu. Ovdje je rat trajao četiri godine. U Sarajevu su boravili svi od CNN i predstavnici drugih velikih medijskih kuća, i elektronskih i pisanih. Kardinal Puljić je također jako priznat i poznat, a postao je kardinalom i radi rata i radi stavova u ratu. Bio je na strani maloga čovjeka. Jesmo mi bili trpeća Crkva pogotovo u ratu i sada i poslije rata imamo posljedica. No, svi mi koji živimo ovdje jesmo jednim dijelom i duševno ranjeni. Nije normalno živjeti pod strahom očekujući svakog dana da te netko ubije. To je ekstremna ljudska situacija.

Dr. Topiću, što mislite da li će Crkva nastaviti svoj kontinuitet ili će biti nekih određenih promjena?

Crkva je uvijek vjerna tradiciji i to je obveza svakog pape, da se u isto vrijeme i nešto mijenja. Svaki papa ima i svoju ljudsku stranu. Mitra ne briše ljudsku narav, nego je samo oplemenjuje i obogaćuje, ne mijenja. Tako da ja vjerujem u nastavak tradicije. Prema svim većim temama, pa kada je u pitanju i međureligijski dijalog. Papa nema neposrednog iskustva ( Latinska Amerika je 100 % katolička s drugim religijama). A s druge strane, u Vatikanu nije sam papa. Tu su Kongregacije, vijeća, koja vode brigu, između ostalog, i o međureligijskom dijalogu i ja se nadam da će se to tako i nastaviti. E sad, dali će se davati neki naglasci više-manje, to će se već vidjeti kad on upozna kuriju, Vatikan i sve službenike. I s druge strane njegovo poimanje Crkve i važnost gledajući iskustva Argentine i Južne Amerike.

Prve riječi novog pape bile su: „Molimo uvjek za nas. Jedni za druge, za čitav svijet? Što to zapravo znači?“

Molitva je razgovor s Bogom. Mi smo svjesni papine funkcije koja je za nas katolike i božanska funkcija. Nije samo ljudska. Papa za katolike nije samo predsjednik države ili neke udruge, direktor poduzeća, nego on ima svoju religioznu funkciju. Za nas je to Isusova želja. Prema tome, Crkva je poslana kao što je Isus rekao: Idite i propovijedajte Evanđelje svim narodima čitavoga svijeta. Sada je aktualna jedna velika tema: Nova Evangelizacija. A to je zato što vjernici nisu slični Isusu Kristu i evanđelju. Zato treba što učinkovitije svoju vjeru živjeti i svjedočiti djelima i riječima, a ona se odnosi na cijeli svijet. Vidi se ovih dana samo iz podatka da je u Vatikan došlo preko pet tisuća novinara ( toliko ih nije bilo niti za Obaminu inauguraciju). To pokazuje da papine riječi i potezi imaju posebnu snagu ne samo za katolike nego i za sve ljude čitavoga svijeta.

Evo različiti komentatori u zemlji ohrabrujući, nadajući se smatraju da će novi papa biti prema našoj državi kao što su bili njegovi prethodnici?

Ja mislim da se u tome ništa neće promijeniti. Važno je uz to dodati i to da za sada ostaju svi drugi dužnosnici ( državni tajnik već sada ima 78 godina). Hoće li se mijenjati to je drugo pitanje. Ali će generalna linija odnosa ostati ista. Treba reći da katolička Crkva ima izuzetan odnos prema BiH. Ja bih rekao i pretjeran. Ivan Pavao II je o BiH govorio 263 puta. Ni o jednoj drugoj zemlji nije govorio toliko. To pokazuje njegovu brigu i ljubav za ovu zemlju. Njegova spremnost da 1994. godine, u punom ratu, dođe u Sarajevo, mnogo govori. Došao je 1997., jer su mu međunarodni čimbenici ranije to zabranili i sprječavali ga u namjeri. Kardinal Bertone je u ime pape Benedikta XVI pisao pismo prošle godine. To je bilo izuzetno jako pismo. Bila je to izuzetna poruka da Vatikan želi da katolička Crkva u BiH živi dobro, što bolje, da ostanemo ovdje i da također promičemo dijalog sa našim sugrađanima.



Razgovarao: Anto Pranjkić