U travnju 1995. godine s ciljem proširenja koridora kod Boderišta, osam kilometara južno od Brčkog, koji su branile snage 108. brigade Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i A. BiH, VRS je po tko zna koji put napala slobodni teritorij, ovaj put u napadnoj akciji koju su nazvali "Sadejstvo ´95.".
Unatoč nadmoći u oklopništvu, topništvu i ostalom teškom oružju, i privremenim probijanjem linija obrane, napad VRS opet uspješno odbijen, linije obrane su u zajedničkoj akciji 108. brigade HVO i 108. brigade A. BiH, vraćene i ostale takve do kraja rata. Poginuli bojovnici koji tih dana dadoše svoje živote neka nam zauvijek ostanu u sjećanju. Počivali u miru.
Nikada ranije nisam si postavljao ovo pitanje, no 18 god. nakon pogibije 11 hrvatskih vitezova na Boderištu, tom krvlju natopljenom "Posavskom Vukovaru", teško je ne zapitati se! Dani koji su bili prijelomni za ishod rata na brčanskoj bojišnici, ostali bi skoro nezabilježeni da nije par pojedinaca, koji ne daju te dane herojstva i stradanja, ponosa i slave, prepustiti zaboravu...
A tog travnja '95. odmah poslije Uskrsa, agresor je krenuo u svoj konačni pohod ovladavanja Boderištem i proširenju tog famoznog koridora. No nakon žestokih višednevnih borbi opet je poražen i vraćen na početne položaje, unatoč angažiranju svih raspoloživih potencijala.
Branitelji su pružili grčeviti i nadljudski otpor, te izvojevali bitku svih bitaka. Odnijeli su prijelomnu pobjedu, ali uz ogromnu cijenu. Poginuli su neki od najboljih i najhrabrijih sinova Zovika i Boća, kao i tuzlanskih Hrvata koji su rame uz rame branili tu prkosnu i mučeničku hrvatsku zemlju. Cijena je bila velika i nenadoknadiva.
Pored svih drugih, izgubili smo Ivana Marčetić, Slavku Mikanović i našeg PEŠU... Nitko nije htio u to povjerovati, jer oni su bili najčvršći stupovi cjelokupne obrane. Ali ipak, to je bila bolna i tragična istina! I danas, kada su na temelju te žrtve i ratne pobjede Hrvati unijeli u Brčko Distrikt svoju 108. HVO brigadu i mukom izborenu općinu Ravne-Brčko, bolno i porazno djeluje stvarnost. Nitko od hrvatskih zvaničnika nije se oglasio ni sjetio tih heroja, koji su dali sve što su imali, da bi drugi živjeli...
Da bi Hrvati participirali u vlasti, imali gradonačelnika, ministre ili njihove pomoćnike...
Da bi slobodno govorili hrvatskim jezikom, bavili se politikom i osjećali se jednakopravnim građanima distrikta...
Zar su svi zaboravili tko im je sve to omogućio?
Bitno je bilo uložiti sve svoje psiho-fizičke potencijale za svoj kraj, narod i opći interes. Trebalo je davati više od vlastitih mogućnosti i sposobnosti da bi se napravilo čudo, jer nije bilo lako pokrenuti tu amorfnu i oportunističku masu, u uvjetima kada je sve okrenuto protiv vas. Kako je bilo buditi nacionalnu svijest u uspavanoj i tromoj sredini?
Teško je bilo animirati ljude koji su cijeli svoj vijek živjeli pod medijskom blokadom, propagandom i uspavani komunističkom demagogijom. Kako je izgledalo preko noći mjenjati mentalitet i od poslušnika stvarati slobodne ljude, sa vlastitim stavom?
Sav taj šaroliki spektar morao se pripremiti, organizirati i potaknuti na odlučnu reakciju i dostojan odgovor. Morao se izvući na površinu onaj dugo proganjani i potiskivani hrvatski gen, te spremnost na otpor nepravdi i nasilju...
Doista, ta zadaća je bila naporna, skoro sizifov posao, ali hvala Bogu uspješno je okončan! I onda, buknuo je i taj neminovni ratni plamen koji nas je trebao spržiti, opustošiti poput katastrofalnog potresa ili razornog tsunamija. No ipak nije nas uspio uništiti...Opstali smo i obranili se, premda je sve bilo protiv nas! Sve moguće politike, podvale i zakulisne igre...
Unatoč svemu, izvojevana je teška pobjeda gotovo bez ijedne mrlje i grijeha. Naša obrana je bila čista i pravedna, jer uz hrabrost naših bojovnika, jedino nam je Bog bio saveznik. Stradala je naša mladost i budućnost, jer je ova sloboda krvlju plaćena i imala previsoku cijenu....I opet se pitam, je li sve to imalo smisla i bilo vrijedno tolikih žrtava?
Tada nije bilo nikakvih dilema, ali sada mislim da se mnogi preispituju. Zbog koga se branila rodna gruda? Da li zbog umirovljenika i staračke populacije. Generacije koja je imala sreću i bila pošteđena patnji, te za to vrijeme stvarala obitelj, dom i socijalnu sigurnost?
Je li bilo isplativo izlagati se pogibelji za kraj, koji i tako obranjen lagano i sigurno izumire? Je li to bilo vrijedno izgubljenih života, razorenih brakova i osakaćene generacije branitelja? Naraštaja, koji je pačenički podnio sav teret očuvanja prostora i hrvatskog imena.
Onih što su ostali bez ikakve perspektive, potisnuti na margine društva i prepušteni na milost i nemilost nekim novokomponiranim Hrvatima, tajkunima i egoističnim nepotističkim politikama. Jadno i žalosno! No, unatoč svemu proživljenom i ovoj poraznoj stvarnosti, odgovor bi ponovno bio uglavnom potvrdan. Još uvijek u toj populaciji živi taj uklesani osjećaj ponosa i dostojanstva. Osjećaj pripadnosti i opravdanosti vlastite žrtve...
No svakodnevne stresne situacije šibaju i otvaraju neke nove rane. Svakodnevno omalovažavanje, podcjenjivanje i degradiranje od strane pojedinaca, boli i rađa traume. To otvoreno nipodaštavanje i sve izravnije otrovne strelice ostavljaju duboke tragove. Nitko ne traži posebnu zahvalu, protekcionizam ni stvaranje kulta "zaslužnih", već samo šansu za iole normalan život. No čak i to je postao nemoguć san! Umjesto bar ljudskog razumjevanja i solidarnosti nailazi se na zid, koji sve češće prerasta u provociranje i vrijeđanje.
Oni koji su prali vlastitu savjest i kupovali duševni mir novcem u egzilu, dobili u dijaspori životnu priliku i znali je iskoristiti, te prošli skoro neokrznuti postadoše generali nakon svih bitaka, stratezi i doktori znanosti. Mnogi od njih znaju gdje se griješilo i kao da likuju nad tuđom nesrećom?
Pretvoriše se u novac i u njemu vide sve vrijedno. Korumpiraju službenike i političare koji potisnuše riječ opća dobrobit. Nacionalni interes se sveo uglavnom na govor u medijskim nastupima i predizbornim kampanjama kada se bori za kolač vlasti.
Zaboravljaju se i oni koji su im to omogućili!
Zadnja promjena: Boce-Team; 14.04.14 0:22; ukupno mijenjano 7 put/a.
- Boderište, ako ne najteže onda je svakako bilo jedno od najžešćih bojišta u Posavini, a i šire. Tu su pokopani svi snovi o proširenju famoznog koridora, tu je velikosrpska mašinerija doživjela krah, a političke podvale i manipulacije završile na jedini mogući način, krajnje neuspješno...
Na Boderištu se očajnički branila svaka stopa hrvatske zemlje i zbog te neravnopravne borbe (Davida i Golijata) ono je postalo največim simbolom otpora posavskog čovjeka... Zasluge za obranu pripadaju legendarnoj bojni "Gromovi" 108. HVO brigade i njenim odvažnim bojovnicima. No ipak, u mnoštvu hrabrih i neustrašivih, jedan se ipak u mnogočemu isticao. Premda tih i nenametljiv, svojim ratničkim manirima izdvajao se od drugih i bio najpouzdanijim stupom cjelokupne obrane. Bio je to PEJO KRNJIĆ - PEŠA!
Rođen je 02.01.1966. u G.Zoviku, kao najmlađi sin u težačkoj obitelji Ante i Antunke Garić. Živio je poput većine zovičkih mladića i ničim se nije posebno isticao. Bio je vrijedan, samozatajan i sa ukućanima uživao ugled jedne od najčestitijih obitelji u mjestu. Hobi mu je bio lov i postao je najmlađi član lovačkog društva. Uglavnom blag i šutljiv, ali u sukobu sa nepravdom njegov bijes i temperament su prerastali u nešto neizbrisivo i upečatljivo. Čelični pogled iz plavih zjenica i tjelesna građa zračili su iznimnu snagu i odlučnost, a srbrnaste vlasi odavale mudrost i zrelost. Izvana je djelovao prilično tih i zatvoren, no svi koji su ga bolje poznavali znali su da je veseljak i pouzdan prijatelj, na koga su se uvijek mogli osloniti. Volio je društvo i nadasve cjenio iskrenost i poštenje...
"UVIJEK U PRVIM REDOVIMA"
Izbijanjem rata u Hrvatskoj, Peša je sa ogorčenjem pratio događaje i glasno negodovao na masakre koji su se tamo dešavali. Plašio se ne zbog sebe, već tragedije koja bi mogla zadesiti i naš kraj, te se aktivno uključio u obrambene pripreme za nadolazeće zlo. Iako nacionalno osvješten, nije se politički angažirao. Nije ga to zanimalo jer je znao da moramo biti jedinstveni pred ratnim vihorom. Postao je članom mjesnog Kriznog štaba i poticao druge na ozbiljnost i oprez. Sa svojim najboljim prijateljem, a o svom trošku, kao dragovoljac je boravio u S.Brodu na obuci za rukovanje pješačkim i protuoklopnim sredstvima, u strogoj ilegali. Odatle se vratio još odlučniji i spremniji te u cjelosti stavio u službu svom narodu. Od prvog dana agresije, Peša je iskazivao zadivljujuću hrabrost.
Odakle je crpio toliku snagu i motiv, skoro da nikome nije jasno?! Svima je ulijevao povjerenje i nadu u konačnu pobjedu, a manje hrabre suborce bodrio i tješio u najkritičnijim trenutcima. Nije volio smjene, jer je uvijek bio prvi i na pogibeljnim mjestima. Posjedovao nadnaravni sluh i instikt ratnika, a svojom skrbi za druge plijenio sve oko sebe. Sa kolegama iz ID grupe, a poslije i elitne "manevarske satnije" prošao je sva brčanska bojišta i postao živom legendom našega kraja. Bio je preskroman te nije pridavao poseban značaj hvalospjevima, priznanjima i odličjima. Za njega je najveće priznanje bila topla ljudska riječ i skrb o njegovim suborcima.
No, pošto su i nagrade bile sastavni dio rata on ih je onako uzgred, čisto iz pristojnosti i po nagovoru prihvaćao. Nije htio nikakav publicitet, no bio mu je neizbježan. O njegovim sposobnostima i vještinama svugdje se razgovaralo, jer je to bila nezaobilazna tema.
Svaki pokušaj promaknuća i imenovanja na neko od zapovjednih mjesta Peša je u pravilu odbijao uz komentar "A tko će onda biti uz momke i hrabriti ih kada im je najteže?" Nije htio, a doista mogao je birati!
Iako je bio razočaran spoznajom da se oko nas vode prljave i zakulisne igre, te znao da ničiji pojedinačni udjel ne može puno utjecati na krajnji ishod rata, nije se predavao uz riječi "Ne mogu sada napustiti svoje suborce, jer bi im to zasigurno umanjilo moral". Znao je i bio svjestan da im je on "apsolutno najviše od svih" davao snagu, učvrstio nadu i vjeru u opravdanost borbe. Svojim osobnim primjerom bio je putokaz drugima i najveći mogući motiv za istrajnost na tom putu...
"VIJEST KOJOJ SE NIJE HTJELO VJEROVATI"
Naš PEŠA, poginuo je 20. travnja 1995. na crti obrane u Boderištu, prilikom odbijanja četničkog napada. Pogođen je metcima iz automatskog naoružanja od neprijateljskih vojnika, stoji u službenim spisima bojne Gromovi.
To je bila najgora i najtragičnija vijest koja je uz muk i nevjericu prostrujala cijelim krajem. Nitko nije htio povjerovati u činjenicu da je i Peša, taj simbol otpora i junaštva zauvijek napustio prostor kojeg je nesebično volio. Njegovom pogibijom, otišao je jedan od najvećih posavskih sinova, najstameniji bedem obrane Boderišta, i nema onoga tko tada nije, uz iznimnu bol i žaljenje, osjetio strah, nevjericu, nesigurnost i određenu paniku.
Mnogi su u prvi mah osjetili i tračak nade da to nije istina, saznavši da se njegovo tijelo nalazi u neprijateljskim rukama, no sva strahovanja su se pokazala stvarnim, a nade iluzornim.
Dogodilo se ono što je Zovičanima izgledalo nemoguće, a većini je trebalo vremena da prihvati tu bolnu poznaju...
Po prvi put, desilo se i ono najporaznije. "Onaj" koji za života ni po koju cijenu nije dozvolio da netko "naš", živ ili mrtav završi u neprijateljskim rukama, okončao je tako.
Zajedno sa još trojicom bojovnika ostao je na drugoj strani. Više nije bilo takvih junaka da iz okruženja ili pak iza neprijateljskih crta izbavi tijela ranjenih ili poginulih. To je samo Peši uspjevalo, a njegovim stradavanjem desilo se upravo to. Ostao je iza naših redova...
U tom posljednjem, najsilovitijem, ali ponovno uzaludnom pokušaju ovladavanjem Boderišta, izgubili smo 11 hrabrih posavskih sinova, a među njima i najvećeg ratnika ovoga podneblja.
Pešino mrtvo tijelo je tek 03. svibnja, zajedno sa tijelima još trojice suboraca razmjenjen pod imenom Marijan Josić i to na intervenciju Tihomira Blaškića koji je pri tome posredovao. Sahranjen je na zovičkom groblju, na zemlji koju je neizmjerno volio i za koju je žrtvovao sve što je imao. Otišao je posavski vitez, no njegov slobodarski duh će zauvijek ostati živjeti na ovim prostorima. U znak zahvale i uspomene na najvećeg sina kojeg je iznjedrila zovička gruda, njegovi suborci i suvremenici će iznaći načina da Pešino herojstvo i ime ostanu vječno uklesani u povijesti, te zauzmu zasluženo mjesto u monografiji o velikanima našega podneblja.
SLAVA MU I HVALA, kao i svima koji su žrtvovali sebe za opstojnost Hrvata ovih prostora!
Na današnji dan prije 20 godina, 03.06.1993.g., u Boderištu, u zasjedi, između naših i neprijateljskih crta, svoje živote su dali: 1. IVAN KLARIĆ ! 2. ANTO NIKOLIĆ ! 3. IVO ILIĆ ! 4. NIKO MIKANOVIĆ ! -Tuđa suza, vlastita bol, imena ne trebaš, ionako ti je tijelo, u platno uvijeno, najbolnije boli svakodnevica, bez TEBE!
![[Vrh]](https://2img.net/i/fa/invision/p_up_en.gif)
